U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

PRAZNE DJEVOJKE

Moja mama stalno se gleda u ogledalo. Malo zadigne majicu, pa se mršti na nepostojeće masne naslage na svom ravnom trbuhu. Rebra joj strše iz kože kao šiljci na mojim čizmama. Ja se od svijeta branim metalom, a ona vlastitim kostima.

„Ni jednu striju nisam dobila kad sam te rodila“, kaže svaki put, ponosna. „Bila si baš dobra, mala beba.“ Osjećam olakšanje što vlastitim postankom nisam oskvrnula bjelinu njene kože. „Tvoja sestra i brat, s druge strane…“, kaže i odmahne glavom. Bilo mi je drago što su oni još u školi.

Otkako je morala zatvoriti frizerski salon, mama je stalno bila kući.

Preko dana ne jede gotovo ništa. Kalorije dobiva od kave (ujutro) i vina (poslijepodne). Osim mijenjanja frizura i prigovaranja, ima još jedan novi hobi: satima zuri u ogledalo i divi se svom odrazu. To traje sve do večeri, kad započinje njeno privatno slavlje. Glumi nevidljivost iza vrata frižidera, stoji tu satima kao da se unutra zaglavila, ne može izaći, ne može se oduprijeti zovu vlastite gladi. Misli da je ne vidim, dok reže debele, nepravilne fete kruha i na njih obilno maže paštete i maslace, dok guta sir i šunku na koju je maloprije prijezirno frknula nosom kad sam je ja kupila sebi za marendu. „Ja ti to neću jest’“, rekla je i zgađeno se namrštila, kao da su petnaest deka pureće šunke glavni krivac za najveće zlo današnjice, po njenom mišljenju – debljinu.

Idućeg jutra gledala bi svoj trbuh, sad tek neznatno veći.

„Opet sam bila zločesta. Gadim se sama sebi“, govorila je. „Danas neću doručkovat’.“

Napravila sam si sendvič i odnijela ga u sobu, jer sam se osjećala previše krivom da jedem pred njom.

Ne mogu reći da sam debela, ali svejedno se nisam osjećala dobro u svom tijelu. Jedino što sam oduvijek voljela na sebi i na račun čega sam dobivala komplimente bila je moja duga, plavosmeđa kosa. Moj trbuh, s druge strane, nije bio dovoljno ravan, a ni moja bedra nisu bila dovoljno čvrsta. U pokušaju da svoje tijelo oblikujem u neko slično maminom, upisala sam kickboxing. Nagovorila sam i Emu da ide sa mnom, jer mi je bilo neugodno ići sama. Dok vježbamo, splitska kraljica fitnesa ogledava se u staklu i popravlja tamnu crnu šminku koja joj se cijedi niz lice, što od vrućine, što od vježbe, što od mora. Trener je nizak i mišićav, s osmijehom koji djeluje lažno i pretjerano, kao na reklamama. Ema je visoka i vitka, baš poput moje mame. I ona želi nestati.

„Osjećam da me cilo vrime gleda“, kaže mi kasnije, dok se presvlačimo. Njeno tijelo, iako smo u srednjoj školi, izgleda poput dječačkog.

„Kad šetam s ocem po gradu, strijelja pogledom svakog momka kojeg sretnemo. Ka’ da će, ne znam, neko skočit na mene i napast me“, kaže i slegne ramenima. „Stalno neke prijetnje. Moram se čuvat ovoga, onoga. Vraćanja kući po mraku. Odlaženja bilo gdje sama. Da ne govorim o ulasku u auto s momcima!“

„Samo te želi zaštitit’“, kažem. „Sjeti se šta je bilo na ekskurziji.“

„Dosta mi je da me se štiti! Cili život sam gospa od cukra, ka’ da ću se rastopit’ ako nekad pokisnem ili zakasnim kući. On ne želi da ja ikad odrastem, to je to.“ Sjela je na drvenu klupu u svlačionici. Bedra su joj ostala sitna i čvrsta, nisu se izdajnički razlila na sjedalu kao moja.

„Kad bi bar moja mama odrasla“, kažem. „Muka mi je od njenog glumatanja. Muka mi je od toga da budem sama sebi mama.“

„Tvoja je bar tu“, kaže mi Ema, a ja zašutim.

Odjednom joj oči zasjaju. „’Ajmo napravit nešto ludo!“ kaže mi.

Ema je od mene starija nekoliko mjeseci i već je položila vozački ispit. Navečer kaže ocu da će prespavati kod mene („moramo vježbat za kontrolni iz matematike“), a ja mami da ću prespavati kod Eme („ostavila sam ti večeru na stolu, samo je malo podgrij“). Kada dođe po mene, nosi otvorenu i kratku crnu haljinu. I ja sam u crnome, ali moja haljina je obična pamučna, doseže mi do koljena, a na nogama su mi čizme.

„Otac te pustija da takva izađeš?“ pitam je. Ona odmahne glavom i nasmije se. „Presvukla sam se.“ Oči joj zločesto bljesnu prema vreći s trapericama i dolčevitom.

„Ne želim ovako umrit!“ povičem kad poletim prema naprijed, zbog njenih pokušaja da vozi u štiklama. Ona se nasmije, izuje cipele i nastavi voziti bosa. Malo se opustim.

Prva postaja je mala trgovina pića na Matejušci. Ispred je veliki red.

„Šta ima?“ Ema se javi svom poznaniku koji je čekao isti red za samouništenje. Muškarac kojem je moglo biti trideset godina, neobrijan i odjeven u reklamnu majicu Karlovačkog piva, slegne ramenima.

„A evo, ništa. Al’ dobro je to, bolje nego da je neko sranje“, kaže. Kad se okrene, Ema prošapće: „Mislim da je ovo vrhunac splitskog optimizma.“ Smijem se.

Sjednemo na Matejušku. Božo Transporter marljivo skuplja boce na svom uobičajenom radnom mjestu. Prilazi nam i gleda u limenke pored naših nogu.

„Evo“, kažem i dodam mu praznu limenku. Uzme je ne gledajući me u oči.

„’Oćeš i jednu punu?“ pita ga Ema, oči joj sjaje, ne prepoznajem je večeras. Božo je ozbiljno pogleda.

„Ne mogu, radim“, kaže joj. Ema trepne, a zatim prasne u smijeh.

Nakon toga parkiramo na Bačvicama i idemo u jedan od onih klubova u koje nas obično ne puštaju, ali večeras je takva večer, sve nam ide u prilog. Puštaju nas unutra, mene odmah, a Emu nakon malo sumnjičavog promatranja. Nema veze što je samo jedna od nas punoljetna, večeras smo kraljice, pijemo što ne bismo trebale i plešemo s kim ne bismo smjele. Razmišljam o tome kako ćemo se vratiti natrag, s obzirom da je Ema poprilično popila, ali nju to ni najmanje ne zabrinjava.

„Opusti se malo!“ kaže mi, vuče me za ruku i uvija bokovima oko mene. Smiješim se i puštam je da me odvuče dublje u mrak.

Srce mi pokušava oponašati ritam i glasnoću glazbe. Svijet vidim u šarenim bljeskovima. Ruke su mi slabe, odjednom mi je teško držati čašu s pićem, prolijeva se po podu, po meni, po drugima, a ja se čudim i smijem, večeras mi je sve smiješno. Svejedno i dalje držim čašu jer bez nje ne znam plesati.

„Otkud vi tu?“ kaže muški glas. Smije se. Poznat mi je, ali isprva se ne mogu sjetiti odakle.

„Treneruu“, kaže Ema i oduševljeno ga grli, kao da su najbolji prijatelji. „Vidi, vježbam!“ kaže i počne plesati oko njega. On izgleda kao da je upravo našao izgubljen ćup sa zlatom. Odvratim pogled od njegovog lica.

„Šta ćete popit?“ viče nekoliko puta dok ga ne čujemo, ovdje je stvarno glasno, a mi smo stvarno žedne.

Pijemo i plešemo, a ja se sve više počinjem osjećati kao višak. Trener se sagne i nešto šapne Emi na uho, a ona se hihoće kao da nikada nije čula tako dobar vic. Ljube se, a ja se osjećam kao da sam nevidljiva, iščezla sam u tami, nevidljiva djevojka debelih butina s kojom nitko ne želi plesati.

Kasnije, Ema odlazi s trenerom kojem sada govori ti. Kaže mi da se ne brinem. Sutra će po auto. Neka uzmem taksi. Pa to i učinim.

„Di ćemo, šefice?“ pita me vozač, star je i blagih očiju, podsjeća me na nečijeg djeda. Zasramim se svog daha koji smrdi na alkohol. Poravnam suknju, ne bi li učinila da izgleda duljom.

„Do pazara“, kažem mu, dalje ću pješke. „Daj radije da te odvezem kući, kasna je ura, odnosno rana“, kaže mi, a ja se skoro rasplačem, ali ostajem pri svome. Tijekom vožnje, razmišljam o Eminom ocu i o tome koliko mu mrzim lagati.

Kad me iskrca, iznos koji mi naplati je manji nego što sam očekivala.

„Mala, pamet u glavu“, kaže mi, a ja postanem pretjerano svjesna glavobolje koja mi tutnji u ušima i rupe u želucu. Još je mrak, ali uskoro će svanuti. Iz pekare se širi zamaman miris toplih peciva. Ulazim unutra, uzimam pizzu i čokoladnu krafnu. Pravim se da je za ponijeti, pravim se da nisam probdjela cijelu noć, kao da je prodavačicu briga, kao da joj sve nije bilo jasno čim me je ugledala.

Šetam prema kući s masnom vrećicom u rukama. Sretnem Tarzana, pita me: „Imaš dvi kune?“ a ja odmahujem glavom. „Imam samo krupno“, kažem mu, sve sitniše sam potrošila u pekari.

On zastane, a onda kaže: „Ništa onda. Ne bi ni ja sebi da’ krupno“ i polako se odvuče dalje.

U portunu zastanem, razmišljam što će mi mama reći ako me vidi sa svom ovom hranom. Sjedam na stubište i proždirem masna peciva, niz grlo mi se slijeva rastopljena zamjena za sir, užegla rajčica i stvrdnuta šunka, pa brdo čokolade u kojoj ima više ulja nego čokolade. Ulazim u kuću trčeći i grlim WC školjku. Povraćam sjećanja na prethodnu večer i svoju brigu za Emu. Želim postati prazna, baš kao i Ema, baš kao i moja mama, dok gleda svoj udubljeni trbuh.

„Šta je bilo?“ pita me mama kad izlazim kao duh, sada je puna suosjećanja za mene. Nekako me njeno suosjećanje uspijeva više uplašiti nego njen gnjev.

„Pomišala sam kolu i fantu“, kažem joj. „Malo mi je teško palo.“

Ona odmahne glavom. „Nije ni čudo da ti je loše“, kaže.

Znam da mi se zadovoljstvo u njenom glasu nije samo pričinilo.