Važno je imati hobi | Luca Kozina

STRAH OD DUHOVA

Ležim u krevetu i probudi me nečija prisutnost. Otvorim oči i vidim kako duh klizi po zidu. Kad me primijeti, počne mi se približavati, a mene sve više obuzima strah, sličan onom kad sam kao dijete gledala kako se sumrak brzo pretvara u noć. Želim zavrištati, ali mi glas ne izlazi iz utrobe. Pomislim, zašto ne mogu vrištati i probudim se. Ne mogu doći k sebi od čuđenja, jer se na javi uopće ne bojim duhova. Kad osjetim njihovu prisutnost, pristojno ih pozdravim, a ponekad im dopustim da mi naježe kožu ili da mi od sjene rade životinjske oblike pa se onda svi smijemo, ja glasom, a oni titranjem zavjese i šuštanjem roleta.

Možda ako u sebi dovoljno puta pomislim duhovi ne postoje, onda ih se više neću bojati. Kad sam jedne noći opet vidjela duha kako mi se približava, stisnula sam oči i bez prestanka ponavljala u sebi – duhovi ne postoje, duhovi ne postoje. Otvorila sam jedno oko. Duh se nije povećavao, već smanjivao i sve više se utapao u zid. Ako ovaj duh nestane, shvatila sam, nestat će i duhovi s jave.

Prekasno. Kad se ujutro probudim, moje će rolete i zavjese biti mrtve. Moja sjena će me podsjećati na zločin koji sam počinila.