Važno je imati hobi | Luca Kozina

GLAVE, LJUDI I KNJIGA

Na svakakve sam načine tražila mjesta gdje me neće naći. Prvo sam počela od glave, sklupčala sam se u mislima, usporila disanje i počela odbrojavati.

– Jedan, dva, t… – nisam stigla ni do tri kad me je nešto povuklo za noge i odnijelo na zasljepljujuću svjetlost. Zatim sam se zavlačila u druge ljude. Razapinjala sam šator od čežnje u njihovim srcima i pravila se da sam smrtno zaljubljena u njih. Prislonila sam usne na njihove i počela odbrojavati.

– Jedan – nisam stigla ni do dva. Netko me povukao za kosu i opet izvukao na svjetlo. Ovaj put se nisam bojala da ću oslijepiti, otvorila sam oči i upila svjetlo u sebe.

Bježala sam na planine, utapala se u morima i oceanima, probijala tunele i zavlačila se u najmanje pukotine, ali bi me te ruke uvijek napipale i vratile na površinu.

Jednom sam se dosjetila – pa zašto se ne bih zavukla u onu tamo knjigu što leži na stolu i kao Penelopa čeka da je neko otvori? Osim toga, ovdje ne dopire njegova moć i nikad mi više neće moći nauditi. Otvorila sam knjigu, rukama se uhvatila za rubove korica, pa se prebacila preko.

Počela sam odbrojavati: – 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10… – stigla sam do 100. Ništa me nije dotaknulo. Ništa me nije zgrabilo za kosu, noge ili ruke.

Nikad me neće pronaći. Za tim nema potrebe, jer sad živim sasvim drugačijim životom od onog od kojeg sam bježala.