Važno je imati hobi | Luca Kozina

NESTAJANJE

Sinoć sam u kinoteci gledala njemački film. Kada se pojavilo lice glavnog glumca, zaljubila sam se. Lice mu je bilo tako blago i tužno da sam ga poželjela dotaknuti i reći mu da ću zauvijek biti pored njega. Drhtala sam gledajući kako se on oklijevajući približava, a zatim ljubi glavnu glumicu, prstiju utisnutih u njezin mekani struk.

Iskobeljala sam se iz predzadnjeg reda, uzdišući kao da sam ja bila s njime u sceni. Pljuštalo je pa sam se sklonila u kafić iza ugla. Sjela sam u kut, naručila pivo i počela ovo pisati. Nesvjesno sam podigla pogled s papira i ugledala njega. Srce mi je zalupalo tako snažno da mi se na tren učinilo da je ono jedini organ u mom tijelu. Je li ovo stvarno? Je li izašao iz platna nakon što su svi izašli iz dvorane? Što ako haluciniram?

Teška drvena vrata su zaškripala. Pojavile su se dvije dugokose i dugonoge manekenke. Sjele su pored njega. Svi su se smijali. Izgledali su glamurozno sa svojim zveckavim nakitom i blještavim zubima. Jedna od djevojaka roktala je dok se smijala, ali to nije umanjivalo njezinu privlačnost.

Zatim se pojavio fotograf. Svi troje su se ukočili i iskesili zube. Preko njih je prešao bljesak fotoaparata. Opustili su vilice i nastavili pričati. Fotograf je nestao. I ja sam poželjela nestati. Zaljubila sam se u čovjeka u čiji svijet uopće nisam pristajala. Moji zubi su žuti, koljena kvrgava, kosa zapetljana u čvorovima i ruke mi se često tresu. Zaljubila sam se u muškarca za kojeg ne postojim. U redu, zaključila sam opirući se očajanju. Ako ne postojim za njega, neću postojati više ni za koga, ni za ovaj svijet.

Zatvorila sam oči. Njega i manekenke prekrio je mrak prošaran sivkastim mrljama – ostacima svjetla. Nestani, nestani, nestani, ponavljala sam sve dok me tijelo nije poslušalo i nestalo. Zadnje su nestale ruke, papir je izveo piruetu u zraku i sletio na pod, a čaša je prsnula u tisuće svjetlucavih komadića.

On se okrenuo i pogledao prostor koji sam do maloprije zauzimala. Lice mu se zgrčilo. Htjela sam mu reći da se ništa strašno nije dogodilo, ali sam se sjetila da više nemam glavu, a time ni glas. Kako sam ga onda mogla vidjeti, njegovo čisto lice uzvinutih, pravilnih obrva i namreškane brade? Nisam nestala, samo sam nevidljiva za druge, upravo onako kako sam maloprije poželjela. Ustao je od stola, pozdravio polupijane manekenke, navukao kaput i glave uvučene u ramena izašao na ulicu. Iako to nije znao, izgledao je kao čovjek koji nije shvatio što je propustio.