Važno je imati hobi | Luca Kozina

SJEĆANJE

Marija nije spavala cijelu noć, a nakon jutarnje kave izgrizla je nokte do krvi. U 11 je otišla na glavni kolodvor dočekati Milana. Prošlo je više od dvije godine. Izašli su svega nekoliko puta, ali su se cijelo vrijeme dopisivali opijeni planovima o budućnosti koju će provesti kada Milan zaradi dovoljno novca za zajednički život.

Dok je gledala kroz prozor tramvaja zamišljala je kako mu trči u zagrljaj i ljubi ga do iznemoglosti. Na kolodvoru nije bila velika gužva pa je stala točno kraj izlaznih kliznih vrata odakle je imala dobar pogled na ljude koji se dolazeći s perona spuštaju stepenicama. Prošlo je jedanaest, a Milan još nije došao. Nije htjela odmah pitati za njegov bus na šalteru, već je odlučila pričekati još pet minuta. Čupkala je izvučeni konac na rukavu kaputa.

Netko ju je zazvao. Uplašila se kad je vidjela kako joj se ruka ukočila. Pogled joj je bio u ravnini sjajnih muških cipela koje su se spuštale niz stepenice. Zatim je ugledala nasmijanog muškarca. Lice mu je postajalo sve jasnije i sličnije Milanovom, ali je bila sigurna da to nije on. Zaustavio se tek kad su im se nosovi gotovo dodirnuli.

Odgurnula ga je i zavikala, ali ne dovoljno jako da je netko čuje: – Jesi li ti normalan?

– Što se dogodilo – upita muškarac – zar ti nije drago šta me vidiš?

– Milane?

Muškarac se nasmiješi.

– Nije valjda da me nisi prepoznala – reče i zagrli Mariju. – Jesi li nedavno imala potres mozga? – upita u šali i pogladi je po obrazu.

– Ne – reče ona, još ga gledajući kao stranca. – Stvar je u tome što ne izgledaš onako kako sam te zapamtila.

Da, to je bio njegov glas, njegovo lice. Ali kao da je nedostajao neki detalj, nijansa koja bi ga izjednačila s Milanom iz Marijinog sjećanja. On slegne ramenima.

– Ne možeš vjerovati svojoj glavi. – Zatim ispruži ruku i reče: – Idemo na ručak.

Marija je dugo promatrala njegovu ruku. Uhvatio ju je strah pri pomisli da više ne može vjerovati svojim sjećanjima. Ako ovaj Milan ispred nje ne izgleda onako kako se sjeća Milana s kojim je spavala prije dvije godine, koliko su onda lažna i druga njezina sjećanja?

Trčala je sve dok se kolodvor nije pretvorio u mrlju.