Važno je imati hobi | Luca Kozina

SVI SU POZVANI

Iris je sjedila i čitala na klupici u parku. Lupkanje potpetica počelo je prigušivati pjev vrabaca. Kad je zvuk utihnuo, podigla je pogled. Pokraj nje stajala je djevojka kratke ljubičaste kose ošišane na bob, u uskoj slip haljini i kaubojskim čizmicama na petu.

– Bok! – djevojka se nasmiješila i ispružila klizavi papir četvrtastog oblika. Tulum stoljeća, pisalo je nakošenim debelim slovima nalik onima na posterima za filmove iz osamdesetih. – Svi su pozvani – rekla je djevojka. Iza rubova papira provirivali su nokti s velikim očima ukrašenim trepavicama.

– Baš svi? – upitala je Iris sumnjičavo.

– Baš svi – potvrdila je djevojka i namignula joj.

Dramatično sporim pokretom stavila je pozivnicu u knjigu i prešla na suprotnu stranu ulice.

Okrenula je pozivnicu. Na poleđini je bila napisana adresa. Ulica Prvog studenog 1b. Ispod adrese je nečija nespretna ruka nacrtala mapu. Kockica što je predstavljala zgradu bila je na desnom rubu mape. Iris nikad nije bila u predgrađu pa nije znala kako doći do tamo. Pogled joj je pao na pravokutnik s kotačima i brojem 842 naškraban duž linije što je vijugala do kockice. Pa da, kucnula je člancima prstiju po čelu. Prema mapi, autobusna stanica nalazila se preko puta parka. Iris je tek tad primijetila komadić plavog krova stanice prošaran krošnjama lipe. Prešla je cestu i sjela na metalnu klupu na stanici. Dugo nisam razgovarala s nekim, razmišljala je milujući grubi papir. Bit će lijepo gucnuti nešto, osjetiti tuđi dah na obrazu i smijeh u ušima.

Osim nje, stanice i ulične lampe nije bilo nikoga. U smjeru predgrađa nije prošao ni bus ni nijedan automobil. Uputila se pješice prateći mapu. Hodala je dugo. Htjela je na mobitelu provjeriti koliko je sati, ali su je s napuklog ekrana gledali samo obrisi komadića njenog slabo osvijetljenog lica. Nije imalo smisla vratiti se, a još manje odustati. Svaki put kad odustanem, ispostavi se da sam bila nadomak cilja, promrmlja ispod glasa gledajući kako se polako pale svjetla uličnih lampi. Napokon su se, kad je prošla zgradu zapuštenog trgovačkog centra, na horizontu pokazale tri visoke stambene zgrade, stisnute jedne uz drugu kao da se žele ugrijati.

Samo su prozori zgrade u sredini bili osvijetljeni. Irisino tijelo je pri pogledu na cilj zbacilo sa sebe umor višesatnog pješačenja i potrčalo prema zgradi.

Zgrabila je kvaku na vratima portuna, bilo je zaključano. Pozvonila je na parlafon. Prvo se čulo šuštanje, zatim glasovi ispremiješani s ritmovima elektroničke glazbe.

– Otvorite! – obratila se rebrastom zvučniku. Ni glasovi ni glazba nisu pokazivali namjeru da utihnu, a kamoli da se pretope u nečiji topao, ali pomalo pripit glas:

– Uđi, samo smo tebe čekali.

Duboko je uzdahnula, stisnula oči i svom snagom zavikala glasom promuklim od žeđi: – Znam da ste tu! – Zatim, s prizvukom očaja: – Dobila sam pozivnicu!

Prislonila je uho na parlafon. Smrdio je na vlagu i pišalinu. Glazba je stala. Sad će, pomisli ona i ponovno zgrabi kvaku na vratima.

– Idi ća i ponesi naš blagoslov sa sobom – doviknu glasovi kao jedan.