Važno je imati hobi | Luca Kozina

ZAKON ULICE

Bili su toliko blizu jedan drugome da su im se nosovi gotovo doticali (a nijedan nije imao dugi nos). Zatim je, nazovimo ih Charlie i Bill, Charlie uporno gledao u Billa, kao da želi smrviti njegovu pseću facu. Ogledavanje, usprkos dojmu, nije dugo potrajalo. Charlieju se trznulo rame – spremao se zamahnuti lijevom šakom na ukočenog Bila.

Nažalost, Bill to nije primijetio (možda je bio glup ili čak kratkovidan – tko zna, postoji bezbroj mogućnosti) i zato se u idućem trenutku zanjihao kao boksačka vreća i jauknuo od bola (zna se da muškarci teško podnose bol). Sad je čak i sličio na boksačku vreću – oko i područje oko njega bili su jarko crveni. Jadan Bill! Rado bih navijao za njega, ali trebam biti nepristran i napokon dovršiti ovu scenu kako sam i zamislio na samom početku, prije nego što sam upoznao Billa i Charlieja.

No, da nastavimo…

Sreća je jadnom Billu itekako okrenula leđa. Ohrabren sve tamnijom šljivom na Billovom oku, Charlie je sve brže izmjenjivao ruke. Lijeva, desna, desna, desna, lijeva, desna, lijeva, ne, zapravo desna – tako su se brzo izmjenjivale Charliejeve ruke da ni sam ne mogu pratiti. Imaš dojam da su Charliejeve ruke žive pa se jedna s drugom natječu koja je brža i koja će zadati jači udarac (zna se da su lijevo i desno od pamtivijeka smrtni neprijatelji).

Susret Charliejevih ruku i Billova svjetloputog krvavog obraza proizvodio je odvratan zvuk, tup i nalik pljusku – pljus, pljus, pljus. I toliko je bio glasan da su mi uši od njega pucketale – puc, puc, puc. Charliejevo lice ispunjavao je sve širi zubati osmijeh i isprekidano je dahtao. Znači li to da će se Charlie ubrzo umoriti i prestati? Znam što ćete (ako uopće postojite) reći: „pa ti si pisac, ti stvaraš te glupe likove!“ Ali, vjerujte mi kada kažem da ne znam ni sam! Stvar je u tome da sam šugav pisac koji ni vlastite likove ne zna kontrolirati. Eto, mea culpa! Možemo li nastaviti?

Iscrpljeni se Bill nije dao. Bio je gotovo ukorijenjen u kvrgavi pločnik. I on je dahtao, ali prigušenije – rukama je zaklonio svoje krvavo i izobličeno lice… Ispričavam se što opet moram prekidati priču, ali ne mogu se prestati smijati. Ova scena je za odvalit se! Ne mogu vjerovati da mi je izmakao ovaj detalj: visokog Billa širokih ramena i volovskog vrata mlati maleni Charlie s tijelom dvanaestogodišnjaka! Tko bi rekao da ta dva štapića mogu izobličiti ono volovsko lice!

Začuje se žamor. Ljudi su se počeli okupljati. Formiraju krug oko Charlieja i Billa. Starica u roza trenirci s crnom vrećom punom plastičnih boca prebačenom preko ramena, mladi bradonja u kariranoj košulji i pokidanim trapericama sa svojom djevojkom – tamnoputom plavušom gotovo nepostojećih obrva u pripijenoj cvjetastoj haljini – ekipa srednjoškolaca s bliještećim mobitelima ispruženima uvis i napokon ja, koji ustvari nisam tu, ali se to sve događa u mojoj glavi, tako da sam zapravo ipak tu. Netko je zavikao. U idućem je trenutku nešto rozo skočilo na Charlieja.

Ona stara baba bogme je u formi za svoje godine. Charlie ju nikako nije mogao skinuti sa sebe. Napokon se dosjetio da je zgrabi za kosu. Povukao ju je za kosu tako jako da joj je strgnuo periku s glave.

– Kjaaaaa – zakriči baba, očekivano, glasom neke ptičurine i otrči u obližnji haustor.

Nova misao bljesnula je na Charliejevom licu. Spusti ruke na koljena i svom snagom lijevom rukom zvizne Billa u trbuh. Gad! Izmorio se od šaketanja i sad je dokrajčio jadnog Billa na ovako kukavički način. Svi smo, a ja pogotovo, jer nisam mogao predvidjeti da će ovo pasti Charlieju na pamet, zajedno s Billom ostali bez daha. Baš kao da nas je Charlie tim posljednjim udarcem zbrisao s lica Zemlje.