U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

ATOMI RAZLIČITIH ZVIJEZDA

Dan je imao boju fotografskog negativa i jednak potencijal da pođe po krivu. Tog jutra, u vlak za Zagreb ušla sam samo s ručnom torbom. Tata me nije došao ispratiti. Iako sam znala da radi, svejedno mi je bilo žao što nije mogao doći. To je bila naša tradicija: ostajao je na stanici dok vlak ne bi krenuo, a njegova figura koja se smanjivala u daljini davala mi je osjećaj sigurnosti. Ovog puta bila sam kao bjegunac od pravde koji se išuljao iz zatvora usred noći i zaputio u neizvjesnu budućnost.

Filip Latinovicz imao je kvaku, a ja sam imala tračnice. Cijelo moje djetinjstvo sastojalo se od odlazaka, dolazaka i zamagljenih prizora običnog života u sredini. Doručke od bakinog svježe ispečenog kruha, duge poslijepodnevne šetnje s tatom i crtiće nakon dnevnika zasjenili su koferi, oproštaji i ponovni susreti. Sad više nisam dijete. Doduše, iako idem u četvrti razred gimnazije i uskoro ću biti punoljetna, svi se prema meni još uvijek ponašaju kao prema djetetu. Svi, osim mame, koja se prema meni ponaša kao prema sredovječnoj gospođi. Ali na to sam navikla.

Hoće li mi opet reći da sam narasla, iako sam iste visine kao i zadnje dvije godine? Hoće li s prijezirom odmjeriti moju kratku kosu, ošišanu kao da sam muško, moje traperice i moje praktične nepromočive cipele? Hoće li mi reći da sam pljunuta otac? Ne, ona ne bi upotrijebila taj izraz. Previše je fina za to. Osjećam se kao da izdajem tatu ovim odlaskom, iako on to nikada ne bi ni pomislio, a kamoli izgovorio. Šalje mi poruku da se javim kad stignem, a ja odgovaram nasmiješenim licem. Zahvalna sam na modernim načinima komunikacije, jer je jedini osmijeh za koji sam trenutno sposobna onaj sačinjen od dvije točke i zagrade.

Baka me zove na mobitel, priča o vremenu i o nekim tuđim mrtvim djevojkama. Moja baka priča kao jazz saksofonist: počne s temom, pa se od nje odmiče na valovima improvizacije. Note prekida samo kad joj ponestane daha, a onda još brže nastavlja dalje. Ponekad se pitam ubrzava li zbog toga što se svakim dahom približava posljednjoj noti. Ne pita me gdje sam, iako znam da zna. Njen glas glazbena je kulisa bijelim šumama, kao zvuk između dvije stanice radija. Moj odgovor ne samo da nije očekivan, već je i suvišan. Događanja u mom životu uvijek su niže rangirana na njenoj ljestvici interesa od naslova crne kronike.

Odjednom, začujem djevojčicu kako plače. „Nemoj plakat’, sigurno je tu negdi“, smirivao ju je ženski glas. Drago mi je da nije sama. Kad sam ja izgubila svoju najdražu igračku u vlaku, kraj mene nije bilo nikoga da me utješi.

Bilo mi je deset godina, a tata me otpremio na vlak za Zagreb. To je bio moj prvi posjet mami nakon što je otišla. Sa sobom sam ponijela Ringa, plišanog psa koji je bio kompromis na koji sam nevoljko pristala kada mi je tata odbio kupiti pravoga. Rekao mi je da će Ringo paziti na mene, a ja sam mu poželjela reći da bi pravi pas još bolje pazio, ali nisam. U jednom trenu, njegove velike smeđe oči i bijeli rep netragom su nestali. Baš kada je vlak stigao na odredište, neka žena me zazvala. U ruci je držala Ringa. „Je li ovo tvoje?“ upitala me. Opet sam imala nekoga da me čuva i nisam bila sama.

Kada vozač najavi dolazak u Zagreb, javljam se tati, a potom i mami. Kažem joj da me čeka u dva sata u Gradskoj kavani. Odabrala sam to mjesto jer mi se činilo dovoljno službeno za susret dviju osoba koje nemaju previše toga za reći jedna drugoj. Uvijek sam birala neugledna mjesta za naše susrete. Njih sam mogla potrošiti na loše uspomene. Da mogu, s mamom bih se nalazila u banci ili čekaonici liječničke ordinacije.

Dok čekam, promatram božićne ukrase i prisjećam se prvog Božića kojeg smo tata i ja proveli sami. Te godine, na drvce smo stavili ukrase iz kućne radinosti. Izrezali smo naše najdraže likove iz stripova, zalijepili ih na karton, na vrhu probili rupu i koncem ih objesili na bor. Najdraži mi je bio Superman, jer ipak je on izvanzemaljac i može svih srediti samo ako poželi. Tata je rekao da je njemu draži Batman jer je on samo običan čovjek bez nadljudske snage i otpornosti, a svejedno nastoji napraviti pravu stvar. Nakon toga i meni je Batman postao malo draži. Kao svoju supermoć, tata je te godine otkrio da zna kuhati. Pokloni ispod bora više nisu uključivali Barbike ni ostale ružičaste igračke koje mi je mama uvijek poklanjala, a ja sam glumila da mi se sviđaju. Umjesto toga, dobila sam Legiće. Činilo mi se da ih je tata kupio ne samo za mene već i za sebe, jer je bio jednako uzbuđen kao ja dok smo ih sastavljali. Bio je to najbolji Božić ikad.

Napokon stiže, uvijek ista, uvijek daleka. Njena valovita plava kosa, ružičasto obojena usta i tirkizna haljina u meni izazivaju nevoljko divljenje. Nikad se nisam mogla mjeriti s njom, nikada nisam bila popularna, prekrasna kći koju je željela. Umjesto princeze, odrasla sam u djevojku koja je umjesto štikli radije nosila tenisice, i umjesto na balet išla na izviđače. Majčine oči sjale su kada bi ugledala plakat za novu kazališnu predstavu, a tatine kad bi ugledao moje grbavo srce od plastelina. Zato je ona danas glumica, a tata i ja smo obitelj.

Naručujem palačinke, a splitski naglasak izlijeće iz mene kao jezik snahe guje, iako nisam naručila veliku s ‘ladnim. Konobarica mi se lagano podsmjehuje ili mi se to samo čini. U Splitu mi uvijek kažu da imam pretjerano književni, a u Zagrebu splitski naglasak. Ja sam neuspješni jezični kameleon koji se nikada do kraja ne uklapa u okolinu.

Moja mama naručuje isto, pokušava stvoriti privid sličnosti koja inače ne postoji. Mrzim njena usta koja se ravnomjerno pomiču, njen nepresušni apetit za svijetom, za uspjehom, za ljudima koji bi joj pali ničice pred nogama i divili se svakom njenom pokretu.

„Sviđa mi se tvoja kosa. Izgleda zdravo, sjajno”, kaže, a ja slegnem ramenima i prođem rukom kroz svoju crnu kosu, uvijek istu, tamnu poput tatine. Možda je i ona zapazila tu sličnost, jer joj je licem prešla sjena. Trajala je samo trenutak, manje pažljivi promatrač ne bi je ni primijetio, ali iza mene su godine prakse. Zove konobara i naručuje bijelo vino. Nudi i mene. „Ema, dušo, sad si s mamom”, namiguje mi, a ja je zbog toga još više prezirem.

Poželim je protresti, baciti sve sa stola, glasno povikati, učiniti nešto što bi srušilo njenu smirenu, samozadovoljnu fasadu, ali ne radim ništa od toga. Nastavljam igrati dobro poznatu igru i pričam o svemu osim o onome što je bitno, kao da recitiram vremensku prognozu. Vrijeme za svađe je prošlo. Sada znam što mi je činiti: moram biti dobra, otvoriti usta, pa progutati laži, kao vitamine.

Smiješi se s odobravanjem dok pričamo o poslu i školi.

„Nas dvije smo jako slične“, kaže ponosno. „U stanju smo pričati satima, a da ne otkrijemo ništa o sebi.“ Stanje postaje kritično, palačinke su mi već došle u jednjak. Slegnem ramenima po tko zna koji put tog dana, izraz lica mi je anesteziran od emocija kao u slavnih osoba s plastičnom operacijom previše. Život je smiješan i pomalo tužan ili je možda obrnuto.

Pita me za tatu i maska opet sklizne, ali umjesto da likujem, osjećam nelagodu. Kao da sam slučajno uhvatila pogled prolaznika koji se poskliznuo i pao na prepunom trgu, ne znam kome je neugodnije zbog te razmjene.

„Dobro je“, kimam glavom.

„Izrađuje li još uvijek one svoje blesave makete?“ nasmije se, a ja bjesnim, poželim joj održati govor o tatinim maketama, obraniti njegove brodove i avione i likove iz stripova, ali umjesto toga opet kimam glavom. Tata je graditelj po profesiji i karakteru, ali to je nešto što moja majka, glumica koja je svoj karakter također pretvorila u zanimanje, nikada nije mogla shvatiti.

Ispričam se i odlazim do WC-a. Povraćam sve što sam pojela, ali u želucu mi je zapelo nešto puno teže, nešto što me pritišće već godinama i što nije moguće povratiti. Umijem se, namještam nevidljive štitnike i odlazim na drugu rundu kao da se ništa nije dogodilo. Ako su me stripovi ičemu naučili, to je da dobri momci moraju naučiti podnositi jako puno udaraca.

Pomisao je bljesnula u mom umu i odbila se o staklenu čašu u majčinim rukama: ona se nikada neće promijeniti. Ali to više nije bitno. Neću ni ja. Izgleda da ipak imamo nešto zajedničko.

Na rastanku, mama teatralno ljubi zrak pored mojih obraza. Svaki mišić u tijelu mi je napet, a udovi teški poput sidra. Ne pokušava me zagrliti, zna da ne podnosim kad me diraju neznanci. Platile smo danak krvnoj vezi, do sljedećeg puta. Vilica mi je utrnula kao da sam bila kod zubara.

U vlaku, obrazi su mi vlažni, nisu to suze, to je odčepljeni odvod kanalizacije, sva nečistoća napokon je izašla van. Kaos u mojoj glavi u suprotnosti je s mirnom, svečanom večeri. Promatram tamno nebo kroz zamagljeni prozor i razmišljam o svim ljudima koji sada gledaju u istom smjeru.

Kažu da su ljudi sačinjeni od umrlih zvijezda. Možda zato stalno gledamo nebo, čeznemo za svojim prethodnim domom kojeg smo zauvijek izgubili. Razmišljam o paralelnim svjetovima i o djevojčici koja je prije puno godina crtala po prozoru vlaka, zamagljenom od hladnoće. Tada nisam znala ništa o tome kako ti se nekada čini da su i oni najbliži tebi sačinjeni od atoma različitih zvijezda. Samo sam zaljubljeno promatrala njihov sjaj, kao i stotine tisuća drugih, a zvijezde su umirale negdje daleko i jurile do nas kroz crni i hladni svemir.