U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

NOVI POČECI

Kažu da je najteže otići. I ja sam tako mislila, dok mi se još činilo kao da je moj grad živo blato koje prijeti da me proguta. Ispostavilo se da je najteže ostati, jednom kad odeš. Posebno kada se ostajanje čini kao odlazak.

Isprva se svemu čudim. Zašto ljudi viču kada vide da drugi ne razumiju njihov jezik? Zašto Talijani viču čak i kad ne viču? Kako se može uživati u kavi popijenoj s nogu? I kad ću napokon ostvariti ono zbog čega sam tu došla?

Preko Skypea mami pokazujem svoj novi, stari stan i posuđe kupljeno u Ikei. Ona se pravi da sve razumije, i mene, i moje izbore, i moj novi život, i moje praktične tanjure, a ja sam joj zbog toga zahvalna. Ne ponaša se kao da je ovo samo još jedan moj hir, kao da ću sutra odustati od cijele priče i vratiti se. Gotovo uspije sakriti i želju da to zaista napravim, ali ipak ne u potpunosti.

Zakoračila sam u novi život kao u more koje nije dovoljno toplo: isprva polako i pažljivo, korak po korak, a onda, nakon što sam došla do točke s koje više nije bilo povratka, skočila sam na glavu. U letu sam učila plivati. Većinu dana uspijevala sam držati glavu iznad vode, iako bih se ponekad nagrcala, kao u djetinjstvu kada sam učila plivati bez rukavica. Ovdje nije bilo nikoga da ublaži pad. Ovdje sam prepuštena sama sebi.

Našla sam posao koji će mi pomoći da preživim, dok ne nađem posao koji stvarno želim raditi. Upisala sam večernju školu dizajna, učila kako napraviti vlastitu stranicu na internetu, i slagala popis vrata na koja planiram kucati. Ali ona su mi se bez iznimke zatvarala u lice. Nisu tražili niti pripravnicu, a kamoli novu kolegicu u krojačkim i dizajnerskim zanimanjima. Kad bi mi se dan ugasio na licu, satima sam gledala u plafon širom otvorenih očiju. Odbijale su se sklopiti, jer je previše toga bilo na kocki. Što ako ne uspijem? Kako ću se vratiti kući? Kako ću svojima opravdati svoje postupke? Odijevam neuspjeh kao stare, iznošene hlače, znam da nisu više lijepe, ali poznate su i udobne. Zašto se, duboko u sebi, i dalje osjećam kao da ne zaslužujem biti sretna?

Nakon još jednog odbijanja u nizu, bijesne suze naviru mi na oči. Dođe mi da odustanem, da sve pošaljem kvragu i vratim se kući, još manja nego prije, još spremnija na kompromise. Uz tursku kavu i Linoladu, sa sobom sam iz domovine dovukla i svoje nesavršenosti, kao vječnu nematerijalnu baštinu. Ali ipak ne odustajem. Zovem mamu i pravim se da je sve u redu, iako ona zna da je u ovo doba nikada ne bih krvavih ustiju zvala bez dobrog razloga. Svejedno pristaje na igru, i zbog toga sam joj zahvalna.

Nakon razgovora s njom, osjećam se mirnije.

„Idem sad doma“, kažem, a ona šuti. „Doma“ se više ne odnosi na kuću u kojoj sam odrasla, okružena svojom obitelji i tri najbolje prijateljice. „Doma“ je unajmljeni stan, jedva dovoljan za sve moje stvari i debelo premal za sve moje snove i ono što očekujem od novog života.

Nekad se pitam što mi je sve ovo trebalo, najčešće dok obilazim kafkijanske čekaonice i šaltere i pokušavam odgonetnuti smisao života dok radim poslove čija je jedina prednost ta što me sprječavaju da umrem od gladi. Nakon posla, do kasno u noć šivam odjeću iz svoje mašte i sanjam o trenu kada ću to moći raditi cijelo vrijeme. Stalno sam neispavana, ali san se sada čini kao gubljenje vremena. Mama me na telefon pita: „Jesi sritna tu?“ a ja kažem da jesam. Pa ipak, nevjerojatno je koliko nekad sreća malo znači. Posebno kada su na drugoj strani vage tužne majčine oči.

Moj novi život je kao veliki labirint: često niti ne shvatim da se vrtim u krug. Ne vidim na vrijeme prepreke ispred sebe, pa se u njih zabijem svom snagom, pritom ozljeđujući i sebe i okolne predmete, slonica u staklariji. Mama mi je uvijek govorila „pazi“, „gledaj di hodaš“, a kako sad da pazim, kad mi se čini da je cijeli svijet ispunjen zamkama prekrivenim lišćem, vidljivim samo lokalcima koji znaju gdje treba gledati. Kasnije se čujem i s prijateljicama. „Baš si mi nekako procvitala“, kaže mi Laura, a ja zahvaljujem lošoj kameri i odličnom prijateljstvu.

Kuća moje mame moj je dom. To je mjesto gdje sam naučila disati, plitko i tiho, hvatajući dah kao utopljenik. To je mjesto gdje se nalazi moj krevet i moja šalica, ispod onog istog krova za kojega sam morala biti zahvalna što mi je nad glavom. Pod tim krovom svađale su se dvije, nekad i tri generacije, uglavnom oko istih stvari. Moj dom pogled je s mog prozora koji se mijenjao kako su prolazile godine, a moje oči vise nisu tražile iste stvari. Moj dom je veliko stablo ispred moje kuće na koje nisam bila alergična sve do puberteta. Isto je vrijedilo i za moju obitelj, iako se sada čini da su se naše svađe dogodile u nekom prošlom životu. I mamina pretjerana brižnost, i bakino neumorno brbljanje, i djedova tvrdoglavost. Teško je ljutiti se na one koji su daleko. Jučer mi je bio rođendan. Čudno je živjeti u gradu u kojemu nikoga nije briga što ti je rođendan. Da ga barem malo obilježim, odlučim sama sebi ispeći kolač. Jednostavni, čokoladni, jer odbijam raditi kolače u kojima nema barem malo čokolade. Ali niti jedan pleh za pečenje nije bio prave veličine kao onaj koji sam ostavila za sobom, u drugom životu, onaj u kojem sam pekla sve kolače koji su se ukalupljivali bez pogovora. Možda nije problem u kalupu već u meni, možda sam ja ta koja se ne uklapam, kalup od gline je razbijen i sad moram pronaći drugi, da se ne raspadnem, ali svaki mi je premal. Odustajem od pokušaja i naručim pizzu. Tanka je i hrskava. Sjećam se bakine debele pizze koja je izgledala više kao pita sa sirom i smijem se. Smijeh prazno odjekuje među šupljim zidovima.

Prvi put sam kući otišla nakon mjesec dana. Biram najjeftiniji prijevoz pa se satima truckam u autobusu. Dok odlazim ili se vraćam, ovisi kako se gleda, mama me pita hoću li ponijeti banane, kolač i kremu za ruke. Prazni mi frižider i prsni koš i razočarano gleda u svoje srce i pluća na kuhinjskom stolu, žrtve uzaludno prinijete u ime mog ostanka.

Dok zatvaram vrata i idem u svoj drugi život, a nju ostavljam, skupa s njenim jabukama i narančama i špinatom na mlijeku, dobijem još jednu sjenu: da me čuva, da me drži čeličnim nitima da ne potonem. Podsjeća me na nultu točku i kako je lijepo, i kako je tužno, još uvijek biti nečije dijete.

Kad se vratim u svoj novi dom, koji više nije ni tako nov, odmah se raspakiram. Gledam mamine pažljivo složene paketiće i u taj tren se upitam: što ja tu radim? Osjećam se kao riba na suhom, dođe mi da zatvorim kofer i odmah se vratim natrag. Ali ovo je moj dom sad. Dom koji mi nedostaje više ne postoji. Jer on nije mjesto, već ideja. Doba koje je za sobom odavno zatvorilo vrata. Fali mi riva od ispucanog asfalta, a ne ova današnja, od uglačanog kamena. Fali mi Silk Milk i Ledolina, nema tog gelata koji bi mi ih mogao nadomjestiti. Možda se svačiji svi ukusi formiraju nostalgijom? Nedostajanje je slatko-gorko, drago mi je da sam dovoljno daleko da mi može nedostajati, više volim nostalgiju nego svakodnevno polagano umiranje.

Uzdahnem i počnem vaditi stvari iz kofera. Idućeg jutra uz kavu nazovem mamu na Skype.

„Šta ima u donjem staračkom domu?“ pitam je, kao da se nismo vidjele jučer.

„Dok su oboje na nogama, dobro je“, kaže mi. Prešutno se slažem. Zajedno odšutimo svaka svoju krivnju.

Te noći, u snovima me posjećuje jedan drugi grad i jedna druga kiša.

Idućih nekoliko tjedana igram isti igrokaz. A onda shvatim, ovo nema smisla. Ako ću već konobariti, to mogu raditi i kod kuće. Dajem sama sebi rok od mjesec dana. Ako u tom periodu ne pronađem niti jedan posao vezan uz šivanje i dizajn, otići ću kući. Nema sramote u tome, uvjeravam samu sebe. Barem sam pokušala. Ali zašto se onda osjećam kao najveći neuspjeh u svemiru?

„Ragazza slava“, govorili su Talijani, i gledali nas, balkanske useljenike, kao zbirnu imenicu, kao što smo mi gledali Albance i ostale narode koji su bili tek nešto južnije od nas, tek malo siromašniji i spremniji raditi poslove koji su nekim nama bili ispod časti. Vremena su se mijenjala, svi su govorili, ali nikako da se konačno i promijene.

U petak navečer okrhnem zub na jedan cantuccino. Bjesomučno guglam i nalazim jednog jedinog dežurnog zubara, Mohameda, na drugom kraju grada.

Iako ne znam dovoljno dobro talijanski, a ni on engleski, uspijevamo se sporazumjeti. Bol govori umjesto mene. Kad mu dam zdravstvenu iskaznicu, oči mu se zaokruže.

„Ooo, Spalato. Hajduk?“ pita me, izgovori naziv kluba s talijanskim naglaskom, bez početnog h i s produženim u.

A ja kimam, bolnih, krvavih usta i očiju suznih što od boli, što od neočekivane ljubaznosti i prepoznavanja. Hajduk, koji do tada u mom vokabularu nije postojao, koji je bio nešto što su pratili muški (i moja prijateljica Ema), postao je zajednička točka mene i ovog neznanca. Nisam imala oca da me vodi na utakmice, nisam shvaćala poantu muškaraca koji udaraju nogama balun, ali sad sam, po prvi put u životu, shvatila osjećaj zajedništva koji je klub pobuđivao. Obećala sam samoj sebi da ću, kad dođem kući, otići na neku utakmicu.

Vrijeme mi istječe. Gledam prazne kofere s grčem u želucu. Možda bih se trebala prestati zavaravati da će ikada biti bolje. Možda bih se umjesto toga trebala početi pakirati. Ipak se ne mogu natjerati da to učinim, ne mogu vjerovati da sam prešla toliki put da bih se vratila na početak. Je li svako putovanje puni krug? Odlazim u još nekoliko krojačnica i nudim svoje usluge, ali dobivam iste odgovore. Osjećam kako postajem prazna, sve ono što me pokretalo svih ovih mjeseci nestalo je, pretvaram se u okamenjenu ljušturu, kao prazna puževa kućica.

Do stana se vraćam autobusom. Stojim na nogama. Gledam ulice kroz prozor i dolazim do zaključka da živim u prekrasnom gradu. Žao mi je što sam to primijetila tek sad, na odlasku.

„Mi scusi, gdje ste kupili tu suknju?“ pita me gospođa od pedesetak godina. Odjevena je u svijetloplavu haljinu koja ističe boju njenih očiju. „Sama sam je sašila“, kažem. Gleda je zaljubljeno. „Predivna je. Stvarno imate talenta. Radite li po narudžbi?“ upita me, a ja odgovaram s trenutkom zakašnjenja, jedva se usuđujem razumjeti njeno pitanje. Dajem joj svoj kontakt, a ona ga pažljivo zapiše. Obje izađemo na istoj stanici. Kad ode u suprotnom pravcu, dugo gledam za njom, provjeravam je li stvarna, hoće li iščeznuti kao vila iz bajke.

Kad se vratim kući, kofere spremam duboko u ormar. Pažnju mi privuče fotoalbum. Gledam slike rodnog grada, slike svojih prijatelja i obitelji. Najdraža mi je ona na kojoj me otac drži na rukama, a ja, iako jedva mogu podignuti vlastitu glavu, pružam ruke prema gore, kao da mi život o tome ovisi. Gotovo mogu dotaknuti plafon. Tek sada shvaćam zašto sam kao dijete bila potpuno sigurna da mogu letjeti. Negdje na putu izgubila sam taj osjećaj. Danas mi se vratio. Danas sam se vratila samoj sebi. Vadim slike iz zaštitne folije i stavljam ih na zid. Zovem mamu i pokazujem joj slike, ona se smiješi, a onda i ja. Pričam joj za susret sa ženom u autobusu, prikazujem to kao usputni događaj, bez osobite važnosti, ali po valu olakšanja koji čitam iz majčinog lica znam da shvaća. Te večeri, na posao prionem s još većim žarom. Po prvi put nakon dugo vremena, osjećam da će sve biti dobro.