U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

PRAVE BOJE

Danas teško nalazim prave boje. Negdje na pola puta između misli i ruke koja drži kist nastao je moj osobni kaleidoskop. Odbijanje svjetla me zbunjuje, ali ne mogu ga rastaviti na proste faktore i prenijeti na platno koje inače lako upija sve moje tame. Ne i danas. Ne kad znam da ću uskoro vidjeti njega.

„Jesi li slobodna sutra nekad? Pije mi se kava s tobom“, glasila je poruka. Po svemu obična poruka, mogao ju je poslati jedan prijatelj drugome ili momak djevojci koju redovito viđa. Da njegova žena vidi tu poruku, možda u njoj ne bi vidjela izravni prijestup. Ipak je on jednom bio slavni glumac s brojnim prijateljima i još brojnijim prijateljicama. Vjerujem da se njihov broj smanjio nakon nesreće.

Posljednji put smo se vidjeli prije pet godina, malo nakon mog četrdesetog rođendana. Kad mi je osvanuo na kućnom pragu te noći, bila sam uvjerena da će mi čestitati rođendan, ali on je samo rekao: „Ubija sam čovika.“ Sklonila sam se s vrata bez riječi a on je uletio unutra, sjeo na kauč i zabio glavu među dlanove. „Nisam ga vidija, kunem se da ga nisam vidija“, rekao je. Stavila sam mu ruku na rame. „Šta ćeš sad?“ pitam ga. Pogleda me, krvavih očiju. „Puno me pitaš, Rita. ‘Ko će me zaposlit’ nakon ovoga?“ Pitala sam se za čim plače, za ugašenim životom ili propalim prilikama. Zagrlila sam ga, a on je podignuo glavu, i opet sam upala u zečju rupu našeg zajedništva. „Mozak mi se razbistrija“, rekao je kasnije, dok smo zajedno ležali. Ja nisam bila te sreće.

„Predat ću se, nema mi druge“, rekao je, a ja sam šutjela. Bolje da se ne odam, da mu ne dam do znanja do koje mjere sam spremna ići zbog njega. Da me tada pitao hoću li mu pomoći sakriti tijelo, to bih učinila bez oklijevanja.

„Prestala sam pušit“, kažem, samo da nešto kažem. On ne odgovara.

„Sad si mi ti najnezdravija navika.“

„Čut ćemo se“, rekli smo jedno drugome. Kasnije sam u novinama vidjela da je čovjek ipak preživio. On je priznao punu krivnju, djelovao je skrušeno i šarmantno. Gotovo ih je uvjerio, ali nitko ga nije poznavao poput mene. On je biljka mesožderka koja čeka da se sklopi oko leptira. Ali leptir još nije leptir, već neugledna gusjenica, a biljka je prekrasna, tako prekrasna, ima jarke boje koje prekrivaju njene otrovne pipke. Gusjenica je privučena prije nego što shvati da je išta pogrešno, to je najsretniji trenutak u njenom životu, a onda se zamka sklopi, gotovo je, nema više izlaza. Svejedno, dok umire, gusjenica bi i dalje sve opet prošla, žrtvovala svoj život da spozna tu ljepotu, samo za jedan trenutak potpune sreće. Možda nije htio da ga podsjećam na nesreću, govorila sam samoj sebi. Možda je htio sve zaboraviti. Nisam ga zvala, on je taj koji se uvijek javlja prvi. Svaki put kad smo se rastajali, mislila sam da ćemo se opet vidjeti za nekoliko dana, a ne nekoliko godina. Poslao bi mi poruku ili osvanuo ispod mog prozora, kao lutalica koja je došla tamo gdje zna da ga uvijek hrane. Uz našu prošlost, što znači još jedna tajna na vagi svih laži koje smo izrekli svijetu, jedno o drugome?

Kist u mojoj ruci kreće se sve brže. Uzdahnem i odložim ga, još ću i sliku upropastiti zbog jedne poruke. Ali što je slika, u usporedbi sa životom? Bilo je to hrabro od njega, javiti se kao da se ništa nije dogodilo, ali oduvijek je bio hrabar bez pokrića, ili sam mu možda ja dala pokriće svojim radovima. Sigurno je čuo za izložbu. Svi u našem malom gradu o tome govore. Svjetski poznata slikarica opet održava izložbu u rodnom kraju, glasio je jedan od novinskih naslova. Čak i nakon svih tih godina, prije svake izložbe u ovom gradu osjećam mučninu. „Baš lijepe slike“, govorit će oni, davati im značenje i smještati ih u kontekst, a pojma neće imati da je značenje zapravo jednostavno. Tako vidim svijet posljednjih dvadeset godina – kroz prizmu njegovih odlazaka i ponovnih pojavljivanja, u mislima mi ostane tek pogled ili osmijeh, kao kod Cerigradske mačke.

Gledam oko sebe, okružena sam svojim – njegovim – slikama. Apstrakcije s elementima ljudske anatomije, govorili su, spajanje konkretnog s apstraktnim. Apstrakcija prikazuje najbitnije aspekte neke pojave jer u svojoj jednostavnosti zanemaruje sve što je nebitno i nemilosrdno se rješava viška. Reducirala sam ga u pokušaju da ga objasnim sama sebi. Nitko ga nije uspio sastaviti od dijelova, naša tajna još je sigurna. Svejedno poželim pobjeći kad vidim strance kako proučavaju moje radove. Tada se osjećam više golom nego ikad.

Upoznali smo se na umjetničkoj akademiji, mom drugom pokušaju u akademskom obrazovanju. Upravo sam prekinula dugu vezu i usporedo s time, umjesto frizure odlučila promijeniti zanimanje. Trebala mi je potpuna promjena. Ali na ovo ipak nisam računala.

Moj svijet pogođen je asteroidom, u glavi mi bljeskaju crvena svjetla, a robotski glas govori: „Ovo je kraj života kakvog znaš.“ Ništa od toga ne pomaže. Mene, studenticu likovne akademije, lako je zadivio mladi, talentirani profesor glume. U to doba doživjela sam svoju prvu veliku krizu.

Cijeli život bila sam „ona koja je znala crtat“, svi su se divili mojoj vještini, a sada, na akademiji, činilo mi se kao da su svi bolji od mene i da je moja vještina, u najboljem slučaju, prosječna.

Sve je počelo onda kada je profesor prošao pored moje slike, pažljivo je pogledao i rekao: „Kolegice, ovo ste korektno odradili. Ali fali vam ekspresije, emocije, onog nečeg.“ Nisam se mogla osjećati više poniženom ni da mi je natrljao nos u platno. „Korektno!“ rekao je, tu najveću uvredu jednom umjetniku u nastajanju, niti jedan slikar ne želi da ga se nazove korektnim, onim koji je u granicama prolaznosti, koji je odradio zadatak, kao u osnovnoj školi. Radije bih da me izvrijeđao, rekao: ovo je strašno, šokantno, skandalozno! Puno bi mi lakše bilo prihvatiti kontroverznost nego običnost. Otrčala sam u WC i isplakala suze bijesa. Nakon toga, danima nisam ustajala iz kreveta, a prehrana mi se sastojala od vina i cigareta. Plakala sam jer mi se vlastiti život činio bljutav, sve je izgledalo dosadno i predvidljivo: majka, otac, kuća u centru grada. Slavni slikari o kojima sam učila vodili su nevjerojatno teške i tragične živote. Za razliku od njih, sva moja drama dolazila je isključivo iz vlastite glave. Osjećala sam se kao prevarantica.

„Šta radiš u subotu?“ pitao me. „Čujem da je oni novi japanski restoran odličan. Mrzim jest’ sam.“ To je bilo najbliže pozivu što je bio u stanju izustiti, a ja sam pristala, ne znajući ni sama na što. Dočekao me u svečanom odijelu. Zasramila sam se svoje običnosti, crne hlače i košulja odjednom su mi se činili nedostojni ove prigode.

„Stvarno mi je žao, ali morat ćete malo pričekat’, imamo veliku gužvu večeras“, rekla je konobarica. Svi stolovi su bili puni, a mi se nismo sjetili unaprijed rezervirati mjesta.

„Sve je u redu, pričekat ćemo“, nasmiješila sam joj se, nije mi smetalo čekanje, dok god sam uz njega želudac mi je ionako bio pun, ne leptirića već nekih većih stvorenja, u meni plivaju kitovi i morski lavovi.

„Ne, nije u redu“, rekao je on odrješito. „Mislim da je došlo do nesporazuma. Ja ne čekam u redovima. Zar ne znate tko sam ja?“ rekao je.

Konobarica se zarumenila i ispričala. „Provjerit ću sa šefom možemo li vas kako ugurati ranije“, rekla je i nestala u kuhinju.

„Zašto si takav? Nije ona kriva“, rekla sam blago. Lice mu se opustilo. Zabljesnuo me osmijehom, onim kojem nikada nisam bila u stanju odoljeti.

„Oprosti, malo sam nervozan. Samo želim da sve bude savršeno“, rekao je. I ja sam u to povjerovala.

Večer je bila savršena, kao i idućih nekoliko tjedana. Odlazili smo u restorane koji su inače bili izvan mog studentskog budžeta, ljubili se u kinima i parkovima kao djeca i vodili duge, filozofske razgovore dok smo ležali na plaži. Bio je sve ono što sam do tada bezuspješno tražila.

„Šta ti želiš od života?“ pitao me. Bila sam zbunjena. Nisam imala točno određeni cilj prema kojem sam stremila. Da, htjela sam slikati dobre slike. Ali nisam razmišljala: do te i te godine moja slika mora biti u tom i tom muzeju. „Možda je tako i bolje“, rekao mi je i odgovorio na moju šutnju.

„Onda se nikada ne osjećaš ka’ da nisi uspila.“

Danima me nagovarao da pođem s njim na premijeru filma njegovog prijatelja. „Ali ne znam nikoga tamo!“ pobunila sam se. „Znaš mene“, rekao je. Na kraju sam pristala.

„Šta ću obuć’?“ upitala sam ga. U lijevoj ruci mi je bila crna haljina, u desnoj crvena. Pokazao je na desnu. „Želim da sve oči budu na tebi“, rekao je.

Kad smo došli na premijeru, pozdravljao je sve ljude kao da su najbolji prijatelji, iako ja nisam znala nikoga od njih, niti ih je ikada ranije spominjao. Nije se potrudio upoznati me s njima. Ostala sam sama pored vrata, dok je on plesao prostorijom i rukovao se. Iako sam bila u žarkocrvenoj haljini, nikada se nisam osjećala toliko nevidljiva.

„Pretjeruješ“, rekao mi je kasnije. To je bio prvi put da smo se ozbiljno posvađali. Osjećala sam se kao da gubim razum. Uzela sam kist u ruke i slikala sve dok platno nije upilo moju tamu, a ja se počela osjećati bolje.

Pomirili smo se bez riječi. Samo dodirima. To nam je bila omiljena vrsta komunikacije.

„Moja princeza na zrnu graška“, rekao je i pomilovao mi bedro. „Sve ti smeta.“

„Istina, al’ trenutno mi ipak najviše ti smetaš“, kažem.

„Čast mi je“, rekao je i salutirao, a ja sam se čvršće ugnijezdila pored njega.

„Rasporit ću ti kožu i uvući ti se među rebra. Dok dišeš, širit ću se i skupljati u tebi“, govorila sam.

„Jesi li svjesna da me svaki put, dok me ljubiš, istovremeno i guraš od sebe?“ zadirkivao me.

„Budalo“, rekla sam, ali kasnije sam razmišljala o mudrosti tijela, i kako je možda moja podsvijest znala nešto što je moj svjesni um još uvijek odbijao prihvatiti.

Sve duže čekam na njegove pozive. Što duže čekam, to više slikam. Na televiziji prikazuju apokaliptične vijesti. Moj najveći strah nije kraj svijeta, već kraj nas. Ali i mi polako nestajemo. Ako cijeli svijet propadne, neće biti bitno koliko dugo ću čekati za mrvice njegove pažnje. Nalazim začudnu utjehu u skorašnjoj propasti svemira.

Profesori sve više hvale moje slike. „Počinjete shvaćati bit“, rekli su mi. To nije moglo biti dalje od istine. Što sam je manje shvaćala, to sam je više imala potrebu izraziti. Što sam više slikala, to mi je išlo bolje. U srži umjetnosti leži nerazumijevanje samog sebe i očajnička potraga za značenjem koje je nadohvat ruke, pa ipak, neprestano izmiče. Dobivao je sve važnije uloge. Što je bio bliži svijetu, meni je bio sve dalji.

Telefon je napokon zazvonio. „Bilo bi ti bolje bez mene“, rekao je. „Ja sam sebičan i nemam vrimena za tebe. Mislim da ne znam kako nekoga stvarno volit. Bilo bi mi ža’ da upropastiš svoj život dok čekaš nešto šta se nikada neće dogodit.“ Tup – tup – tup. Srce mi bubnja u ušima. Dah se sudara s telefonskom slušalicom. „Veza se prekida“, rekla sam mu. Satima sam sjedila u istom položaju. Što ovo znači? Je li zbilja gotovo? Imala sam osjećaj kao da ga uopće ne poznajem, ali kako nekoga voljeti, a istovremeno ga poznavati?

Trebala sam znati bolje, ali bila sam očajna. Njegova zamjena bila je uredna i mirišljava poput sobe u finom hotelu. Obrijan, izglačan, pravilan. Nije išlo jednostavno. Nisam znala kako voljeti nekoga, a da se s njim ne svađam. Takav odnos činio mi se dosadan, anemičan, suvišan. Šaljem mu poruke kao uvjetovani refleks, stavljanje ruke na usta pri zijevanju, ili povlačenje vode u WC-u. Dobar dan, doviđenja, dobro jutro ljubavi, laku noć ljubavi. Vibracija mobitela odzvanja kao udarac u nevidljivu metalnu kacigu na mojoj glavi.

Ne znam kako je saznao da imam drugog, ali jednog dana na mom poštanskom sandučiću osvanula je ruža. Baš kao na početku. Nakon nekoliko dana dočekao me ispred ulaznih vrata.

„Bio sam u prolazu“, rekao je, tobože nehajno. Osjećala sam njegov parfem, citrusni i drvenast. „Oprosti, moram ić“, rekla sam i produžila u zgradu. Nisam ga smjela pogledati, nisam smjela zastati. Ali kad sam ušla u kuću, ipak sam pogledala kroz prozor. Ionako sam već pretplatila svako svoje osvrtanje. Što bi bio još jedan poraz? Još je bio tu. Mahnuo mi je i osmjehnuo mi se, a onda je otišao. Sutradan mi je poslao poruku, a onda se sve strmoglavilo u dobro poznatu provaliju. Puno smo pričali, jer smo jedino to i smjeli. Govorio mi je o tome kako je proveo dan, o svojim ulogama i audicijama, a ja sam njemu pričala o slikanju. Tješila sam samu sebe da ne radim ništa loše, ali svakim danom postajala sam sve svjesnija male udaljenosti od moje do njegove ruke i kako bi je lako bilo prijeći.

Za jednog od naših razgovora, njegove usne opet su se našle na mojima, kao da su oduvijek tu i pripadale. Samonametnuto mučenje je završilo, a nova veza propala je prije nego što je imala priliku i početi kako treba. Od dvojice sam se brzo vratila na nulu. Nisam se usuđivala to misliti, ali kao da mu je to bio i cilj cijelo vrijeme. „Želim te uništit za sve druge“, rekao je. Čim se uvjerio da sam mu opet dostupna, ohladio se. Trudio se samo oko stvari u koje nije bio siguran i nije mogao podnijeti konkurenciju. Morali smo se opet udaljiti, razrijediti kontakt protokom vremena, jer je bilo nepodnošljivo, tolika bliskost, tolika surovost. Da smo ostali zajedno, oboje bi bili uništeni.

O njemu sam idući put čula na televiziji. Glumio je u poznatoj seriji. Gledala sam kako ljubi glumicu na ekranu, kako mu oči sjaje jednako kao kad je ljubio mene, i pitala se je li zaista tako dobar glumac. Nastavila sam slikati. Slikala sam njegove ruke, njegove oči, njegov nestajući osmijeh. Ljudi su ispitivali. A ja sam šutjela.

Dugo sam se mislila hoću li ići na promociju knjige našeg zajedničkog prijatelja, ali na kraju sam ipak otišla. Tražila sam ga pogledom, ne znajući ni sama želim li ga naći. Prišla mi je nepoznata žena. Visoka, plava, dotjerana. Pogledala me i rekla: „Baš si se lipo našminkala. Ja se nikad ne znam tako dobro sredit, a i ne da mi se prolaziti svu tu muku. Sva srića da me ljudi vole takvu kakva jesam!“ rekla je i nasmijala se. Otišla je prije nego što sam dobila priliku odgovoriti. Nikada nisam upoznala osobu koja me je uspjela toliko poniziti komplimentom. Kasnije sam ih vidjela zajedno. Njihovi široki osmijesi i iskešeni zubi podsjećali su me na par hijena. Tada sam znala da će je oženiti. Kako ne bi? Bili su isti.

Njegova žena donijela mu je status u društvu. U mom stanu bio je dan prije i dan poslije vjenčanja. Gledala sam u njegov sjajni prsten kao da je zmija otrovnica. Kakve to ima veze, govorio je, ona mu ništa ne znači, to je napravio zbog medija, društva, ovog, onog, svi su bili krivi osim njega. Znala sam da mu godi imati slavnu suprugu. Prvo je došao dječak, a onda nakon dvije godine i djevojčica. Smiješili su se s naslovnica časopisa, svih četvero prekrasni, blistavih osmijeha. Prava uzorna obitelj. Na papiru. Zar maske koje odaberemo nisu najbolji odraz nas samih? Kao onda kad smo se moje prijateljice i ja maskirale kao djeca. Ali ne smijem misliti na to. Ne smijem misliti na godine koje su prošle. Nisam mogla vjerovati da će ikada doći do toga, da ćemo jednostavno prestati razgovarati. Ovih dana, nedostaju mi više nego inače. Toliko toga bih im htjela reći. Ali više me nitko ništa ne pita.

Opet mi se javio kad su moje slike postale slavne. Bilo mu je teško odoljeti prikazu vlastitog lika. Javljao mi se nekad češće, nekad rjeđe. Svaki put kad je otišao, mislila sam da se nikad neće vratiti. Svaki put kad je bio sa mnom, mislila sam da nikad neće otići. Tako su prošla dva desetljeća u kojima je jedno od nas imalo obitelj, a drugo naslikalo puno slika.

Čitala sam o japanskoj tehnici kintsugi, što znači „popraviti zlatom“. Japanci se suprotstavljaju porivu da lom zataškaju kao nešto sramotno i prave se da do njega nikada nije ni došlo, naprotiv. Slavljenjem pukotina slave povijest razbijenog predmeta. Nekad mislim da zbog toga slikam. Umjesto da glumim cjelovitost, slomljeno u meni popunjavam bojom. Zavidim onima kojima je umjetnost nerazumljiva – knjige, glazba, slike. To znači da su cjeloviti. Da nikada nisu morali njome popunjavati krhotine u sebi. Ponekad nisam sigurna postoje li uopće takvi. Možda je to naprosto cijena koju moramo platiti da bismo razumjeli umjetnost. Ja sam svoj odabir odavno napravila.

Što da ga nikad nisam upoznala? Bi li našla nekog drugog naočitog mladića da me učini točno onoliko nesretnom da i dalje mogu stvarati, ali ne onoliko nesretnom da poželim okončati svoj život? Bi li se udala za nekog tko ne bi trebao pljesak drugih ljudi da se osjeća živim, i onda, u mirovini, slikala brodiće i galebove?

Gledam slike zbog kojih sam se odrekla svega. Što će biti s njima nakon što umrem? Hoće li neki biograf iskopati njegovo ime i objaviti knjigu, hoće li cijeli moj život postati samo svjedočenje njemu? Je li to pravedno? Umjetnost ne oponaša život, ona ga krade i zarobljava, pokazuje obrnutu sliku i tjera te da preispituješ što je istina, a što laž, kao da između te dvije stvari uvijek postoji jasna granica. Nije da nisam imala priliku sve okončati. Krenuti iznova. Ali bilo me strah. Strah da, kad se oslobodim svoje boli, neću imati što slikati.

„Ja sam tvoja muza“, govorio mi je na početku. „Istrpi dok možeš“, govorio mi je kasnije.

Začujem zvono na vratima i poskočim. Vrijeme susreta je stiglo i uhvatilo me nespremnu, iako sam o njemu razmišljala cijeli dan. Otvaram vrata i pozdravljam ga, kao da smo se zadnji put vidjeli jučer, a ne prije pet godina. Ne znam bi li mu dala ruku ili ga zagrlila, pa na kraju ne učinim ništa od toga.

„Nisi se nimalo prominila“, kaže mi.

„Lažeš“, odvraćam. Čini mi se da se nikada nisam više promijenila nego u zadnjih pet godina. On se isto promijenio, iako se ponašao kao da toga nije svjestan. Nastojim se sjetiti riječi koje još nismo potrošili. Dešifriram nove bore oko poznatih usana i pitam se jesu li od smijeha ili mrštenja.

Oči mu bježe po mom dnevnom boravku. „Još slikaš?“ pita me kao da ne zna, kao da mi je to samo hobi, kao da bi on to mogao sto puta bolje od mene, samo kad bi htio. „Da“, kimnem glavom. „Još glumiš?“ upitala sam ga. Malo zastane prije nego što odgovori. „Ne onoliko koliko prije.“

„Žena i ja se razvodimo“, kaže. Ubrzo shvaćam da je uzajamnost te rečenice laž, ona je ta koja traži razvod.

„Nakon nesreće, posla je bilo sve manje“, kaže i slegne ramenima, još uvijek ponosit, kao da hoće reći da ga nisu dostojni, dozvolili su da jedna sitnica baci sjenu na njegov talent, što je to, pregaziti čovjeka, događa se i najboljima.

„Ža’ mi je“, kažem, a to i mislim. Žalim što je stvorio život koji je bio toliko lako lomljiv.

„Ima to i svojih prednosti. Sad se više ne moramo skrivat“, kaže i približi mi se. Ja se odmaknem.

„O čemu pričaš, šta te sad spopalo?“ kažem, sigurno i on shvaća koliko je situacija apsurdna.

„Uvik smo imali nešto posebno“, kaže. Stavlja mi ruku na koljeno, želi me pridobiti na isti način kao i prije pet godina, ali sad me je teže kupiti. Kako ne shvaća da ga mogu voljeti jedino dok odlazi? Moje tijelo reagira na novi način. Sat otkucava. Još uvijek je zgodan i dostojanstven, ali glad u meni je jenjala. Izgleda mi smiješno, pa gotovo je starac, drži se za iluziju jedine koja ga je veličala preko svake mjere, očekuje da će se ugledati u mojim zjenicama dvostruko veći nego što ga ostali vide. Zamišljam nas kao ljubavnike u staračkom domu. Uhvati me još jači smijeh. Gleda me kao da me vidi po prvi put.

„Ti dani su iza nas“, govorim mu blago. Mršti se, nije očekivao da će ikada to čuti iz mojih usta, još manje da će mi povjerovati.

„Ljubavi…“, počne, a ja plačem od smijeha i odmahujem glavom, riječ mi zvuči slinavo i neprimjereno, kao nešto što bi rekao tinejdžer. „Oprosti“, jedva uhvatim dah. „Al stvarno je smišno, kad bolje pogledaš. Ne mogu virovat šta sam sve jednom bila u stanju pretrpit zbog tebe. Moje muze!“ zagrcnem se.

„Bez mene bi bila niko i ništa“, kaže mi. Te riječi gotovo mi pljune u lice. Fakir je prestao svirati, zmija je prestala plesati i sjetila se da može ujedati. Iznenadi me ovaj otrov. Polako trepnem.

„Imam posla. Ako je to sve, znaš di su vrata“, kažem mu mirno. Gleda me u nevjerici, a onda izjuri i zalupi vrata za sobom.

Nakon njegovog odlaska iznenađujuće je tiho. Ne smeta mi tišina, ugodna je i smirujuća. Crnilo se razrijedilo. Život nije prestao. Više mi se neće javljati, to je sigurno. Po prvi put ozlijedila sam ga tamo gdje boli. Možda će doći neka mlađa koja će preuzeti moju ulogu i dati mu divljenje bez kojeg ne može disati. Možda i neće. Kako bilo, ne zavidim joj. Ja sam od naše veze dobila više nego što većina žena dobije od svojih ljubavnika. Dobila sam zlato u svojim pukotinama.

Vraćam se slici. Gledam rupu na sredini, zjapi i tjera me da zaronim u nju, u samu sebe. Grabim boju kistom i završavam prizor.

Mi i stari centar grada. Onakve kakve smo bile, igrajući kukala i laštika, i onakve kakve smo htjele biti onih prvih zajedničkih maškara: Ema, kao gusarica na staroj rivi. Tena, kao ciganka u šarenoj odjeći koja prosi na Peristilu. Laura, kao princeza u kuli na vrhu kamenog stubišta. I ja, kao istraživačica s dalekozorom i mrežom za leptire.

Udaljim se i gledam sliku. Licem mi se razlije osmijeh. To je to, znači. Kako je ikada moglo biti upitno, slika je mogla izgledati samo ovako i nikako drugačije.

Napokon sam našla prave boje.