U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

ALERGIJA

„Jesi li sigurna u ovo?“ pita me Zoran, a ja odmahnem glavom.

„Dugujem im priliku da upoznaju baku.“ Bartul i Cvita trče pored nas.

„Po onome šta si mi ispričala, ne bi reka da bi im to bija preveliki gubitak“, kaže Zoran. Uzdahnem. Otkako mi je brat javio da majka umire, premišljala sam se hoću li je otići posjetiti ili ne. Dio mene ne želi je više nikada vidjeti. Drugi dio želi pronaći mir. A onaj najskriveniji dio želi je vidjeti bespomoćnu i bolesnu kako bi se uvjerio da je sada stvarno gotovo, da mogu zakopati prošlost i nastaviti živjeti svoj život. Da me više nitko ne može povrijediti.

„Nije to samo zbog njih“, kažem mu, a on kimne. Znam da razumije.

Zoran pruža jednu ruku jednom, a drugu drugom djetetu.

„Idemo izabrat’ cviće za baku!“ kaže im.

„To“, kaže Bartul i pokaže na stručak jarkožutog cvijeća.

„To, to!“ Cvita zaplješće ručicama. Smijem se i plaćam narcise. Prodavačica mi uzvraća osmijeh.

Zastanem kad stignemo do bolnice. „‘Oćeš da idem s tobom?“ pita me Zoran. Odmahnem glavom.

„Bolje ne.“ Smiješim se kao da ne idem napraviti ono što me plaši više od ičega.

Bartul, Cvita i ja ulazimo u bolnicu.

„Au, mama, boli!“ poviče Cvita, a ja shvatim da sam im nesvjesno prečvrsto stisnula ruke.

„Oprosti, bebo“, kažem joj. Nosnice mi nagriza oštri smrad sredstava za dezinfekciju. Penjemo se stubištem do njene sobe, čini mi se da nikada neće završiti, i čak to priželjkujem. Ispred njene sobe ruke mi se počinju tresti, nisam se dovoljno pripremila za ovo. Duboko udahnem i pokucam na vrata.

„Naprid!“ zakrešti poznati glas. Puls mi se ubrzava i podsjećam samu sebe da se ne smijem uzrujati, bez obzira na sve. Uostalom, kako se ljutiti na nekoga tko umire?

Moja majka leži kao ostarjela glumica iz zlatnog doba Hollywooda. Frizura i šminka su joj postojane, ne predaje se unatoč bolesti, ali bolest je svejedno tu, vidljiva iz brojnih cjevčica koje vire iz sive kože i podočnjaka koje nije moguće prikriti puderom. Potpuno je ista i potpuno drugačija od posljednjeg puta kada sam je vidjela. Razrogači oči kad me ugleda.

„Ja sam“, kažem joj i zastanem. Ne želim sjesti na njen krevet, nisam spremna na toliku intimnost, pa sjednem na stolicu pored kreveta.

„Mora da stvarno umirem, čim si ti došla“, majka se naceri.

„Dovela sam ti unuke, da ih upoznaš“, kažem.

„Onda se vridilo razbolit“, kaže ona i promotri ih sa zanimanjem.

„Ovo je baka Sanja“, kažem. Oni imaju i drugu baku, Zoranovu majku, koja im peče kolače i čuva ih kad smo Zoran i ja na poslu. Cvita i Bartul gledaju je sa sigurne udaljenosti, ne usuđuju se prići toj čudnoj ženi koju vide prvi put u životu.

„Šta joj je?“ pita me Bartul, a mene ujeda grižnja savjesti.

Tek što ću im objasniti da imaju još jednu baku, ona će umrijeti. Možda je ovo ipak bila greška.

„Bolesna je“, kažem. On je gleda. Strah je popustio, a suosjećanje ga je zamijenilo. Prilazi joj.

„Jel te puno boli?“ pita je. Ona ga gleda u čudu, ne zna šta bi s njim, s ovim cjelovitim, neoštećenim djetetom koje nije naviklo hodati po jajima, djetetom koje se ne boji ničega, pa ni nje.

„Da znaš da i je. Al’ neće još dugo“, kaže ona i nasmije se.

„A ti“, kaže i pogleda Cvitu, „puno sličiš na svoju tetu koja se zove isto ka’ i ti“, kaže. Cvita se sramežljivo nasmiješi.

„I tako, ka’ šta vidiš, još sam živa“, reče i pogleda me. Oči su joj crne, kao dva bunara.

„Sad kad si to obavila, možeš ić’ mirne savjesti. Ili me možda ‘oćeš slikat s dicom? Da imaju za uspomenu?“ naceri se.

„Vidim da te bolest nije nimalo prominila“, kažem.

„Ne budi tako razočarana“, odbrusi mi.

„Nisam, samo sam tužna“, kažem joj, a s njenog lica nestane osmijeh. Obje ušutimo.

„Čula sam se s tatom prošli tjedan. Preko Skypea“, kažem nakon kraće stanke.

„Kako izgleda?“ pita me mama, jer to joj je važnije od onoga što govori.

„Malo se udeblja. I oćelavija je“, kažem, dijelom jer je to istina, a dijelom jer znam da će joj to biti drago čuti.

„Znala sam. Jel još s onom svojom?“ pita me.

Potvrdim joj, a ona odmahne rukom, nehajno, kao da tjera muhu.

Gleda me kao predator, traži slabu točku na mom oklopu.

„Prije nisi nosila štikle“, kaže slavodobitno, kao da je imala zadatak usporediti dvije slike i pronaći razliku. Dodatne bodove dobivala je ako bi ta razlika išla meni na štetu.

„Vrime je za promjenu“, kažem joj. Ne izbjegavam njene oči, uzvraćam joj pogled sve do dna, sve do najdubljeg crnila. Na kraju ona odvrati pogled.

„To nisi ti“, kaže i opet odmahne rukom. Kao da ti znaš tko sam ja bolje od mene same, došlo mi je da joj kažem, ali sam se zaustavila. To je očekivala. Igrati po njenim pravilima značilo bi priznati poraz. Ili je poraz bio već to što i dalje, nakon svog ovog vremena, brojim bodove naše igre, igre u kojoj nema pobjednika.

„A šta sam to ja, po tebi?“ pitam je, uzdignutih obrva.

„Znaš ti šta“, kaže mi, a u meni se probudi sve ono trulo, što kao da je samo čekalo da ga se dozove, da pomoli svoju ružnu glavu i razvuče usne u nakazni osmijeh; sjetim se svih svojih nesigurnosti i mana, a ona me netremice gleda u oči, kao da govori: da, to si ti, baš to. Duboko udahnem. Ne smijem joj dozvoliti da me povuče sa sobom u blato. Moram ostati iznad toga. Moram se barem praviti, zbog Bartula i Cvite, koji nas gledaju kao da pričamo jezikom koji samo nas dvije razumijemo. Možda i jest tako. Možda je tako i najbolje. Razumjeti znači doživjeti. A ja bih prije umrla nego dozvolila da moja djeca prožive išta slično.

Želim je upitati najvažnije od svih pitanja, ali ne znam kako ga iščupati iz grla. Pa zato pitam: „Imaš li mi šta za reć‘?“

Ona me pogleda kao da me tek sad opazila.

„Šta bi ti da ti kažem?“ pita me bijesno, kao da joj dosađujem glupostima.

„Ne znam. Bilo šta“, kažem.

„Nemam, ne“, kaže i napući usta, kao nadureno dijete. Osjetim kako u meni buja bijes.

„Čak ni da ti je ža’?“

Gleda me kao da ne može vjerovati što je čula.

„Meni? Za šta bi to meni tribalo bit ža’, molim te? Zato šta sam svoj život posvetila dici koja me dođu posjetit jedino na samrti?“ Pljuvačka joj je prskala iz usta, kao zmijin otrov. Zurila sam u nju.

„Nevjerojatna si“, kažem. „Ti da si život posvetila dici? Pa mi smo živi unatoč, a ne zahvaljujući tebi. Cili život si mislila samo na sebe, a ne na nas. Velika majka patnica, sigurno. Da nije bilo babe, krepali bi od gladi. Imamo sriće šta nas je i ovoliko preživilo!“ vičem, u meni teče snaga za koju nisam ni znala da je imam. Moja snaga su Zoran, Bartul i Cvita, koji su me naučili da ne smijem dopuštati nikome da po meni gazi. Čak ni ako se radi o vlastitoj majci.

„Kako se usuđuješ!“ vikala je. „Sve sam vam omogućila! Svega sam se odrekla radi vas!“

„A Frane, jesi i njemu sve omogućila? One večeri kad si išla vanka, a on je umira meni na rukama, jer ga vlastita mater nije mogla slušat kako plače?“ Vičemo obje, zaboravile smo gdje se nalazimo, zaboravile smo sve na svijetu osim ono što smo jedna drugoj zamjerale. Na spomen Franinog imena, na majčinom licu zatitra grimasa boli.

„Lipi moj dečko. Još malo pa ću bit sa njim“, kaže i nasmiješi se osmijehom djevojčice sa šibicama. Djeca nas gledaju u čudu.

„Imaš li šta njima reć’?“ kažem.

„Slušajte mamu i budite dobri“, kaže. „Ako je naljutite, nikad vam neće oprostit“, kaže, a ja shvaćam da mi se cijelo tijelo trese. Kako se usuđuje, odakle joj pravo proširiti svoje otrovne pipke sve do moje djece. Cvitine oči velike su poput kotača, kao što su bile moje dok sam bila ona uplašena djevojčica koja bi radije ostala gladna nego riskirala majčin bijes. Toliko sam bijesna da se ne mogu ni pomaknuti. Ne mogu niti progovoriti.

„Možemo li ić’? Piški mi se“, kaže Cvita nakon nekog vremena. „Može, ljubavi, evo sad ćemo“, kažem joj. Njene riječi vrate me u stvarnost. Gledam svoju majku, svjesna da je ovo posljednji put da je vidim. I znam da se, čak i da poživi, ona nikada neće promijeniti. Također znam i da ja neću biti tu i čekati čudo. Ja sam svoje čudo već dobila, tražiti još jedno bilo bi u najmanju ruku nezahvalno, ako ne i bahato. Ustanem i kažem joj: „Ja sad idem. Ža’ mi je šta te boli. Ako ti bude tribalo nešto konkretno, javi, pa ću ti poslat’ po bratu ili sestri.“

„Neću te zadržavat“, kaže i naceri se. Zamalo izađem, a onda zastanem na vratima. Shvatim što sam joj zapravo došla reći.

„Opraštam ti“, kažem joj. „Znam da ne razumiš šta, ni zašto, ali to nije ni važno. Opraštam ti“, kažem i izađem. Osjećam se kao da sam izronila na površinu nakon dugog zadržavanja daha.

Dok silazimo stubištem, djeca su tiha.

„Baka Sanja je baš čudna“, kaže Bartul na kraju.

„Kako je bilo?“ pita me Zoran. Čekao me je ispred bolnice.

„Očekivano“, uzdahnem. „Ali drago mi je šta sam je vidila. Sad izgleda puno manje strašna.“

Zoran me zagrli.

„‘Oćemo na slaju u Hajduka?“ kaže, a djeca počnu skakati od sreće.

Sljedećeg dana, dok se vraćam iz kupovine, opet prolazim pored štanda s cvijećem. Prodavačica me pozdravlja.

„Ka’ i jučer?“ pita me.

„Ne, hvala“, odgovorim, „Alergična sam na narcise.“