Važno je imati hobi | Luca Kozina

POČETAK

Anin otac je jednog dana otišao po mlijeko i nije se vratio. Tražila ga je godinama prateći male tragove koje je raspršio iza sebe. Većina tih tragova su bili lažni i odveli bi je u slijepu ulicu – jednom se to doslovce dogodilo.

Kad su joj se prsti počeli kočiti od artritisa, pronašla je trag koji ju je odveo u pravom smjeru. Oca je našla na početku, u gradu u kojem je ostavio nju i mamu. Podmitila je pazikuću nebodera u kojem otac živi i ušla mu u stan. Na tapeciranom zidu u hodniku vidjela je fotografije na kojima otac pozira u mornarskoj uniformi lica obavijenog sjenom kape. Ni na jednoj nije bilo drugih žena ili djece. Misli su joj plele priču: otišao je na brod da zaboravi prošlost, ali ga je stalno dostizala i nije mu dopuštala da započne život s drugima. Slomljen od tog tereta, vratio se kući nakon umirovljenja da barem malčice umiri savjest tako što će biti blizu svojoj obitelji.

Čula je suhi kašalj. Dolazio je iza vrata kraj otvorenog kupatila. Očekivala je da će joj ruka dugo lebdjeti nad kvakom i da će joj glavom prolaziti njihovi zajednički trenuci, da će je nostalgija zamrznuti na tisuće godina. Tijelo ju je prevarilo – otvorila je vrata kao da to radi svaki dan.

Skutrio se u malom boravku za drvenim stolićem za kavu nejednakih nožica i promatrao opasno naherenu šahovsku ploču. S druge strane nije bilo nikoga. Loptice svjetla iz spuštenih roleta su slabašno osvijetlile očevo izborano lice. Po njegovom izrazu lica Ana je shvatila da mu protivnik zadaje velike nevolje, ali i da mu pričinja veliko zadovoljstvo.

Kad je začula svoj glas kako ga zaziva, posramila se što ga ometa, kao kad je bila dijete. Nije se mogla povući, vratiti se kući i praviti se da se ništa nije dogodilo. On se okrenuo i uzvinuo raščupanim obrvama. Normalno da je nije prepoznao, više nije djevojčica.

Ta ju je misao zatekla, ali se brzo pribrala. Promijenila je pristup.

– Ja sam Ana. Tvoja kći.

– Je li gotov ručak? – skinuo je naočale uz smiješak.

– Ručak?

– Jesam li vam rekao da ne ulazite ako ručak nije gotov? Igram partiju života, a vi me zezate da ste mi kći – uzeo je štap što je ležao na kauču kraj njega i njime zamahnuo prema Ani.

– Dobro! – zavikala je i zatvorila vrata. Tiho, da ga još više ne uzruja.