U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

RETROGRADNI MERKUR

Dobila sam posao u velikoj firmi u kojoj nitko ne zna što drugi rade, ali svi izgledaju jako zauzeti cijelo vrijeme. To mi nije smetalo. Voljela sam raditi sama i odgovaralo mi je što su me kolege uglavnom ostavljale na miru. Svi osim jednog. Zoran je bio najglasniji i ništa nije mogao pustiti tek tako. Kad s nečim ne bi bio zadovoljan, tjerao bi sve da o tome zajedno raspravljaju i traže rješenje. Stalno je izmišljao načine kako unaprijediti sustav u kojem smo radili, što je nama ostalima zadavalo dodatni posao. Zbog toga mi je odmah pao mrak na oči kad je ušao u moj ured.

„Imamo novi program“, rekao je bez pozdrava. „Malo je kompliciraniji, ali nudi puno više mogućnosti.“

„Meni je i stari bija dobar“, promrsim. On se nasmiješi.

„Sve je stvar navike“, kaže i ode prije nego što stignem išta drugo reći. Strahovito mi ide na živce. Upalim radio da me malo oraspoloži, ali sve što čujem su upozorenja.

„Za vrijeme retrogradnog Merkura, mnogi će osjećati zbunjenost i napetost. Ovo je jako nepovoljno razdoblje u kojem ne bi trebalo započinjati nove poslovne projekte ni ulaziti u nove veze…“ Uzdahnem i ugasim radio. Ovo će biti dug dan.

„Šta vi mislite o retrogradnom Merkuru?“ upitam tog poslijepodneva svoju terapeutkinju, a ona se potrudi da se ne nasmije. Iako nam je ovo tek treći sastanak, već sam naučila taj njen izraz. Trudi se ostati profesionalna, što cijenim, ali i ona je samo ljudsko biće i voljela bih da shvati da je u redu ako se ponekad opusti.

„Slobodno se nasmijte, ako vam je smišno“, kažem joj.

Ona me netremice gleda.

„Želiš li ti da se nasmijem?“ kaže. Ja slegnem ramenima.

„Ne želim ja ništa, samo kažem. Ako ‘oćete, možete.“

„Ovdje smo zbog tebe, ne zbog mene“, kaže blago.

„Ispričavam se“, promrsim. Osjećam da mi lice gori. Nisam sigurna čega me sram. „Možda je ovo bila loša ideja“, kažem. I dalje me gleda kao da može vidjeti ravno u moju dušu. Osjećam se neobično golom.

„Laura, nemaš se zašto ispričavati. Promotrimo na trenutak kako se sad osjećaš. Maloprije si, drugačijim riječima, izrazila stav da ti je važniji dojam koji ostavljaš na druge od vlastitih osjećaja. Htjela bih da se zadržimo malo na tome“, rekla je.

„To baš i nije istina“, promeškoljim se. „Više se radi o refleksu. Navikla sam čitat’ tuđa lica.“ Dok to govorim, nastavljam čitati nju. Dosta je mlada, ali kosa joj je podignuta u strogu punđu, vjerojatno u pokušaju da se prikaže starijom. Ne nosi prsten, znači da nije udana. Pitam se ima li djece. Nekako u to ne vjerujem. Izgleda mi kao netko tko je život živio pravocrtno. S druge strane, da stvarno znam tako dobro procijeniti ljude, vjerojatno sad ne bih bila kod nje, pričajući o svom sjebanom djetinjstvu i posljedičnom ostatku svog života.

„Pričaj mi malo o tom kolegi, Zoranu. Zbog čega ti toliko smeta?“ pita me.

„Uvik nas gnjavi. A i neke stvari jednostavno nije red reć’. Previše sebi dopušta“, rekla sam.

„Mislila sam da je on jedan od najuspješnijih u firmi“, kaže ona.

„Je, al’ nije u tome problem. Nema nimalo takta“, kažem. Kako ne razumije?

„Ako mu to ne smeta na profesionalnom planu, onda očito nešto radi kako treba“, rekla je.

„Lako je tako, bunit’ se sve dok ti ne upali to šta ‘oćeš!“ planem.

Terapeutkinja zastane kao da važe riječi. Malo se uplašim.

„Uzmimo na tren da si u pravu. Ako je tako lako buniti se dok ne dobiješ ono što želiš, zašto ti to ne radiš?“ upita me. Ostanem osupnuta.

„Zašto bi ja to radila?“

„Vjerojatno imaš neki poslovni cilj koji bi htjela ostvariti. Možda želiš dobiti povišicu, drugačije organizirati smjenu ili nešto drugo. Možda želiš imati pola sata da pojedeš ručak na miru“, kaže. Stvarno moram više paziti što joj govorim.

„Ako sam dobro shvatila što si rekla, misliš da nije u redu reći kad ti nešto smeta, jer to može izazvati konflikt. Zamisli da si u situaciji kad to moraš napraviti. Kad zbog neke situacije moraš otići kod šefa i zahtijevati rješenje. Kako bi se tad osjećala?“ upita.

„Bilo bi mi zlo“, kažem. „Vjerojatno bi se osjećala ka’ da ću se onesvistit’.“

„Što misliš, zašto je to tako?“

„Možda bi osjećala da ja to zapravo ne zaslužujem. Toliko dobro su me naučili da je svaka moja želja nebitna, da sam u to i povirovala“, odmahnem glavom. Udove mi preplavi umor. Terapeutkinja pogleda na sat.

„Bojim se da nam je vrijeme isteklo. Nastavit ćemo idući put“, kaže mi. Jedva se dovučem do kuće. Terapija je manje kao razgovor, a više kao rovarenje po kaljuži. Nakon tih sesija umornija sam nego ikad. Zaspala sam čim mi je glava dotaknula jastuk.

Idućih dana često sam ljuta. Dok vozim, nestrpljivo trubim za svaku sitnicu i glasno uzdišem kad se red u trgovini ili banci sporo miče. Kasnije me obuzima grižnja savjest. U meni ključa potisnuti bijes, na svijet, na svemir, na mamu. Zamišljam ga kao šareni otrovni plin, onaj iz crtića koje Bartul gleda. Kad sam to rekla terapeutkinji, kimnula je glavom.

„To je dobro“, rekla je.

Namrštila sam se. „Kako to može bit’ dobro?“

„To znači da se počinješ osjećati dovoljno sigurno da osjetiš sve emocije, čak i one koje si naučila potiskivati jer si jednom naučila da one nisu dobre. Znam da isprva može biti teško. Takvi obrasci ponašanja nisu se razvili preko noći, pa ne mogu preko noći ni nestati“, kaže.

„Ponekad mi se čini da ovo ne vodi nikamo“, kažem.

„Radiš odličan posao“, rekla mi je. Odlučila sam zatomiti svoj refleks i povjerovati joj.

„Kako nam je Zoran ovih dana?“ pita me.

„Još uvik nepodnošljiv“, kažem.

„Jesi li i na njega ljuta?“

„Nisam, baš me briga za njega. Ako on želi da ga svi zamrze, to nije moj problem“, odbrusim.

„Zašto misliš da će ga ljudi zamrziti?“ pita me.

„Jer zanovijeta i previše traži. Nitko ne voli takve“, kažem.

Ona me pogleda onim svojim dubokim pogledom i zastane, kao da nastoji pažljivo oblikovati iduću rečenicu.

„Napravit ćemo malu vježbu. Zamisli na tren da si kao Zoran. Kad ti nešto ne odgovara, ne bojiš se to reći i tražiti rješenje. Imaš visoke standarde za druge, ali i samu sebe. Ne pristaješ na ništa manje od najboljega. Jesi li zamislila? Kakav je to osjećaj?“

„Dobar“, promrsim. „Prokleto dobar.“

Ona šuti i gleda me. Mislim da je to prvi put da sam je vidjela kako se smiješi.

Narednih nekoliko dana se raspadam. Čitam duhovne, filozofske i religijske knjige, pokušavam izgraditi novu filozofiju života, naći jednostavno objašnjenje za sve moje nedaće, ali to mi ne polazi za rukom. Bilo bi tako lako naći novi pogrešni odgovor na moja pitanja. Učlaniti se u neki kult, recimo, ili prigrliti određenu ideologiju, spreman-za-upotrebu paket vrijednosti. Pretpostavljam da tome oni i služe, da daju odgovore onima koji osjećaju da ih ne mogu nigdje naći. Odavno sam prerasla jednostavna rješenja.

Odlučila sam ići do izvora svog nemira. Počela sam više razgovarati sa Zoranom. Što sam više vremena provodila uz njega, sve više sam primjećivala kako mu oči mijenjaju boju ovisno o svjetlu, i kako bore smijalice uvjerljivo pobjeđuju one od mrštenja. Ubrzo smo svaku pauzu zajedno pili kavu u maloj, čajnoj kuhinji.

„Moram ti se ispričat“, provalio je odjednom. Upitno ga pogledam.

„Zbog čega?“

„Pa, uvik sam mislija da si pomalo umišljena. I da me ne možeš smisliti“, nervozno se nasmije.

„Očito, bija si u krivu“, kažem.

„U vezi čega?“ upita s nadom u glasu ili mi je barem tako zvučalo.

„Ja sam oličenje skromnosti“, kažem ozbiljno. On na trenutak zastane, a onda se nasmije. Osjećam se neobično normalno.

Bartul je cendrao cijelu večer. Što god da sam pokušala da ga smirim – šetnja, topla kupka, crtić – nije upalilo. Trčao je okolo i odbijao ići na spavanje. Ostao mi je samo jedan arsenal – podmićivanje hranom. Mrzila sam kada bih pribjegla tome, ali nekada nisam imala izbora. Postojala je samo jedna hrana za koju bi moj sin prodao dušu: kokice.

„Dođi srićo, sad ćemo nešto fino papat’ i onda idemo na spavanac, može?“ govorila sam mu. Napućio je usne kao da razmišlja o tome može li prihvatiti moju ponudu, ali kad su se iz aparata počele dizati kokice, odluka je pala. Doduše, nije se zadovoljio samo tim da jede kokice. „Leti, leti!“ govorio je i širio ruke. Pokušavao je skinuti poklopac s aparata za kokice, da vidi kako lete. Odmah sam se smrknula. „Ne diraj to! Koliko puta ti moram reć’? Samo mi još to fali danas!“ dreknula sam mrvicu oštrije nego što sam namjeravala, a on me zabezeknuto pogledao. Uzdahnula sam. Bio je to dug dan i strpljenje mi je bilo pri kraju.

Vidjela sam svjetlo kako se gasi u njegovim očima i debeljuškastu ručicu kako se povlači, poražena. Više nije bilo one zaigranosti i znatiželje od maloprije. Sjetim se vlastite majke i njenih ispada bijesa, kada se činilo da i zrak oko nje postaje hladniji. Ja ne smijem biti takva. Ja nisam takva.

„Oprosti, ljubavi. Mama je radila cili dan i sad je malo umorna“, kažem. Bartul me i dalje izbjegava pogledati. Oklijevam na trenutak, a onda podignem poklopac s aparata i dozvolim kokicama da se rasprše posvuda. To mu zaokupi pažnju. Usne mu se opet razvuku u smiješak.

„Vidi, mama, pada!“ govori i povlači me za ruke. Dok slani snijeg zasipa moju kuhinju, znam da će s nama dvoje biti sve u redu. Makar se zbog toga morala odreći svega drugoga.

Idućeg dana, Zoran me pozvao na piće izvan ureda. Prije nego što sam stigla o tome razmisliti, odbila sam ga. Bila je to instinktivna reakcija koju sam odmah zažalila, kao onda kad sam s majkom išla u goste i odbila ponuđeni kolač, koliko god mi je izgledao primamljivo. Nisam htjela ispasti pohlepna. Majčina lekcija izranjala je iz mene onda kad sam je najmanje očekivala. Izgledao je povrijeđeno. „Oprosti, krivo sam protumačija situaciju“, rekao je, a meni je od toga bilo samo gore. Počela sam ga izbjegavati.

„Zašto si to napravila?“ pita me terapeutkinja. „Koliko sam shvatila, u posljednje vrijeme ste postali poprilično bliski.“

Odmahnem glavom. „Baš zbog toga. Ja ne znam kako bit’ u vezi! Pogledajte šta je bilo s Tonijem. Mislila sam da je najsavršenija osoba koja je ikad kročila zemljom. Nisam se ni okrenila, a nisam mogla izać vanka bez sunčanih naočala. Kako mogu znat da sad neće bit’ ista stvar?“ Riječi provale iz mene, riječi za koje nisam niti znala da su u meni, povraćam na nju sve svoje brige, a ona ih strpljivo sluša.

„Je li ti Zoran ičim dao naslutiti da ima takvih sklonosti?“ Porazmislim. „Na uredskoj zabavi je popija čašu vina“, kažem slavodobitno.

„Puno ljudi voli popiti jednu čašu vina. Ključ je u umjerenosti.“ Sve što ona govori ima mi smisla, ali što mi to vrijedi?

„Bojim se“, kažem nakon pauze. „Ne mogu to napravit’ Bartulu.“ Toni nas više niti ne pokušava kontaktirati. Zbog toga sam većinom bila zahvalna, ali mali dio mene bio je tužan jer sam znala da će odrastati bez oca. Je li gore oca nikad ne upoznati ili ga kasnije izgubiti? Nisam znala odgovor.

„Bojim se da ne bude opet ista priča“, kažem. Zastanem, pa odmahnem glavom i gorko se nasmijem. „Cili život sam bila dobra u čitanju ljudi. Ta vještina zakazala je onda kada mi je najviše tribala. Više nikome ne virujem. Pa ni sebi“, kažem.

„Laura, sama činjenica da radiš na sebi i preispituješ svoje odluke veliki je korak u dobrom smjeru. S druge strane, nemoguće je znati ishode svake odluke. Strah nije dobar vodič kroz život. Sve što itko od nas može napraviti jest dobro razmisliti, donijeti najbolju odluku koju možemo u tom trenu i nadati se najboljemu.“

Idućeg dana, zateknem Zorana samog u kuhinji kako kuha kavu. Duboko udahnem i priđem mu. On me iznenađeno pogleda.

„Prije nego šta kažem išta više, moraš znat‘ da mi je Bartul na prvom mistu“, rekla sam mu.

„Ne bi ni tija da je drugačije“, kaže, a lice mu je ozbiljno. Puls mi se ubrza. Mozak mi ubrzano radi, pokušavam suspregnuti sve loše misli koje mi padaju na pamet. Većinu ih uspijevam zadržati za sebe, ali jedna ipak pronađe put do mojih usana.

„Ovih dana je retrogradni Merkur“, provalim. „Kažu da nije dobro započinjat’ nove projekte. Ni veze.“ Zoran se nasmiješi, a onda mi se približi. Osjećam njegov dah na svojoj koži.

„Nije valjda da viruješ u te gluposti?“ pita me. Malo zastanem, a onda ga pogledam ravno u oči i odmahnem glavom.