Važno je imati hobi | Luca Kozina

DANI MOLITVE

Već nekoliko dana slušamo ženske glasove. Ponekad ih nadjača muški glas, vjerojatno glas nekog prolaznika. Mrmljaju Očenaš, Zdravomariju, nekad druge molitve, ali najviše Zdravomariju. Misle da će nas prije s Marijom nego Ocem nagovoriti da odustanemo. Ja nisam morala odustati, dogodio mi se spontani. Muž me je dovezao u bolnicu, a doktori su napravili kiretažu. Kiretaža zvuči bezopasno, čak fino, jer podsjeća na neku francusku riječ. A iza te riječi skriva se maleni alat, nalik na lopaticu koju stave u tebe i sastružu ono što je ostalo. Rekli su mi da su mi dali lokalnu, iako sam kroz probadajući bol osjetila hladnoću metala u maternici. Potužila sam se, ali se njihove maske ni oči suzne od jarkog svjetla nisu pomakle. Noć prije izlaska dobila sam infekciju pa su me zadržali.

Čudno je kako se one dolje mole za nešto što više ne postoji. Htjela bih im to doviknuti, ali bi to vjerojatno shvatile kao provokaciju pa bi molile još žustrije. Ponekad njihovu molitvu priguše vrisci djevojke u krevetu do mog. Osamnaestogodišnja Romkinja. Dovedena je prije tjedan dana. Mora obaviti medicinski potpomognuti pobačaj. Navodno ju je silovao netko iz obitelji, otac ili stric.

Ali njezini napadaji bijesa još traju. Sedativi su ili preslabi ili ne pale. Navečer se smiri i zaspe, ali ujutro čim vidi nekoga od osoblja počne se batrgati i tresti krevet. Zavezali su joj ruke i noge za rešetke na podnožju i uzglavlju kreveta da ih ne udari ili ugrize.

– Divljaci! – zavrištala je žena s kreveta s druge strane djevojčinog na dvojicu medicinskih tehničara koji su vezali djevojku. Žena se može samo pridignuti na ruke. Boji se pomaknuti donji dio tijela da krvarenje opet ne krene. Bili su joj okrenuti leđima pa nije mogla, kao ja, vidjeti kako se lice mlađeg tehničara zacrvenjelo. Načas sam pomislila da će kucnuti rukom o rame svog kolege i reći mu – nemojmo, djevojci je ionako loše. Još jače je pritegnuo uže oko njezinog gležnja i rukom joj pritisnuo glavu na jastuk. Žena je od očaja zaplakala, a djevojka je, uznemirena novim zvukom, vrištala još glasnije. Onaj stariji je prosiktao: – Ciganska kurvo.

Uhvatila sam se za trbuh i prvi put od operacije osjetila olakšanje što moje dijete neće morati živjeti na ovom svijetu.

Noć je. Zastori su navučeni, nema više žamora s hodnika, užurbanih koraka osoblja, ni žamora molitve. Sve je zamotano u šutnju i usporenost kakvu se može osjetiti samo u bolnici, noću. Djevojka leži na krevetu i gleda u zid. Onako zavezana izgleda kao ljudska verzija slova i. Ležim na boku i proučavam njezino ispijeno lice. Čini mi se da je sjaj njezinih crnih očiju jači od sjaja malene lampe što osvjetljava sobu. Prvo mislim da je to sjaj ludila, ali što je duže promatram, shvaćam da je to sjaj razuma, cilja koji se tako odražava u očima. To me ohrabri. Približim se rubu kreveta.

– Kako si? – jedino pitanje koje je odgovaralo ovoj situaciji, jedino pitanje koje možemo uputiti nekome tko pati. Pomislim da me neće čuti, ali ona, čim čuje moj glas, okreće glavu. Trepne kao netko tko je nakon dugog lutanja u pustinji ugledao drugo ljudsko biće.

– Dobro sam sve dok nema onih životinja – odgovori i opet se okrene prema stropu. Razgovor ne smije stati. Želim saznati njezinu priču jer mi mnogo toga nije bilo jasno. Mozgam što ću je sljedeće pitati, a da ne ispadnem nametljiva i nepristojna.

– Kako oni ne razumiju da ja ne želim pobacit? – ona kaže gledajući u strop. – Kladim se da im je on platio. To jedino ima smisla. Nema tko drugi biti.

– Tvoj tata? – upitam oprezno.

– Tata? – odjekne, kao da prvi put čuje tu riječ. – To je bio profesor.

– Netko iz škole? – stresem se od bijesa.

– Pripremao me je za maturu. Rekao je da zaslužujem obrazovanje, da ne smijem dopustiti da istrunem rađajući djecu – nasmije se glasno.

– Želiš roditi.

– Da. Roditi, odgojiti, odškolovati. Želim vidjeti njegovo lice kada jednog dana ugleda svoje dijete, uspješno i sretno. Napravit ću sve samo da doživim taj dan.

– Dobro glumiš – kažem nakon kraće šutnje.

Ona se nasmiješi i kaže: – Volontiram u amaterskom kazalištu.

– Ono uopće nije bilo amaterski.

– Mislila sam između glumačke akademije i medicine, ali nakon svega…

– Šta god mislila upisati, prvo moraš izaći netaknuta odavde – pripomenem.

– Znam. Smislit ću nešto – namigne mi crnim okom u kojem sam vidjela budućnost o kojoj mi je pričala. Nasmiješim joj se i okrenem na drugu stranu.

Ujutro me budi molitva, glasnija nego prošli put. Pridižem se s kreveta, obuvam papuče i dovlačim se do prozora.

Zavrištim.

– Šta je bilo? – upita djevojka.

– Ovi su nam točno ispod prozora. Kao da znaju da smo tu.

– Da me ne boli, bacila bih se s prozora na njih. Samo da prestanu više moliti – sneno promrmlja žena s trećeg kreveta. Djevojka prasne u smijeh. Žena i ja razmijenimo poglede.

U sobu ušeta sestra gurajući kolica s hranom. Premršava plavuša u kasnim četrdesetima, ruku velikih kao u muškarca.

– Oho, jutros smo puno bolje – obrati se djevojci.

– Spremna sam.

– Da znaš kako mi je drago to čuti! – sestra zasja od sreće.

Što sve ljudi neće učiniti za novac, pomislim.

– Odvezat ćete me? – djevojka upita.

– Bila si dobra cura – reče sestra, pomazi djevojku po glavi i odveže je.

Djevojka uzdiše od olakšanja i trlja zapešća, sretna što se napokon može normalno kretati. Sestra se okreće prema meni i dodaje mi tanjur i pribor za jelo. Kruh s jetrenom paštetom i čaša razvodnjenog soka.

– Opet ovo – kažem i pogledam prema sestri. Iza nje stoji djevojka s praznom čašom nad njezinom glavom.

– Zovi muža, princezice! Nek ti on donese nešto bolje. Šta je, šta si se izbečila? – zaviče, a u tom trenutku djevojka je svom snagom udari čašom po glavi. Sestra jaukne, uhvati se za glavu kao da je želi zadržati da joj ne spuzne s vrata i skljoka se na pod.

Djevojka se iskobelja iz plahti i pokrivača, popne se na prozor i otvori ga. Kosa i spavaćica joj titraju na povjetarcu, kao djevi iz viteških romana. U sobu nahrupe riječi molitve: Djevice Marije, koja se nisi bojala prihvatiti spasitelja svijeta u svoj život i tako promijeniti tijek ljudskog života… Stoji nekoliko sekundi namrštenih obrva, kao da se premišlja ili procjenjuje kako će skočiti.

Zatim spusti glavu i zaviče: – Spasite me! Žele mi ubiti dijete!

Netko od molitelja zaviče: – Skoči!

– Uhvatit ćemo te – odgovorili su glasovi pribranih.

Ona kimne i skoči. Stisnem oči u iščekivanju udarca tijela o pločnik. Huk veselja i olakšanja me uvjeri da će ta djevojka daleko stići u životu.