Važno je imati hobi | Luca Kozina

LJUDI IZ DIVLJINE

Nikome iz njezine prošlosti još nije palo na pamet da živi na napuštenoj jahti nasukanoj na obali otoka. Napokon je bila sretna. Posjedovala je valove što su zapljuskivali pramac broda, borovu šumu iza leđa, sjajne guštere i kukce koji šušte u travi, sunce, zrikavce, tople noći. Pobjegla je od života na kopnu. Tamo nije vjerovala u ljubav niti u prijateljstva. Istina, bilo je odbljesaka sreće, ali to je više nije moglo zadržati.

Nije imala nikakvog kontakta s drugim stanovnicima. Samo bi jednom mjesečno obukla bakinu ružičastu haljinu i pješačila do supermarketa udaljenog nekoliko kilometara južno od obale. Tamo bi je uvijek dočekao starac. Izgledao je kao da je izašao iz devetnaestog stoljeća. Popravio bi točkastu leptir-mašnu, maknuo bowler šešir s čela, savio leđa i čudnim naglaskom, nimalo sličnom ijednom otočkom, upitao:

– Isto kao i prošli put?

– Da – odrezala bi ona, pogleda uperenog u šarene limenke na polici iza njega.

Sljepačke oči su u njoj odmalena izazivale jezu. Dugo je bila uvjerena da su takve zbog vječnosti provedene zureći u mrak lijesa. Kad je odrasla, ovu je naivnu zabludu zamijenilo uvjerenje da te bijele oči vide u drugima ono što oni sami ne vide. Na zvuk ženinog glasa, starčeve bi se oči usredotočile na točku u ravnini njene glave. Iskrivio bi usnice i rekao:

– Dušo, treba li ti još nešto?

– Ne – odgovorila bi gledajući u pod i užurbano stavljala kupljene stvari u platneni ruksak.

Jedne večeri nije mogla zaspati jer joj je misli opsjedalo njegovo lice i pitanje: – Zna li on?

Koliko god joj je zdravi razum nastojao dokazati da to nije moguće, na dnu utrobe je titrao strah da je razotkrivena.

Nekoliko neprospavanih noći dovelo ju je do ruba. Iz ladice je izvukla pištolj koji je ponijela u slučaju obrane od znatiželjnika. Sa starčevim bijelim očima u glavi, odšetala je do njegove trgovine. Mjesečina se ljeskala na limenom krovu kad je rukom razmaknula zavjese od šarenih perlica. Starac je sjedio na drvenom bančiću u prostoriji odvojenoj od one koja je služila kao dućan. Nije primijetio da ona stoji na pragu, udaljena tek nekoliko koraka. Udubio se u molitvu. Sjetila se da joj je baka govorila da je grehota prekidati nekog u molitvi. Veća je grehota živjeti ovako, pomislila je i krenula prema starcu. Onako savinut, izgledao je manji nego inače, ali i opasniji. Mogla ga je zamisliti kako se noću, dok ona spava, penje po njoj i traži nove ulaze u njezinu savjest.

Pištolj je škljocnuo u njenoj ruci. Starac se okrenuo prema izvoru zvuka. Nije mu mogla dobro vidjeti lice, ali je osjetila njegov smirenost. Zatvorio je oči i rekao:

– Naših se demona ne možemo riješiti ne zato što nas stalno sustižu, nego zato što su u nama.

Otvorio je oči upravo dok je metak letio prema njemu. Izašla je iz prodavaonice i bacila pištolj u obližnji grm. Tek što je napravila nekoliko koraka, poskliznula se na rosom posutu travu. Samo ju je Mjesec vidio. Ili joj se barem tako učinilo.