U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

PRAVILA IGRE

Čim Toni izađe iz kuće, krećem u akciju. Mobitel, novčanik i ključevi prvi idu u torbu. Na njih bacam donje rublje, pidžamu i papuče. Na trenutak oklijevam kod dezodoransa, sigurno će ga sestra imati, ali ga ipak stavljam, za svaki slučaj. Na vrh ubacujem četkicu za zube, kalodont i češalj. Uhvatim odraz u kupaonskom ogledalu, treba mi trenutak da se prepoznam. Nemam vremena za šminku, ali svejedno stavljam malo korektora ispod očiju, da prekrije nijanse modre i ljubičaste. Spuštam kosu iz neuredne punđe, kovrče mi skrivaju lice. Svaka pomoć u izbjegavanju pogleda je dobrodošla. Spremam i neseser sa šminkom i na torbi jedva povlačim patentni zatvarač. Gledam udubinu od njegove šake, puknuo je barem zid kad nije znalo srce. Oblačim najdražu haljinu, onu crnu i rastezljivu, a na noge obuvam tenisice za trčanje. Stavljam i sunčane naočale, nema veze što je oblačno. Srce mi lupa kao da i ono nastoji pobjeći iz kaveza, oznojeni dlanovi se tresu dok traže nešto, bilo što, da se uhvate, da ih prošlost ne odnese. Udah – izdah, udah – izdah, dahćem kao životinja koja spašava goli život. Sat otkucava. Pogled mi leti preko groblja našeg zajedničkog života. Nemam vremena za žaljenje. Toni će se brzo vratiti.

Iz ladice grabim dokumente i diplomu. Iz jedne fascikle ispada slika s proslave mog dvanaestog rođendana. Osim mojih prijateljica Tene, Eme i Rite, na slici je samo moja obitelj. Baka, ponosna kao kraljica majka, na čelu je stola. Do nje je mama, pogled joj je prazan i dubok, kao beskonačno ništavilo koje prijeti da sve proguta. Na krhkoj građi jasno se ističe trudnički trbuh. Preko puta nje je otac, gleda u mamu s izrazom očaranosti i straha. Pored oca je brat koji je tek krenuo u školu, a od aparata mu je zanimljiviji autić u njegovim rukama. S druge strane, pored mame, sjedimo sestra i ja, kopije rođene u razmaku od dvije godine. Cijelo djetinjstvo ja sam bila ta koja se brinula za nju, a sad se ona brine za mene.

Moja baka, koja nigdje nije išla bez zlatnog križa oko vrata, nije dopuštala mojoj mami da se viđa s momkom. Mama je zato napravila jedinu stvar koje se dosjetila s nepunih dvadeset godina: ostala je trudna i pokazala svojoj mami da se sve loše stvari stignu napraviti i do devet navečer, kad se morala vratiti kući. Tako je moj otac postao moj otac, a baka nije imala drugog izbora već nakon proslave mature organizirati i vjenčanje. Dandanas priča o količini pečenja i kolača koje je pripremila za taj dan. Na slikama s vjenčanja, moj otac, upadljivo manje atraktivan od svoje nevjeste, ima izraz šoka što je netko tako nestvarno lijep kao moja mama uopće obratio pažnju na njega. Kraljica maturalne i kralj žaba.

Bračni par uselio se u stan nedaleko od bakinog. Da opravda baki svoje životne izbore, mama je, kako priliči dobroj katolkinji, rodila još troje djece koje je otac uspio napraviti u pauzama između dvaju ukrcaja na brod. Zajedno s mlađom braćom i sestrom, učila sam hodati na prstima i tiho disati.

„Voli me, ne voli me“, govorim sebi u bradu, a bijele latice padaju svuda oko mene. Rezultat je uvijek drugačiji.

Iako sam obožavala knjige, nikad nisam voljela bajke.

Nisam ih trebala čitati da bih zamislila vuka čiji je bijes u stanju otpuhati cijelu kuću ili vješticu koja je Zlatokosu zaključala u tornju, jer sam s njom živjela. Ona je bila moja majka. Nije bilo upozorenja što će je potaknuti da eksplodira. Sjećam se kad smo išle kupiti nove cipele. Te godine sam krenula u prvi razred. Ja sam htjela bijele, a ona mi je odlučila kupiti smeđe. Kad sam se usprotivila, cijelo lice joj se izobličilo od bijesa.

„Smeće malo nezahvalno. Sve sam ti omogućila. Nosit ćeš šta ti ja kažem ili šetaj bosa“, prosiktala je. Bila je to prva od brojnih bitki koje sam izgubila. Postala sam jako dobra u čitanju i najmanje promjene na maminom licu, kako bih se na vrijeme mogla sakriti od oluje. Naučila sam da je najsretnija kad ne izražavam svoje mišljenje, ništa od nje ne tražim i hodam na prstima, da ne probudim zvijer. Princ na bijelom konju nije bio nigdje na vidiku.

Jedina bajka koju sam voljela bila je Alisa u zemlji čudesa.

„Mi smo svi ovdje ludi“, rekao je Klobučar.

Život s njom bio je poput bombona s okusom iznenađenja, ako bi među tim okusima bila i stalna strepnja. Nikada nisam znala u kakvom ću je raspoloženju zateći kad se vratim kući iz škole, a njen vanjski izgled bio je jednako nepredvidljiv. Jednom je obojala kosu u modro, drugi put je bila crvena, a treći crna. Odijevala se poput domaćice iz pedesetih ili kao Courtney Love. Nekad je obožavala francuske nijeme filmove, a drugih dana samo francusko vino. Nekad smo tata i mi bili njen razlog za život, a nekad teret koji ju je sputavao da ostvari svoje snove, samo kad bi još znala koje. Nije bilo sredine.

Moj otac mrzio je tri stvari: hladnu kavu, kad mu netko govori što da radi i kad netko govori bilo što dok on pokušava čitati novine. Sve tri stvari doživio je od moje majke, a ubrzo je shvatio da postoji još puno drugih stvari koje isto nije podnosio, ali ranije nije o njima razmišljao. Ona je živjela u uvjerenju da će ju svi na kraju ostaviti, čak i oni s kojima nije imala nikakav odnos. Kad je prodavačica u pekari u kojoj je mama svaki dan kupovala kruh objavila da se seli, mama je zavapila: „Ali ne možeš me napustit’!“ Žena ju je pogledala kao da nije normalna, što, ruku na srce, i nije bila. Svi bi se začudili maminom gnjevu koji bi se obrušio na njih svom silinom čim bi osjetila da se udaljavaju od nje. Napuštanje za nju bilo je ravno smrti. Da to preduhitri, najčešće bi ona prva ostavljala druge, ili im dala snažan povod da je napuste, kako bi poslije mogla plakati i govoriti: „Eto, znala sam. Svi su oni isti.“

Najsretnija sam bila kad je tata bio kod kuće. Vodio bi nas u duge šetnje kad bi mama radila, a danas mislim da je to dijelom bilo i zbog toga da se makne od nje.

„Nije njoj lako. Već si velika, pokušaj je razumit’“, govorio mi je.

„Lako je tebi govorit’, kad nisi doma“, odbrusila sam.

Uzdahnuo je.

„Znam da je teška, ali svejedno ti je mama.“ Neko vrijeme sam šutjela.

„Polarni medvjedi nekad pojedu svoje bebe. Gledala sam neki dan na televiziji.“

„Sad već pretjeruješ, Laura“, otac se obrecne. Kako sam mu mogla objasniti da se nekad, kada me mama zagrli, moram suzdržati da se ne stresem od gađenja, da ne odlijepim od sebe njene ruke koje su mi se činile kao krakovi hobotnice, željni da me cijelu progutaju?

Po zemlji su gmizali mravi. Brat i sestra nadvili su se nad njih i pažljivo ih proučavali. Počela sam ih gaziti, sve dok nisam zatrla i posljednji primjerak. Brat je počeo plakati.

„Zašto si to napravila?“ vikala je sestra. Slegnula sam ramenima. „Jer sam mogla.“

Kasnije mi je bilo žao. Prije spavanja, plakala sam za izgubljenim mravljim životima.

Jedino mjesto gdje je mama bila potpuno opuštena bio je njen frizerski salon. Tamo se pretvarala u majku kakvu sam oduvijek željela: brižnu, pažljivu, strpljivu. Kad bi maska spala, bilo bi mi još teže, jer sam dobila okus onoga kakva je mogla biti cijelo vrijeme, ali nije.

Imala je poseban odnos s ljudima. Pamtila je kakvu kavu pije svaka od njenih mušterija, tko je operirao koljeno i čije je dijete upisalo koji fakultet. Nakon škole, sestra i ja morale smo skupiti brata iz vrtića i svi zajedno se uputiti u salon. Tamo smo služile kao ispomoć, ovisno o dobi: išle smo po kavu i novine, skupljale odrezanu kosu s poda ili slagale boje na police.

„Koja vridna dica“, govorile su žene u salonu, a mama bi se smiješila. Ja sam gledala u pod i nastavljala mesti.

„Ova najstarija baš liči na tebe“, rekla je gospođa Marija dok sam oko nje stavljala crnu zaštitnu kutu.

„Lipotica na mamu“, dobacila je druga žena preko ruba časopisa koji joj je donijela moja sestra. Mama bi se nasmiješila, dostojanstveno poput kraljice, a onda kimnula meni, svom podaniku gladnom odobravanja.

„Niko me ne razumi ka ona“, rekla je.

Jednom se gospođa Marija pojavila s trajnom koju je napravila u drugom salonu. Iako se mama pravila da joj to uopće ne smeta, ja sam vidjela jedva primjetni smiješak u kutu njenih usana, kad je gospođi Mariji rekla da joj nova frizura odlično uokviruje lice. Došlo mi je da kažem gospođi da bježi, ali tko bi mene slušao? Nakon što je isprala boju, kosa joj je bila ljubičasta, umjesto srebrena.

„Baš čudno, ja sam sve napravila kao inače!“ mama se tobože iščuđavala i ispričavala, ali nije bilo pomoći. Svaki njen potez bio je proračunat. Nakon još nekoliko sličnih incidenata, salon je došao na loš glas među kvartovskim damama, pa je mama naposljetku morala odustati od svojih sitnih dnevnih pobjeda i zatvoriti obrt.

Kad je osjećala da je cijeli svijet protiv nje, mama je voljela trošiti novac koji nije imala, a onda i novac koji ni moj otac nije imao, iako je dobro zarađivao.

„Ne mogu ja toliko zaradit’, koliko ti možeš potrošit’!“ govorio je i odmahivao glavom, a ja sam se čudila kako ne razumije, mama je kao lonac koji ima rupu na dnu, koliko god ulijevaš i dalje će biti prazan.

Iako je pokušavala ispuniti svoju prazninu na razne načine, praznina naših želudaca nije je previše zabrinjavala. Nije kuhala kad je otac bio na brodu, osim kada je trebalo nekoga zadiviti ili udobrovoljiti. Spremala je samo tri jela: omlet, pečenu kokoš i tortu od oraha. Dandanas ne mogu okusiti niti jedno od toga. Baka je bila ta koja se brinula da ne budemo gladni. Svejedno, mama bi se uvijek naljutila kad bismo se usudili imati potrebu koju ona nije mogla utažiti.

„Di ćete sad?“ pitala je mene i sestru. „Kod bake“, rekla sam. „Nije vas bilo cili dan, a već idete!“ rekla je mama. Kad sam oprezno istaknula da u kući nema hrane, a kod bake uvijek ima nešto za jesti, pogledala me s takvom mržnjom da sam imala osjećaj da ću se zapaliti na licu mjesta.

„Svi samo mislite na sebe! A kako je meni, to nikoga nije briga!“ siktala je. To je bio jedan od mnogih puta kad sam se osjećala krivom što postojim. „Ne moramo mi ić’“, rekla sam brzo. „Da, ostat ćemo kući“, dodala je sestra nakon što sam je podbola laktom u rebra. Gledala nas je sumnjičavo, kao da je očekivala da ćemo otići zauvijek i nikada se više nećemo vratiti. Sjetila sam se filma koji sam nedavno gledala, o kroćenju divljih konja. Svaki korak bio je bitan i trebao je uvjeriti životinju da joj ne želimo nauditi. Polako sam spustila školsku torbu na pod. Sekunde su glasno gmizale. Mama se nasmiješi kao da se ništa nije dogodilo.

„Dobro, šta sad tu stojite? Presvucite se, pa ću vam spremit’ nešto za jest“, reče.

Zrak se odjednom razrijedi i uđe u moja pluća. Jedem jaja koja su sirova i prepečena u isto vrijeme, zahvalna što smo uspjele izbjeći krizu.

Jedna od mojih najboljih prijateljica brzo je shvatila da je u mojoj obitelji nešto bilo zaista čudno.

„Tvoja mama ka’ da ima nepisana pravila koja svi morate slijedit, ali nikad vam ih ne kaže jer očekuje da ih već znate“, rekla je Ema tiho kad smo se igrale u mojoj sobi. Kimnula sam glavom.

„Čak i kad bi nam ih rekla, idućeg dana već bi ih prominila.“

Moja mama igrala je samo one igre u kojima je bila sigurna da će pobijediti. A mi smo joj to dopuštali, jer se nitko nije htio suočiti s njenim bijesom.

Jednog od rijetkih dana kada se mama potrudila skuhati ručak, brat i ja zakasnili smo kući. Pogledala nas je kao da smo upravo počinili najstrašniji zločin.

„Bog kažnjava neposlušne djevojčice.“ Gledala me ravno u oči, kao da je u meni neko zlo koje samo ona može vidjeti.

„A dječake?“ upitam prkosno. Brat se pored mene ukoči.

„I njih. Ali djevojčice više. Njima to ne priliči.“ Na silu sam pojela prepečeni batak, žvačući ga u suhim ustima sve do posljednjeg zalogaja. Cijelo poslijepodne mi je bilo muka. Mama je bila sretna što se može brinuti za mene. Tad sam joj bila najdraža. Moja mama voli samo djecu koja su bolesna ili bespomoćne bebe bez zuba i mišljenja. Gledala sam isti proces s mlađom braćom: isprva ih je obožavala, ali čim su navršili dvije godine, više nije imala strpljenja za njih. Na nesigurnim nogama, tražili su podršku i potvrdu da je svijet sigurno mjesto, a to im mama, koja se bojala svega, a najviše našeg odlaska, nije mogla dopustiti. Kao leptir sa žalcem, koji može ubosti kad najmanje očekujemo.

„Ali čini se tako draga“, govorile su Tena i Rita.

„Da, čini se“, rekla sam.

Ni otac nije bio pošteđen njenog gnjeva. „S kim pričaš, di ideš, kad se vraćaš“, stalno ga je ispitivala i tražila nedosljednosti u njegovim odgovorima. On joj je odgovarao, prvo strpljivo, zatim ljutito, i na kraju, umorno. Činilo mi se da mu odlazak na brod s vremenom pada sve lakše, a povratak sve teže. Zavidjela sam mu. On je barem imao gdje otići.

Jednog dana, tri mjeseca nakon rođenja mog najmlađeg brata, mama se zaključala u sobu. „Ne mogu više!“ vrištala je, a on je plakao. Otac je bio na brodu. Sestra i brat su spavali. Uzela sam bebu u ruke. Nisam znala što trebam činiti, ali činilo se da se malo smirio na moj dodir. Napravila sam mu bočicu po uputama na pakiranju zamjenskog mlijeka. Nikad neću zaboraviti njegove gladne oči, gladne hrane i dodira. Te večeri, mama je obukla najkraću haljinu koju je imala i otišla vani. „Mliko je u ormariću“, rekla mi je, kao da to nisam znala bolje od nje.

Moj brat umro je te noći. Liječnik je rekao da se radi o smrti u kolijevci, nepoznatog uzroka. Ja sam mu dala sve što sam mogla, plakala sam zajedno s njim, mijenjala mu pelene i hranila ga, ali ipak nisam mogla utažiti onu glad koja je bila jača od gladi. Otac se vratio s broda ranije nego inače, pokopati dijete koje nije upoznao. To je bio prvi i posljednji put da sam ga vidjela da plače.

Na sprovodu, mama se razbija, a njene krhotine zabadaju se u mene svom silinom, ne mareći jesu li pogodile vitalne organe.

Nakon bratove smrti, baka se posvađala sa svojim jedinim prijateljem, Isusom, iako mislim da ju je i on slušao samo zato što nije imao izbora. Njena ogorčenost na cijeli svijet kapala je u jela koja je kuhala i u zrak koji smo disali. Lupala je vratima i stisnutim šakama prijetila kiši što pada. Zlatni križ koji je visio između njenih ključnih kostiju preselio se na tanjurić u hodniku.

Na dan kad sam se trebala krizmati, otišla sam u frizerski salon nedaleko od kuće. Ponijela sam fotografiju, ali kad je frizerka napokon završila, između dva telefonska razgovora i mnoštva drugih klijentica, kosa mi je bila uništena: prednji dio bio je visoko natapiran, a stražnji zalizan, tako da mi je pola kose izgledalo kao da sam preživjela strujni udar, a pola kao da je nikada u životu nisam oprala. Počela sam plakati. Došla sam kući i zalupila vratima.

„Neću ni ić’ na tu glupu krizmu!“

Mama je ušla u sobu. „Ajoj“, rekla je blago kada me vidjela. „Sva srića da ti je mater frizerka“, nasmijala se. Mislila sam da će iskoristiti ovu priliku da mi kaže : „Eto vidiš šta se dogodi kad umjesto meni odeš kod nekog drugog“, ali nije. Samo mi je nježno očetkala kosu i za nekoliko trenutaka složila lepršavu punđu.

„Eto“, nasmiješila se i dodala mi ogledalo. „Moja princeza.“ Uzvratila sam osmijeh odrazu. Za mene je to bio najsvetiji trenutak tog dana. Takvi trenuci kasnije su me najviše boljeli.

Bilo je samo pitanje vremena kad će moj otac shvatiti da vjenčani list nije osmrtnica. Jednog dana, objavio je da se zaljubio i da se seli. Kad je napokon doživjela najveću izdaju u svom životu, mama je bila užasnuta i pobjedonosna u isto vrijeme. Kao morski pas koji je okusio krv, sada je neće prestati tražiti na svakom koraku, kad je dobila potvrdu da je svijet zaista tako okrutno mjesto kao što je oduvijek pretpostavljala. Bilo mi je drago što se otac spasio, ali sam mu istovremeno zamjerala, jer nas je ostavio s njom. Više nije bilo nikoga s kim sam mogla podijeliti njen gnjev, a njena tuga prijetila je da me utopi.

„Samo ti ajde, ne moraš se ni vraćat’, ionako njega voliš više nego mene“, govorila bi mi kad sam išla posjetiti oca.

„Nije istina“, rekla sam. Prešutjela sam da je neke jednostavno lakše voljeti nego druge.

Patnja nije natjecanje, što god moja majka rekla o tome. Koliko god meni bilo teško, njoj je bilo teže. Ako sam ja bila umorna, ona je padala s nogu, ako sam ja bila tužna, njoj je bilo slomljeno srce, ako sam ja bila gladna, ona je umirala od gladi. Bila sam njena izblijedjela kopija, ili je barem tako mislila. Navikla sam postojati u tišini, disati tek toliko da ostanem živa. Otac je opet postao otac, a ja sam zavidjela djevojčici koja neće imati moju mamu.

Bratova smrt i očev odlazak gurnuli su mamu preko ruba na kojem je balansirala cijeli život.

„Vidi, mama, prava krv!“ govorio je moj brat kada je ogrebao koljeno.

„Prava krv!“ govorila je mama, gledajući u svježe porezotine na svojoj koži koje su bile previše pravilne da bi bile slučajne. Kao da se iznenadila što njena unutrašnjost nije sačinjena od bijelih kuglica, kao u krpene lutke, s izvijenim obrvama gledala je neporecivi dokaz da je ipak živa.

U kuhinjskom ormariću s vremenom je bilo sve više boca, a sve manje hrane.

„Ostavi to!“ govorila sam joj i izlijevala alkohol u sudoper. Nekad bi se razbjesnila, a nekad bi se nasmijala i rekla: „Dobro, mama.“ Osjetila sam kako se u meni stvara bijes, bijes koji je plamtio i prijetio da proguta i mene i nju. U tim trenucima morala sam izaći iz kuće. Hodala sam satima, sama, ne znajući do posljednjeg trena hoću li se vratiti kući, ali uvijek bi se vratila. Što bi bilo od brata i sestre da nisam?

U ormariću u kupatilu, do aspirina, počela se gomilati hrpa lijekova za koje nisam znala čemu služe, ali sam znala da ne pomažu. Nekad bi popila hrpu tableta pa nazvala oca.

„Pijem Tic Tac“, rekla bi, a on bi dotrčao i vodio je na hitnu pomoć. Uživala je dok su joj ispumpavali želudac, jer joj je to bila potvrda da ipak nije sama. Otac se možda oslobodio okova braka, ali nikada se nije oslobodio potrebe da spašava mamu od sebe same.

Uskoro sam trebala maturirati i razmišljala sam o upisu na fakultet. Kad sam mami rekla da su u našem gradu opcije ograničene i da ću se možda morati odseliti, pogledala me kao da sam izdajica. „Nikad to ne bi napravila da me voliš“, prosiktala je.

„Moram živit’ svoj život, ne mogu do kraja života stat’ u ovoj kući s tobom!“ povikala sam i ja, a ona je zašutjela, jer se upravo tome nadala. Nisam bila spremna odustati bez borbe. Sve češće sam vježbala svoju samostalnost, kao atrofirani mišić. Kada sam išla u trgovinu ili na kavu, ne bih to najavljivala i tražila njeno dopuštenje kao prije, samo bih joj usput rekla na izlasku iz kuće. Pravila sam se da je ono što je normalno u obiteljima mojih prijatelja, normalno i kod nas, iako sam znala da nije.

„Vi ste ka’ nekakva sekta“, rekla je Rita, a ja sam slegnula ramenima. Nisam ni sama znala što smo, samo sam znala da to nije normalno. Što sam bila starija i češće odlazila kod svojih prijateljica, to sam više shvaćala koliko je moja obitelj različita od njihovih. Ne mogu reći da im na tome nisam zavidjela.

Nadala sam se da će se mama prije ili kasnije naviknuti na novi režim, ali podcijenila sam je. Te večeri sam prvi put izašla s prijateljicama u klub. Trebalo mi je dugo da za to smognem snagu. Sve je bilo dobro dok nisu počeli pozivi. Jedan, pet, deset. Nije stala sve dok se nisam javila.

„Moraš doć’ kući. Mislim da umirem“, rekla je hrapavim glasom. Našla sam je na podu, a pored nje su bili prazni omoti tableta za spavanje. Bila je blijeda i jedva je govorila. Opsovala sam i nazvala hitnu.

„Šta je bilo?“ pitala me sestra. „Ništa, mama je nešto teško pojela pa će po nju doć doktor. Bit će sve dobro“, rekla sam. Prostrijelila me pogledom.

„Laura, nisam više dite“, rekla je. „Nisam ni slipa. Znam ja od čega je njoj loše“, rekla je i sjela pored mene. Suze su joj blistale u očima, a ja sam mrzila samu sebe jer je nisam uspjela zaštititi. Zagrlila sam ju.

„Di je brat?“ upitala sam je.

„Spava.“

„Nazovi baku i reci joj da dođe tu. Ja ću ić’ s njom kad dođe hitna.“

Sjedila sam u čekaonici pod neonskim svjetlom dok su u drugoj sobi mojoj mami ispumpavali želudac. Ubrzo je hitna dovela djevojku mojih godina, koja je popila čašu ili bocu previše. Njena izbezumljena majka sjela je pored mene, a ja se nisam mogla oteti dojmu da joj je kćer, iako bolesna, zdravija nego što ću ja ikada biti. Razmijenile smo pogled težak od prešutnog razumijevanja, a ja sam znala da sam sličnija njoj, nego njenoj kćeri.

Liječnici su rekli da je popila znatno manje tableta nego što je pored nje bilo omota. Sigurno je ostatak bacila u smeće. Nisam znala da je moguće osjećati mješavinu olakšanja i mržnje. Pustili su je iz bolnice. Pravila se kao da ništa nije bilo, kao da je stvarno samo nešto loše pojela i sve je bilo u savršenom redu. „Lagala si mi!“ rekla sam joj. Pogledala me zbunjeno. „Kako to misliš? Spasila si me. Moja djevojčica. Znala sam da me ne bi ostavila da umrem.“

U tom trenu sam shvatila jasnije nego ikad: umrijet ću ako ostanem s njom. Od mene više neće ništa ostati, samo ljuštura koja više nije sigurna što su laži, a što istina. Bez riječi sam izašla iz sobe. Spakirala sam se i otišla kod prijateljice. Kod nje sam živjela nekoliko mjeseci. Konobarila sam u kafiću koji je bio najdalje od moje kuće jer sam znala da me mama tu neće pronaći. Javljala sam se sestri i bratu, ali ne i mami. Nisam mogla ići natrag.

Daleko od nje, shvatila sam kakav je osjećaj glasno udahnuti, nasmijati se bez grižnje savjesti i biti tužna bez natjecanja. Ona je moje odsustvo nadoknadila obiljem usputnih veza, koje su završile točno onako kako je očekivala i ostavile je svaki put još malo prazniju nego prije. Nalazila je sve različitije načine da ubije svoju tugu, ali nikad joj to zaista nije pošlo za rukom. Čula sam da je na odvikavanju. Brat i sestra došli su živjeti s bakom.

Posjećivala sam ih za zimskih i ljetnih praznika. Dok sam pričala dogodovštine iz svoje svakodnevice, baka bi svako malo duboko uzdahnula i rekla: „Jadno moje dite.“ Svaku nedaću napuhala bi do katastrofalnih razmjera. Kad sam im pričala o zahtjevnom profesoru s visokim bodovnim pragovima, baka se razbjesnila kao da mi je pobio pola obitelji, a kad sam opisala cimericu s nezgodnom navikom ostavljanja prljavog suđa posvuda, umalo su me proglasili Pepeljugom.

„Šta se ne javiš materi nekad? Ona te voli. Sve bi učinila za tebe“, rekla je baka iz čista mira.

„Najviše me voli kad sam daleko“, rekla sam.

„Šta se tebi dogodilo? Prominila si se! Uvik si bila tako dobra, pažljiva…“, vrtjela je glavom.

„Nisam bila dobra, bojala sam se.“

Pogledala me kao da sam odjednom počela govoriti stranim jezikom.

Nakon moje obrane diplome, sestra i ja pijemo piće u kafiću. Na ekranu kauboji ubijaju više ljudi nego što imaju metaka.

„Ovo nema smisla, ni ne zna u koga puca, samo da puca“, namršti se sestra.

„Ka’ da smo doma“ nasmijem se. Gorčina u mom glasu promakla bi svakome osim njoj.

Pričamo kao da nismo preživjele rat.

„Dobro smo i ispale, kakve smo mogle“, reče, a ja kimam glavom.

„Čuješ li se šta sa starim?“ upita me. Odmahnem glavom.

„Otkako se odselija, slabo.“ Iako mi je nedostajao, bilo mi je drago što je odveo svoju novu obitelj na drugi kontinent. Tamo je barem izvan majčina dosega.

„Spasija se, znaš“, reče sestra, kao da mi je pročitala misli.

„Svi smo se spasili,“ kažem i otpijem gutljaj.

Dijete za susjednim stolom glasno drekne, a mi se obje stresemo.

„Nikad neću imat dicu“, reče sestra tiho.

„Ni ja.“

Čitam pravila automata za igru. „Pobjednik je igrač s najmanjim brojem bodova.“

Tonija sam upoznala u klubu. Bio je najzanimljivija osoba s kojom sam ikada razgovarala, šarmantan i duhovit. Počeli smo zajedno živjeti nakon svega nekoliko mjeseci. Tada sam shvatila da je njegov šarm dolazio iz čaše vina. Jedne večeri, u trgovini sam zaboravila kupiti uobičajenu bocu.

„Nema veze“, slegnula sam ramenima. „Kupit ćemo sutra.“

Toni se tresao. „Idem ja tren do dućana.“

„Vidi koja je ura, sve je već zatvoreno“, rekla sam. Toni me pogledao širom razrogačenih očiju.

„Kako si mi to mogla učinit’? Znaš kako mi je to bitno“, unio mi se u lice. To je bio prvi put da sam se pored njega osjećala uplašeno. Nije mogao zaspati cijelu noć, tresao se i prevrtao. Ujutro je, uz kruh, donio novu bocu. Bila je načeta već za doručkom. U glavi mi se upalio poznati alarm za uzbunu.

Kažu da žene često nađu muškarce slične svojem ocu. Ja sam, na svoju nesreću, našla jednoga koji je bio sličniji mojoj mami. „Oprosti mi, molim te, neću nikad više“, rekao je kad me je prvi put udario. „Oprosti mi, ne znam šta mi je bilo“, rekla je moja mama nakon što je vikala na mene. Smanjivala sam se sa svakom prihvaćenom isprikom. Koliko se možeš smanjiti prije nego što nestaneš? „Volim te“, govorili su oboje, a ja sam pokrivala uši rukama.

Mislila sam da ga mogu spasiti, ali umjesto toga, samo sam tonula sve dublje i nalazila sve kreativnije izlike za modrice. Teško je pobjeći od nečega što si sam odabrao. Tad se moraš, barem nakratko, praviti da u tome uživaš, kao onda kad bih naručila preskupi koktel i pravila se da mi nije gorak.

Najteže od svega bilo mi je prihvatiti da sam se zaljubila u Tonijevu bolest. Nije me udarao dok je bio pijan. Tada je bio blag i obziran, zbijao bi šale i brinuo se za mene. Jednom kad bi alkohol presušio, njegova druga strana dolazila je do izražaja, ona koju je nastojao utopiti.

„Ubit ću se ako me ostaviš“, rekao je prije nekoliko dana, a ja sam osjetila poznate grčeve u želucu koje nisam imala od srednje škole. Bila je to rečenica koju je lako mogla izgovoriti i moja mama. Bilo bi tako lako, tako poznato, pristati na nasilje, skupiti se u samu sebe i prostrijeti se pod njegove noge, ali više se ne radi samo o meni. Odbijam slijediti pravila te igre.

Kidam obiteljsku fotografiju, a komadići padaju na tlo, kao pepeo.

Izlazim iz kuće i za sobom ostavljam sve loše odluke. Ne lupam vratima, moj novi život rađa se u tišini. U jednoj ruci mi je torba koja samo što se ne raspukne, a u drugoj stišćem svoju najdragocjeniju imovinu, štapić s dvije plave crte. Cijeli život odigrava mi se pred očima, kao loše režirani film, tragedija s elementima komedije, ili možda obrnuto. Pitam se je li se moja mama jednom davno tako osjećala, a onda samu sebe zaustavim. U jednu stvar sam sigurna.

Ja nisam moja mama.