Važno je imati hobi | Luca Kozina

U SEBE

Svakog jutra Matilda pogleda u oči svijet u kojem više nema Nuše. Misli da može izdržati, da se može fokusirati na zobene pahuljice, vožnju, posao, serije i topao krevet navečer. Može ona izdržati, ali ne dugo. Nitko ne može hodati, a da nema na što prionuti stopalima.

Matilda trči do plaže, bježi od štaka s kojima drugi hodaju i gledaju je poprijeko, s natruhom zavisti. Kada klekne na šljunak i gleda kako valovi klize po vodi, uspravni i mirni kao da ih drži najčvršće željezo, poželi postati val. Ali danas sjena stalno oblijeće oko nje i prekriva pučinu.

Matilda mahne rukom i sjena zadobije obrise izdužene glave s malim, uspravnim ušima. Matilda trepne i sjena nestane. Osjeti nešto toplo na trbuhu. Raširi donji dio haljine i ugleda Nušinu glavu. Lice joj je sasvim crno, ali zna da je to Nuša. Samo Nuša onako nagne glavu. To bi radila svaki put kad bi Matilda zamišljeno gledala kroz prozor. Nakon toga bi joj prišla i s tihim cviležom ugurala glavu u krilo.

Nušina toplina još titra u njoj. Matilda stavi dlanove na trbuh i zatvori oči. Pod kožom osjeti kucanje. Približi glavu trbuhu i ugleda rupicu točno na mjestu gdje joj se nalazi pupak. Ne čini joj se: rupica se širi i postaje sve veća, dovoljno velika da joj proguta cijelo tijelo.

Nešto je povlači za ramena prema naprijed. Matilda se odupire rukama i koljenima o šljunak. Snažna je ona, samo ne dovoljno dugo. Pomisli da će ući u sebe.

Kad u sebi ugleda Nušine oči, više se ničega ne boji.