Važno je imati hobi | Luca Kozina

POD MOSTOM

Ljetne večeri provodim prelazeći most pod kojim teče rijeka. Most je dug i širok. Ponekad mi se čini da je predug za ovaj gradić. Gradske bi vlasti slobodno mogle tamo sagraditi novu ulicu. Da se mene pita, ja bih je nazvao – Ulica Most. S desne strane, puno je izbjeglica u pokušaju da zarade novac za nastavak svog puta postavilo improvizirane štandove od kartonskih kutija, stiropora i odlomljenih dasaka. Izvikuju povoljne cijene drangulija, zagorjelih kobasica, šarenih kišobrana i suncobrana. Ne volim njihove glasove promukle od vrištanja i proklinjanja sudbine. Ne volim ni kad me znatiželjno promatraju. U njihovom pogledu vidim porugu i sažaljenje. Čak i ti nesretni ljudi bez ikakvog znanja o tome što će biti sutra, a kamoli za tjedan dana, mogu se na trenutak odvojiti od svog očaja i likovati nada mnom. Najviše mi se urezao u pamćenje pogled jednog djeteta očiju nateklih od suza. Dok me nije pogledao bio je tako sitan i nezaštićen. Čim smo se slučajno pogledali, vratila mu se snaga. Oči su mu zaiskrile, ustao je s prašnjavog tla i upro prstom zamazanim zemljom u mene. Oči su mu se smijale umjesto stisnutih usana.

Hodam lijevom stranom mosta. Cilj moje šetnje je sedmi luk – kraj mosta. Tamo je tiho i tako mračno da ne mogu razabrati vlastitu sjenu na tlu. Nitko me ne može vidjeti. Nitko ne može vidjeti što su moji roditelji napravili od mene. U noćima bez mjeseca ne mogu vidjeti svoj odraz u vodi.

Svaki put kad stignem na rub, okrenem se u smjeru odakle sam došao i promatram kaos koji je ostao iza mene. Tek tu, daleko od svega, vidim pravu sliku – ono je sve dim, buka i neonska svjetla. Sjednem na hladni beton i provučem noge između rešetki ograde. Zabacim glavu i gledam zvijezde dok me ne zaboli vrat, kao kad sam bio dijete. To radim kad sam sretan. Kad sam nesretan, istegnem vrat prema naprijed toliko da mi lice osjeća hladnoću rijeke. Tada me uhvati vrtoglavica jer se vidim kako se penjem preko ograde i skačem. Padam u vodu i osjećam kako sam sve teži. Voda povlači košulju preko mojih očiju. Mišići mi se nakon kratke borbe opuste i ja skliznem na blatnjavo dno. Voda mi prodire u usta, uši i oči i razrjeđuje krv. Voda kola žilama, to je sreća.

Nešto me grubo prodrma. Još sam tu, s nogama između rešetki, a kraj mene čuči bradati kosooki čovjek. Progovorio je promuklim glasom trgovaca s druge strane.

– Znam o čemu razmišljaš. I ja bih tako sjedio i zamišljao što bi bilo da se bacim dolje. Hoću li se pokajati kad se spojim s vodom? Dugo mi je trebalo da shvatim da ne znam umrijeti. Prvo, potrebna je sposobnost – moraš imati dovoljno okretno tijelo. Drugo – reče i isturi dva koščata prsta – potrebna je ustrajnost – moraš stalno izmišljati crne misli. Treće, potrebna je sreća – nitko ne smije biti pored tebe.

Prasne u smijeh. Tijelo mu se treslo kao da je ispričao najsmješniji vic na svijetu. Prijateljski me lupio po grbi i namignuo mi.