Važno je imati hobi | Luca Kozina

KAKO SU IVU ANDRIĆA ZAMIJENILI S IVOM ANDRIĆEM

Ivo Andrić je običan čovjek. Svako jutro diže se točno u sedam i trideset. Ne treba mu alarm. Nekad u šali zna reći da njegovo tijelo vrši funkciju tog uređaja. Pažljivo se proteže, okreće glavu prema prozoru, razmišlja što će obući taj dan. Uvijek odabere suprotno od prvog odabira – neodlučan je. Doručkuje u maloj blagovaonici iz koje puca pogled na stan mlade tajnice odvjetnika F.-a. Dok maže maslac na kruh nastoji ne gledati prečesto u tom smjeru. Kada se uhvati kako gleda prema njenom stanu ne osjeća krivnju, samo se sjeti da je to, prema društvenim konvencijama, veoma neprimjereno. Nemam vremena za te sitnice, pomisli, odbaci ubrus u koš za smeće, jedva dotakne debelog sivog mačka koji drijema na stolici pokraj prozora, izuje papuče, obuje cipele, izađe iz stana i zaključa vrata.

Kada se bude prisjećao tog dana, morit će ga činjenica što je to bio dan kao svi ostali, što ništa, pa ni pokvareni sat, ni loše raspoloženi mačak, dlaka u kavi, nije ukazivalo na ono što će se dogoditi čim izađe iz haustora zgrade u kojoj mirno živi već četrdeset godina. Izluđivat će ga što ništa nije mogao predvidjeti.

Tek što je počeo odbrojavati korake do svog radnog mjesta, put mu je zapriječila grupica glasnih ljudi u balonerima s kamerama i mikrofonima u rukama. Netko od njih ga je ugledao i viknuo: – To je on! Poneseni dugo očekivanim uzvikom, okrenuli su se prema njemu i iskesili zube. Neki su imali male, pravilno poredane, neki velike, isturene, a nekima su nedostajali prednji zubi. Prestravljen do srži svog bića, Ivo Andrić je ostao ukopan u mjestu.

Proželi su ga trnci kad je čuo promukli glas jednog od reportera: – Gospodine Andriću, prije samo sat vremena osvojili ste Nobelovu nagradu za književnost, kako se osjećate?

Kako se osjećao? Kao da su ga zamijenili s nekim.