U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

ZNAK

Pijemo kavu u istom kafiću kao i svake subote. Ja uzimam crnu, a Rita i Laura Nescafe od vanilije sa šlagom. Dok naručujemo, konobar se mršti.

„Ala, sad moram i kuvat mliko i radit’ šlag“, gunđa. Smijemo se u znak isprike. Navikle smo na taj tretman pa nam ne smeta. Moguće je da ni konobaru ne smeta, jer smo mu trenutno jedine mušterije. Možda se žali samo iz navike, da bi nam pružio jednako korisničko iskustvo kao inače. Ne krivim ga, prigovaranje je ovih dana nacionalni hobi. Da toga nestane, strah me i pomisliti što bi ostalo.

„Skužajte šta kasnim, morala sam ga u zadnju opet prominit“, govori Ema. U kolicima gura usnulog potomka. Ema naručuje Cedevitu, a konobar ju nagrađuje osmijehom od uha do uha. To mu neće biti teško napraviti.

Jesen je stavila sordinu na centar grada. Sezonski radnici otišli su kući, kao i gosti. Grad je ocvala ljepotica koju su svi iskoristili dok je bila u najboljim godinama, a sad je zaobilaze, upućujući joj pri tom poneki sažalni ili nostalgični pogled.

„Ne znam je l’ mi ova tišina godi ili me deprimira“, kaže Laura. „Kad je sve bilo puno turista, jedva sam čekala da odu. Sad mi je pretiho.“ Ostale kimaju glavom. Tijekom godina, gledale smo kako se naš kvart polako pretvara u apartmane i restorane. A onda opet u ništa, kao Pepeljuga poslije ponoći.

„Jesam vam pričala da sam dala otkaz?“ kažem, i prepričavam im sve, od šefovih nemogućih prohtjeva do Stelinog zabezeknutog izraza lica kad sam joj razbila šalicu na odlasku.

„Da mi je to bilo vidit“, Rita se smije. „Al ne brini se, nać ćeš već nešto drugo.“

„A ne znam ni ja šta bi više, eto. Triba mi neka promjena. Ne mogu više ovako“, rekla sam.

„Kako to misliš?“ upita Laura.

„Dosta mi je svega ovoga. I ovog grada, i ove ulice, i ovog kafića. Postoji određeno vrime koje čovik može provesti na jednom mjestu, a da zauvik ne sraste sa njim. Bojim se da će mi se to dogodit. Ka da svi idu negdi, a ja stojim na mistu.“

Rita kima glavom. Ona razumije. Upravo se vratila iz Tajlanda, a ja sam se pravila da nisam ljubomorna dok nam je pokazivala slike pitomih panda i egzotičnih jela. Nisam bila ljubomorna na putovanje, već na hrabrost koja joj je bila potrebna za taj pothvat.

„Stara, ja sam uvik lipo govorila: triba otvorit beach bar i sve škartat. Ovo crnčenja za druge je čisto smeće. Možeš tako odma’ i umrit, ionako ne živiš“, govori Rita. Začudo, kad ona kaže takve stvari, lako je povjerovati da je to stvarna opcija.

„Kad smo već kod propalih biznisa“, naceri se Ema, „znate li da se ovaj kafić brzo zatvara?“ Gleda nas, ali svako malo oči joj bježe do usnulog dječaka.

Slegnem ramenima. „Ka’ i svake jeseni. Čim odu turisti, sve stane.“

„Ma ne to, već zauvik. Kažu da će ode bit’ skupi restoran. Al’ tek na lito.“

Nisam mogla vjerovati. Osjećala sam to kao znak da mi je vrijeme da odem, poruka svemira da tu više nisam dobrodošla. Ostala sam tu, u doba kad svi drugi odlaze. Nisam htjela napustiti brod koji tone, ovaj lijepi, tužni grad kojem otimaju dostojanstvenu starost.

Može li se biti humanist i nihilist u isto vrijeme?

Duje se u međuvremenu probudio i počeo vrištati. Otkako je postala mama, s Emom je sve teže razgovarati. Zakoračila je u svijet o kojem niti jedna od nas nije ništa znala, i nismo je mogle pratiti. „Ššš“, tepala mu je i lupkala ga po leđima, ali činilo se da ga to još više razdražuje. Na kraju ga je podigla. „Skužajte, moram ić’. Kad je ovakav, jedino ga vožnja u autu smiruje“, rekla je i odjurila s vrištećom bebom u jednoj ruci i kolicima u drugoj. Progutala sam knedlu. Drago mi je da sam barem taj problem uspjela izbjeći u svom dosadašnjem odraslom životu, taj uteg koji bi me još čvršće zacementirao na jednom mjestu.

„Pa šta bi ti tila radit’? Šta te veseli?“ pita me Rita, a ja sliježem ramenima.

„Možda je Jure ipak u pravu“, kažem. Rita me upitno gleda.

„Reka’ mi je da sam dosadna. Bljutava, ka’ nezačinjena hrana. Baš tako mi je reka.“ S nelagodom se prisjećam našeg prvog i zadnjeg spoja.

„Ma nema on pojma, stara.“ Rita mi uskače u pomoć i brani moju avanturističku čast.

„Sjećaš li se kad smo…?“

Smijemo se i prisjećamo prošlih vremena, ali nešto u meni negoduje. Što ako je to zaista istina? Što ako sam osuđena provesti život radeći poslove koje ne volim, za plaću koja je dovoljna da ne umrem od gladi, ali nedovoljna za život koji nije puko preživljavanje? Čini mi se da svi odjednom imaju neke karijere, ili hobije koji su im poput karijera, ili započinju obitelj. A što ja imam? Živim na grbači svoje mame i svakog dana rekreativno odustajem od same sebe. Kao da mi je netko rekao da tako mora biti.

„Idem malo na selo“, kažem mami idućeg dana. Ne mogu više nezaposleno sjediti i čekati da dani prođu. Istina, sad obavljam više kućanskih poslova, ali čini mi se kao da joj više smetam nego pomažem. Svejedno, nastoji da to ne primijetim. Kad god nešto napravim u kući, mama me pohvali: „Opa, kako si dobro danas usisala kuhinju! Kako si odlično skuhala tjesteninu!“ a od tih prenaglašenih pohvala, umjesto da me ohrabri, što vjerujem da joj je bila namjera, samo se osjećam još jadnije. Na selu ću moći pomoći svojima s vrtom. Da od mene bude barem nekakve koristi.

Baku i djeda zatekla sam u istom položaju kao i uvijek: na vratima kapije, djed je sjedio, a baka stajala na nogama i izvijala vrat, iščekujući moj dolazak. U meni se razlila toplina. Čak i više nego u kući u kojoj sam odrasla, ovdje sam imala osjećaj kao da zaista dolazim kući.

Ispostavilo se da ni na selu nisam pretjerano korisna, jer dok bi mi objasnili što trebam raditi, oni su već mogli dva puta dovršiti taj posao, unatoč starosti. Ali nisam se dala pokolebati. Naumila sam doprinijeti barem na neki način, pa sam sebi zadala zadatak očistiti cijelu kuću i presložiti sve ormare. Baka i djed postrance su me gledali, ali nisu puno zapitkivali, zbog čega sam im bila zahvalna. Jedina navika od koje ih nikada nisam uspjela odučiti bila je stalno nutkanje hranom.

Dok sam pospremala veliki ormar u bakinoj sobi, u njemu sam pronašla šivaću mašinu. Stara singerica bila je jednako očuvana kao kad sam bila mala.

„‘Oćeš me naučit?“ pitala sam baku.

„Sve će tebi baka pokazat’, to ti je čas posla“, rekla je, ali naravno da je bilo kompliciranije od toga. Isprva mi se konac stalno petljao, a to me je bacalo u očaj jer je svakog puta trebalo iznova namještati i gornji i donji konac, što je šeprtlji poput mene teško padalo. Ali nakon nekoliko pokušaja, postala sam vještija. Kao nekad, kad sam bila mala, baka mi je iznijela veliku vreću raznih krpa i stare odjeće, „da vježbam“, a ja sam s guštom prionula na posao. Počela sam od šalova, nesesera, navlaka za košare za kruh, a onda sam se prebacila na suknje i hlače. Idućih nekoliko dana provela sam prekrajajući staru odjeću. Osjećala sam veselje kakvo nisam osjetila još od djetinjstva. Ubrzo je postalo jasno da će ostatak kuće ostati nepospremljen. Našla sam novu zabavu.

„Do kad ćeš nam ostat’?“ upitala me baka.

„Nisam još odlučila.“

„Šta je s poslom?“

„A ništa, šta će bit“, promeškoljim se. „Tražim ja uvik, samo eto, znaš kako je.“

Baka duboko uzdahne.

„Došlo je ludo doba, ćerce moja. Da tvoj pokojni ćaća vidi ovo…“, odmahne glavom.

„Bolje da ne vidi“, kažem i brojim ogrebotine na parketu.

„Posebno ne mene. Sigurno bi bija razočaran da vidi šta sam napravila sa životom.“

„Nemoj to ni pomislit’, a kamoli izgovorit“, baka mi priprijeti kažiprstom. „Nisi ti kriva šta je tako kako je.“ Zastane i otvori usta, a onda ih opet zatvori, kao da vijeća sa samom sobom.

„Jel’ ti mater pričala šta je bilo iza rata?“

„Ne pričamo mi o tome. Nema smisla.“

„Dušo, sad si već velika.“ Baka je oklijevala. „Sigurno si čula, makar u vijestima, da dica branitelja imaju neke prednosti. Jesi li se ikad pitala zašto ih ti nemaš?“

Gledala sam je razrogačenih očiju.

„Zbog lupeža, eto zašto. Nakon rata, tvoja bidna mama išla je od jednog do drugog čovika i pokušavala nać svjedoka da potvrdi da ti je otac ranjen u ratu. Svi su se izvlačili. Odjednom su svi bili pijani ili su dobili amneziju. Stoka, eto, moram tako reć.“

„Nikad mi to nije rekla“, kažem u nevjerici. Baka je kimala glavom.

„A bila si mala, ne bi tad ni shvatila. A posli se više nije imalo šta ni shvatit.“

„Fala ti, bako“, rekla sam joj. Te noći, sanjala sam oca. Bio je zadihan, lice mu je bilo prljavo a oči umorne. Pružali smo ruke, ali jedno drugome uporno smo ostajali izvan dosega.

Vijesti s bakinog radija probudile su me iz nemirnog sna. Navodno je neradni dan, što mi ne znači previše sad kada sam nezaposlena i na papiru i u praksi. Dan neovisnosti ili državnosti, nikad ne znam koji ni u čemu je razlika. Tiho sam ugasila radio, koji je stajao nekoliko centimetara od bakine glave, pojačan na najjače. Od šoka naglog prestanka buke na koju je navikla, baka se probudila. Skuhala sam nam kavu, crnu, i odnijela je na balkon. To sam radila svakog jutra otkako sam tu, gledala u žutozeleno more koje pleše na vjetru, kao i u naše rublje, bijele zastave koje umjesto predaje označavaju pobjedu nad prljavštinom. Ali danas zrak miriše na rat. Rublje nije bijelo, već posuto pepelom. Nedina kuća je sigurna, ali kuća barba Josipa je u plamenu.

Noge mi se pretvaraju u gumu, zovem vatrogasce, zahvaljujem svim svecima koji me žele slušati što imam signala, baš tog puta, požurujem baku i djeda, okrutna sam prema njihovim kretnjama usporenima starošću, nisu ovo zaslužili, brže, brže, osjećam se kao gonič robova, ali nema vremena, životi su u pitanju. Baku jedva odvajam od njenih molitvenika, a djeda, još teže, od kuće. Grabim ručnu torbu s mobitelom i dokumentima, a onda, nakon trenutka premišljanja, i singericu.

Izlazimo van i pravimo se da cijeli naš svijet nije u opasnosti. Glumim hrabrost u nedostatku iste. Baka ne prestaje govoriti, a djed šuti. Ubrzo nam se priključuju i Neda i Ljuba.

„Ovako je bilo i prije“, šapuće Neda. Ljuba se trza i priča sebi u bradu nešto nerazumljivo. Ja tješim sve osim sebe.

Srećom, vatrogasci brzo dolaze. Zaustavili su požar prije nego što je imao šansu doći do nas. Tek tada, shvatim da mi je u rukama još uvijek singerica, blesava, glomazna mašina koju sam držala toliko grčevito da su mi članci prstiju pobijeljeli. Koliko puta mi svemir može dati znak, a da ga ja ne odlučim poslušati? Postoji li svemir čak i ako ga prešutimo, ako se pravimo da je jedino što je stvarno naš maleni komadić, onaj na kojem smo se rodili i na kojem ćemo vjerojatno i umrijeti? Može li nam biti bolje, ako se ponašamo kao da nam je već dobro, u svom jadu i sivilu i sljepoći?

Dim mi ulazi u nosnice i podsjeća me koliko lako sve može završiti. Hoću li dozvoliti samoj sebi da se upoznam, dok još za to imam vremena, ili ću umrijeti a da nisam ni pokušala?

Gledam singericu u svojim rukama. Odjednom znam što moram učiniti.