U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

VRIJEME ODLUKE

„Molim vas, morate mi pomoć‘!“

Žena koja mi se obraća izgleda kao da nije spavala cijelu noć. Oči su joj natečene, lice crveno, a masna kosa skupljena u rep. Odjevena je u trenirku koja na gornjem dijelu ima žućkasto-narančaste mrlje. U rukama joj je dijete koje vrišti od plača.

„Gospođo, ja nisam na tom odjelu, savjetujem vam da pitate na informacijama“, govorim joj glasom za koji se nadam da zvuči blago, ali i čvrsto. Ne pomaže. Žena se slama, a na njenom licu pojavljuju se suze koje je do maloprije uspijevala zadržati. Grabi me za kutu. „Molim vas!“ ponavlja. Nije bilo druge nego je odvesti do ordinacije. Odahnula sam kad je nestala iza zatvorenih vrata.

Takvi slučajevi nagrizali su moju vlastitu (ne)spremnost za majčinstvo. Što ako se i ja, jednom kad budem imala dijete, pretvorim u onu ženu, prljavu i uplakanu, čiji je jedan jedini prioritet i svrha na ovom svijetu sreća i zdravlje potomka? Mogu li to prihvatiti? Nisam sigurna. Možda je najbolje da se ne istrčavam. Možda moje tijelo naprosto ne može iznijeti trudnoću. Moje mršavo, dječačko tijelo, uglato i špicasto, daleko od ženstvenog ideala. Ponekad, dok se tuširam, promatram svoju kožu i po njoj prelazim rukama. Nastojim zamisliti da se proširi i zaobli, ali ne uspijevam. To mi se čini apsurdno, nevjerojatno, iako znam da nema prirodnije stvari. Da, lako je moguće da uopće ne mogu imati dijete. Na tu pomisao preplavi me stanovito olakšanje. Možda je odluka već donesena za mene. Zar to ne bi bilo najbolje?

U pauzi pijem kavu s Laurom. Ovo ne izgleda toliko teško, mislim dok je gledam kako stavlja Cvitu u kolica. Ovo je znatno drugačija slika majčinstva od one zastrašujuće žene koja me zaskočila ranije. Laura izgleda kao rođena za tu ulogu. Savršena majka, blaga i beskrajno strpljiva, svježe oprane kose. Oduvijek sam joj zavidjela na njenoj kosi koja joj je padala sve do polovice leđa, poput valova obasjanih suncem. Cvita spava, savršeno dijete za savršenu majku, usta su joj poput trešnje, a kosa zlaćano paperje.

„Di je Bartul?“ pitam je. „Čuva ga tata“, kaže, a ja se nasmiješim. Drago mi je što oboje djece Zorana zovu tatom, iako je samo Cvita njegova biološka kći. Laura je zaslužila malo mira, barem sada, nakon svega.

A ti, što si ti zaslužila, oglasi se tami crni glas, duboko u meni.

Dok se vraćam kući, posvuda viđam majke i bake kako guraju kolica. Pitam se gdje su muškarci. Marko ne bi bio takav, on ne bi sve prepustio meni. Ali Marko je na brodu pola vremena. Uz najbolju volju, na tebe će pasti najveći dio posla. Da barem imam majku s kojom bih mogla popričati, koja bi saslušala moje sumnje i rekla mi da ne pričam gluposti. Koja bi rekla: ne budali, sve se to da, ja ću ti pričuvati dijete kad god bude potrebno. Ali moja majka je daleko. Ne mari ni za svoje dijete, a kamoli za unuče. Kako ćeš ti biti nečija majka, kada ne znaš što to znači? Vlastita majka te napustila, podsmjehivao mi se glas. Prošli su me srsi, jer je upravo to bio moj najveći strah. Postoji toliko načina na koji se djetetova psiha može nepovratno uništiti, i to bez prevelikog truda i namjere. Djeca prezaposlenih roditelja koji nemaju za njih vremena, odgojne metode iz nekog drugog vremena, rečenice izrečene u afektu nakon dugog napornog dana. Riječi se urezuju u djecu i oblikuju ih u nešto drugo od onoga što su trebali postati, stvaraju skulpture podložne rasipanju na najlakši dodir. Ja to dobro znam.

Prije nego što stignem kući, svratim u kvartovski dućan kupiti nekoliko sitnica koje mi nedostaju za večeru. Dok čekam red na blagajni, odjekne vrisak od kojeg mi se sledi krv u žilama.

„Neeeeću jogurt, ‘oću slajuuu!“ vrištao je dječak kojem su mogle biti najviše četiri godine. Bacio se na tlo i lupao nogama i rukama. S užasom sam promatrala kako tim istim rukama trlja oči, a malo potom ih i stavlja u usta. Medicinski radnik u meni poželi pritrčati mu s gelom za dezinfekciju, ali se ipak prisilim da ostanem na mjestu. Svi se prave da ne vide i ne čuju. Majka djeteta je umorna, vuče ga za ruku i prijeti. Pitam se zašto ga nije nekome ostavila dok ide u nabavu namirnica, a onda mi sine da možda nema kome. Možda je i njoj muž pomorac. Na kraju kaže, poražena: „Ako se odma’ digneš i prestaneš cmoljit, kupit ću ti prokleti sladoled. Pa neka ti svi zubi ispadnu prije puberteta, baš me briga.“ Dječak smjesta ustane. Ostali kupci izgledaju kao da im je laknulo. Djetetovi vriskovi još dugo odzvanjaju u mojoj glavi.

Da Marko i ja odlučimo imati dijete, ono bi neizbježno unijelo kaos u naš svijet. Ne želeći, postalo bi centar našeg svemira, oko kojeg se trebamo okretati ili propasti. Nisam sigurna jesam li osoba koja može izdržati takvo nešto. Previše sam sebična. Volim dugo spavati vikendima, putovati s Markom kada mogu, volim izaći iz kuće i ne razmišljati kome ću ostaviti dijete na čuvanje. Svako dijete svom roditelju treba biti prioritet. A što kad ga još nema?

U liftu čitam novine. Osim novih slučajeva crne kronike, drugih novosti nema. Država i dalje propada, polako ali sigurno.

Želiš li stvarno imati dijete u ovoj državi, u ovom svijetu? Da ga truju pričama o ratu koji je prestao prije trideset godina, da ga uče da pogne glavu i uklopi se, pod cijenu izopćenosti iz društva? Da ga nauče da je jedino bitno „snaći se“ u životu, bez obzira na posljedice? U redu, čak i da odgojem Marko i ja uspijemo neutralizirati taj utjecaj, što s onim još bitnijim, gorućim pitanjima klime i opstanka planeta? Je li sebično roditi dijete u svijetu koji je pred potpunim kolapsom? Što ako ga, za trideset godina, budem gledala gladnog, žednog, u svijetu koji se raspada? Je li bolje poštedjeti ga takvog života? Koliko sretnih godina mogu opravdati buduću neizbježnu patnju?

Marko je kod kuće. Obožavam ove dane kad je tu, kada me ne dočeka mrtvilo praznog stana. Vadim namirnice za večeru koju ćemo zajedno spremati.

„Triba si to vidit, mali je skroz poludija. Sve zato šta mu se nije tilo kupit sladoled.“

„Kad mi budemo imali dite, morat ćemo ga naučit da to ne radi“, kaže on, smije se i odmahuje glavom. Pravim se da nisam prestravljena onim što čujem. Ne „ako“, već „kad“.

„Jesam li šta krivo reka?“ pita kad vidi moj izraz lica.

„Ma nisi, šta ti je. Samo sam malo umorna“, kažem i tjeram se na osmijeh, univerzalni znak da ne želim nastaviti razgovor o toj temi. Znam da ćemo uskoro morati donijeti odluku. Odgađala sam je koliko god sam mogla, ali vrijeme mi ističe.

Istina je da nisam sigurna jesam li spremna biti nečija majka. Ako nisi sad spremna, nećeš bit nikad, opet se javio glas u mojoj glavi. Duboko udahnem i nastojim svesti svoj život na proste faktore, pristupiti mu kirurški precizno. Računica mi ne ide u korist. Nemam nikakav realni razlog zašto ne bih imala dijete. U braku sam, završila sam fakultet, radim, doduše još ne za stalno, ali Markova plaća je više nego dovoljna za sve naše potrebe. Sretni smo. Odakle onda ovaj strahoviti otpor u meni?

Možda baš zbog toga što smo sretni.

Navečer odlazim ocu u posjet. On, koji je izgledao isto od mog rođenja do mojih kasnih dvadesetih godina, u posljednje vrijeme kao da je ubrzano počeo stariti. Pitam ga kako provodi dane, a on sliježe ramenima. „Po staračku, šta ću“, govori mi. „Kad nećeš da mi dovedeš štagod za čuvat“, namigne mi, a ja prevrnem očima. Znam da bi bio odličan djed, onaj koji izrađuje igračke od drva i vodi unuka u duge šetnje u prirodi. Dao bi mu male alate i učio ga graditi dvorac u pijesku. Zajedno bi izrađivali božićne ukrase i razne druge sitnice, baš kao što smo nas dvoje radili dok sam bila mala. Mogu li ocu oduzeti priliku da postane djed, a Marku da postane otac?

Prije spavanja, obznanim svoju odluku Marku, koji me radosno grli. Uzbuđen je, a meni je drago zbog njega. Idućeg dana bacam kontracepcijske pilule u smeće. Neka svemir odluči.

Test pokaže plus već idućeg mjeseca. Dok ga gledam, osjećam se prazna i sama, iako znam da tek sad više nikada neću biti sama.