Važno je imati hobi | Luca Kozina

SLUŽBA ZA KORISNIKE

Gledala je u svoje izgrižene nokte kada je s druge strane slušalice čula ženski glas.

– Služba za korisnike, izvolite.

Ugrizla se za usne.

– Treba mi vaša pomoć – prošapće.

– Naravno – reče glas ravnodušno, vjerojatno očekujući neki od problema koji su se dosad već milijun puta riješili, na obostrano zadovoljstvo korisnika i operatera.

Oh, Bože – pomisli – sad ću to reći i sve će biti gotovo.

– Danas sam bila tako usamljena da sam se pokušala ubiti – ona izgovori kao da recitira pjesmu pred učiteljicom.

S druge je strane nastao muk, sasvim netipičan za običan noćni razgovor između korisnika i djelatnika službe za korisnike.

Napokon je glas progovorio. Sad je zvučao ljudski, odnosno panično.

– Gospođo, molim vas, smirite se!

Iznenadila ju je reakcija djelatnice. Možda nije trebala početi ovako dramatično, već postupno. Korak po korak. Kao kad prvi put nakon dugo vremena ulaziš u more.

Uostalom, to što je rekla nije bila potpuna istina. Istina je bila da ju je u jednom trenutku tog dana obuzela želja da si prereže žile. Želja je bila tako jaka da se osjećala kao da si je stvarno to učinila.

– Sad sam u redu. Nije bilo ništa ozbiljno – reče korisnica i nesvjesno se nasmiješi.

– Je li vama to možda smiješno? – reče drhtavi glas djelatnice.

– Šta?

– Pa to… znate o čemu govorim – djelatnica je zvučala ljutito. – Slušajte – nastavi djelatnica – da vi stvarno znate kako je osjećati se nepotrebno i nevoljeno ne biste mene gnjavili usred noći. Kako vas nije sram?

– Čekajte, zašto vi mene napadate? Nisam ništa loše napravila, samo sam htjela popričati s nekim.

– E pa, postigli ste svoj cilj. Ne samo šta ste pričali sa mnom, već ste me i uzrujali.

– To mi nije bila namjera – obrani se korisnica. – Morala sam odjednom sve ono reći, jer me inače ne biste htjeli slušati.

– A kako vi znate – reče djelatnica nakon kraće šutnje – kako znate da vas ne bih poslušala?

– Zato jer… nitko ne sluša – ona odgovori.

– Tako je – odgovori djelatnica, možda se prisjećajući svih onih slučajeva kada je drugima pričala o sebi, a oni je nisu slušali.

– Očito je da nas slični problemi muče. Nije u redu da ovako jedna na drugu vičemo – reče korisnica pomirljivo.

Tada je djelatnica počela govoriti. Nijednom nije stala da predahne, samo je govorila i govorila. Korisnicu je umirio njezin glas koji je mrmljao svoju životnu priču kao molitvu. Bila je to strašna priča, u mnogo aspekata gora od njezine. Nekoliko je puta šmrcnula i izustila – „Bože sačuvaj“ ili „ljudi su nevjerojatni“. Djelatnica je nije slušala. Iz nje su tekle riječi, ravnomjerno i bez skretanja u drugim smjerovima. Kao da je netko pritisnuo play dugme i puštao traku da se odvrti do kraja. Što je više slušala, korisnica je osjećala da ona i njezini problemi postaju sve udaljeniji, kao ljudi kada gledate kako odlaze. Kako se udaljavaju, njihova tijela postaju sve manja, a obrisi sve mutniji. Podigla se sa stolca i približila prozoru. Odmakla je zavjesu i zagledala se u noć. S druge strane ceste vidjela je muškarca i ženu kako se ljube ispod ulične lampe. Nakratko ju je uhvatio grč u grlu. Prekrila je prozor zavjesom i vratila se na stolicu. Tu je bilo sigurnije. Iz slušalice je još uvijek dopirao glas djelatnice, malo tiši nego prije. Vjerojatno je netko od kolega ušao u prostoriju. Ubrzo je između potmulih glasova čula šuštanje. Trebalo joj je vremena da shvati da djelatnica suspreže jecaje i šmrca. Stigla je do kritičnog mjesta u priči, događaja koji se nije davno odvio ili događaja koji je sve promijenio.

– Bilo je tako lako nabaviti tablete – prisjećala se djelatnica. – Ali me užasno plašilo to što nikoga nije bilo briga, nikome nije bilo čudno. Zato sam bila još uvjerenija da to moram napraviti. To je bila nedvosmislena poruka od svijeta. Odmah nakon posla sam otišla u prijateljičin stan u kojem nitko nije živio – ni ona ništa nije sumnjala. Isuse, pa kome nakon posla treba tuđi stan – otuširala sam se, popila tablete i legla. Nisam dugo mogla zaspati, pa sam pomislila da neću uspjeti – odjednom je utihnula. Korisnica je čula prigušene zvukove, ali ih nikako nije mogla razaznati.

– Oprostite – dugu je šutnju napokon prekinuo glas djelatnice, opet ravnodušan. – To je sve što vam mogu reći u vezi vašeg problema. Ako budete imali još poteškoća, nazovite.

Kad je odložila mobitel na stol, obuzela ju je iscrpljenost ispremiješana s tugom. Tugom koja ovaj put nije bila usmjerena prema njoj samoj, već, nakon dugo vremena, prema drugoj osobi.

Bojala se priznati da je osjetila užitak pri pomisli na činjenicu da će, ako usredotoči svoju pažnju na nešto drugo, na nečije druge probleme, makar na čas skinuti sa sebe teret samosvijesti. Na kraju krajeva, pomislila je, zar to nije upravo ono što je tako dugo željela – da zaboravi samu sebe?

Sutra će opet nazvati službu i nastavit će nazivati sve dok ne čuje onaj poznati, ravnodušni glas. Reći će: – Tu sam i slušam vas.