Važno je imati hobi | Luca Kozina

ONDAŠNJA PRIJATELJSTVA

Postojalo je doba kada su Čovjek i Smrt bili dobri drugovi. Čovjek bi pozivao Smrt (ali češće bi ona samu sebe pozvala) ne samo na groblje, crkvu ili u knjige, već i kod sebe doma. Čovjek je dopustio Smrti da proviri u svaku prostoriju, da vidi kako je lijep pogled s prozora spavaće sobe na vrt s ružama penjačicama, da vidi nove zavjese koje je žena našla po veoma povoljnoj cijeni na tržnici, da opipa glatkoću novog stolića u dnevnom boravku. Pjevali su, pisali pjesme jedno o drugom, čak bi i zaplesali tango. Kad bi naposljetku došlo vrijeme za odlazak, Smrt bi strpljivo čekala kraj Čovjekovog uzglavlja ili gdje god ga je trebala uzeti sebi.

Rijetka su prijateljstva koja zauvijek traju. Nažalost, prijateljstvo Čovjeka i Smrti nije bilo među njima. I najmanja sitnica može potaknuti trajan raskid među prijateljima. Neki se posvađaju zbog stvari, neki zbog omaške na jeziku, neki zbog žene, djeteta, starice, knjige, filma, komada kolača, a neki zbog tko zna čega. Kada se god spomene prijateljstvo Čovjeka i Smrti, i netko zapita zbog čega su se posvađali, osoba koja priča priču će reći: – bokćegaznat.