U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

KUĆA

O kući se raspravljalo svakog Božića, Uskrsa i rođendana. Svi su imali svoju teoriju o tome što bi bilo najbolje napraviti s kućom, a ona je za to vrijeme malo po malo propadala. Baš kao i baka i djed. Nekada nisam sigurna održavaju li oni nju, ili ona njih.

Mama i ja hodamo prašnjavim seoskim putem. Torbe su teške, ali ne kao mamino stalno zapitkivanje. „Daj da ti pomognem“, govori, a ja je uporno odbijam. Ubrzavam korak, a trava mi grebe gole gležnjeve. Blizu kuće, cvrčci nas pozdravljaju u unisonu kao da nikada nismo ni otišle.

Baka nas čeka na vratima. Mama je grli trenutak duže nego inače. „Sad smo tu“, govori, a baka kima glavom. „Sve je meni lako kad su mi dica tu.“

Ulazimo u kuhinju čiji su zidovi nekada bili prljavobijeli, a sada su žuti. Djed sjedi u svom naslonjaču. Kad nas ugleda pokuša se uspraviti, ali mama ispruži ruku. „Samo se ti odmori“, kaže mu, a on kimne i otplovi natrag u svoj svijet kamo ga mi ne možemo slijediti. Baka uzdahne. „Grubo li je ostarit.“

Mama izbjegne bakin pogled i počne otvarati ormare.

„Jesi li spremila pidžamu? A sapun i ručnik?“

„Sve je tu, al’ pogledaj ti da nisam šta zaboravila“, kaže baka.

„Mogu li ja kako pomoć’?“ pitam. Mama i baka naglo se pogledaju, kao da su se tek tad sjetile da sam i ja tu. „Možeš ić’ u vrt ubrat’ salatu za ručak“, kaže mi baka, a ja je poslušam.

Tijekom rata, kuća je izgorjela do temelja. Kada je opet niknula iz pepela, nastupilo je Zlatno doba Kuće. Namještaj je još mirisao na tvornicu, a pokošena trava čekala je da u njoj niknu nove pustolovine. U vrtu sam imala mali dio u kojem sam sadila cvijeće, većinom sudance.

„Ne po lišću, posebno kad je jako sunce“, baka me upozoravala dok sam ih zalijevala. Kasnije sam skupljala sitno crno sjeme iz njihovih zelenih opni i čuvala ih u staklenkama od marmelade. Napisala bih „bijelo“ ili „rozo“ velikim dječjim rukopisom i odložila ih na policu u podrumu. Baka i djed su me upozoravali da ne idem tamo, jer „tamo ima svačega“, ali ja sam upravo zbog toga išla. Bilo je tu pršuta, pancete, kašeta punih kumpira, luka i kapule, cijeli zid uz koji su bila naslagana drva za ogrjev, bezbroj staklenki ukiseljenog povrća, alkoholnih pića i marmelada.

Nisam sigurna kad sam po prvi put postala svjesna izgleda kuće. Nekad mi je ona bila poput palače. Voljela sam bakinu sobu s velikim drvenim sandukom prepunim ostataka od šivanja. Baka bi mi otvorila to blago i rekla da „izaberem što god hoću“, a ja sam veselo uranjala u more šarenih tkanina, sve dok nisam našla savršeni materijal za lutkinu odjeću. Sada gledam taj isti sanduk i čini mi se malen i dotrajao. Moja škrinja blaga s protokom godina izgubila je svoju draž. Isto se dogodilo i s bakinom zavidnom kolekcijom cipela. „Pazi, past ćeš!“ vikala je dok sam pokušavala hodati u prevelikim cipelama. Danas one izgledaju iznošeno i otužno. Kako sam odrastala, sve sam više primjećivala trošnu fasadu kuće, škripave prozore i namještaj koji je bivao sve stariji. Kao da sam saznala kako mađioničar izvodi svoj trik, pa je čarolija za mene bila zauvijek izgubljena.

Moj djed nikad nije bio čovjek od puno riječi. U tišini je kopao u vrtu sve do svojih kasnih osamdesetih godina. A onda ga je umorila zemlja.

Baka je za to vrijeme u sebi skupljala riječi. Povremeno bi joj ipak ispale, poput zrna pšenice, i proklijale na plodnom tlu naše tišine.

„On ništa ne govori po cile dane“, govorila je. „A ja ne mogu tako.“

„Pusti dicu na miru“, djed bi se oglasio dubokim baritonom iz svog naslonjača u susjednoj sobi. Neko vrijeme bi se smirila, a onda su riječi opet prokuljale iz nje kao bujica, odnoseći sa sobom i nju i njene sugovornike koji su je s vremenom sve teže pratili.

Kad sam se vratila u kuću sa svježe nabranim crvenim rajčicama, ručak je već bio spreman. Smeđi kofer nabubrio je kao čudovište koje je progutalo sve djedove stvari.

„Jesi li mi gladna?“ upitala me baka upadljivo vedrim glasom. Prije nego što sam stigla odgovoriti, na stolu se već našla juha od kokoši. Nakon toga, kućom se pronio bogat miris pečenog mesa i krumpira.

„Al’ si već odustala?“ upita me djed kada sam odložila vilicu.

„Pusti je, nisu svi ka’ ti“, prekori ga. „Samo gleda šta će jest.“ Baka nas pogleda i odmahne glavom, kao da se ljuti, a onda ispod glasa dometne: „Dobro je dok može.“ Djed je nastavio neometano jesti, nesvjestan te razmjene. Ili je možda samo odlučio ignorirati. U ovoj fazi, teško je biti siguran.

Baka je iznijela na stol kolač od višanja i badema, koji je svake godine poprimao malo rustikalniji izgled. Ovaj put, iako jednako ukusan, opasno se nakrivio na poslužavniku.

Moja baka je imala jedan jedini porok, a to su bile cigarete. Čak i u sedamdesetima skrivala je svoju štetnu naviku, ili se barem pravila. Bio je to pravi igrokaz: ja bih joj dala cigarete zamotane u Skandi, zajedno s bombonima 505 s crtom, a ona bi prošvercala smotuljak u svoju sobu. Onda bi usred razgovora otišla „nešto vidit“, a kasnije je mirisala po duhanu. Djed se pravio da to ne primjećuje, a ona se pravila da ne zna da on sve vidi.

Dok mama i baka raspremaju stol, djed i ja pijemo bijelu kavu.

„Reci mi, sićaš li se ti svih onih priča koje sam ti priča’ kad si bila mala?“ upita me.

Osmjehnem se. „Kako se ne bi sićala.“

„Uvik mi je bilo ža’ šta ih nisam zapisa.“ Slegne ramenima i otpije gutljaj kave. „Vrime brzo prolazi.“

I meni brzo prolazi, poželim reći, ali ipak prešutim. Djed je pričao najbolje priče za laku noć.

„O kome ćemo večeras?“ upitao bi me, a ja bih mu zadala likove čije sam pustolovine željela čuti. Najdraže su mi bile priče o Mravku. Unatoč svojoj veličini, Mravak je uvijek uspijevao pobijediti puno veće i strašnije protivnike. Noću sam na putu do WC-a sama sebi šaptala: „Mravak će te branit od čudovišta.“

„Sve su one tu negdi, dida“, rekla bih mu, a on bi kimnuo glavom.

Isprva su to bile sitnice: zaboravio bi nečiji rođendan, koji je bio dan, ili gdje je stavio naočale. A onda se sve survalo niz provaliju, prije nego što je itko stigao zakočiti. Nije mi ga bilo lako gledati takvog. Uvijek je bio duša svakog okupljanja. A sada ga riječi sve češće izdaju, posvađaju se negdje u njegovom dušniku pa iz usta izađu naopake. Iskrivljene. U posljednje vrijeme, naši razgovori imaju više tišine nego riječi. Ali ja razumijem njegovu tišinu. Samo ne znam kako ću kada ona postane sve što ću čuti. Koliko još malih smrti ću oplakati prije one velike?

Kazaljke na kuhinjskom satu otkucavaju sporo i neizbježno. Nas četvero tražimo uzorke na starom stolnjaku.

„Neće ovo bit’ za stalno“, kaže mama. Glas joj je bio tanak. „Samo dok se malo ne oporavi. Brzo ćete se vratit’, vidit ćete.“ Mamin glas ubrzavao se i stanjivao. Kao da ne vjeruje vlastitim riječima.

„Čuješ li? Bit će tebi dobro“, rekla je i potapšala djeda po koljenu, onako kako se radi djeci.

„Medicina napreduje svakog dana“, dodala sam. Riječi su šuplje odjeknule i odbile se o kuhinjske zidove.

Djed je šutio, ali mu je lice bilo namršteno.

„A šta je s Kućom?“ upita. „‘Ko će se za nju brinit?“

„Kvragu i kuća, samo da ti ozdraviš!“ plane baka. Djed se trgne.

„Dolazit ćemo, dogovorit ćemo se…“, mama započne, ali je baka prekine.

„Samo vi sebe gledajte dico, i bjež’te od sela.“

„Sve šta sam radija u životu, bilo je za ovu kuću. Za moju familiju“, reče polako djed i zastane. Pogled mu je molećiv. Želim reći nešto, bilo što, da ga utješim, da ga uvjerim da će sve biti dobro. Riječi su me ovog puta iznevjerile. Nisam mu mogla lagati.

„Znam, dida“, kažem na kraju.

Prije nego što smo krenuli, baka je otišla u sobu. Svi smo znali zašto. A onda se vratila. U drhtavim rukama drži zapaljenu cigaretu. Vrata iza nje se zalupe s treskom. Svi je gledamo širom razrogačenih očiju, a ona nam prkosno uzvraća pogled. Neugodno mi je, kao da vidim nešto što ne bih trebala, kao da je gola ispred svih nas, gola u svom strahu. Glazbena kutija se pokvarila, a melodija je došla svom kraju. Šutimo.

„Moram od nečeg umrit“, reče baka. Ona i djed razmijene dug pogled prepun neizrečenog. Pogled u koji stane cijeli život. Naposljetku, djed kimne. Baka ugasi cigaretu, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu i kaže: „‘Oćemo li?“

Gledam kroz prozor, ali Kuća više nije na vidiku. Oči mog djeda su prazne, kao ljušture čija je srž ostala zarobljena u Kući. Da je čuva dok se ne vrati. Dok oboje ne dođu do točke s koje više neće biti povratka.