U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

KOSA

Dok češljam kosu, razmišljam što bih sve dala da sada mogu popiti kavu i pojesti neko pecivo. Uzdahnem, odložim četku, i namjestim frizuru. Osjećaj kose pod rukom učvrsti moju odluku. Ništa od kave za mene. Odlazim u kuhinju i radim zeleni smoothie s brdom povrća, sjemenki i zdravog ulja. Začepim nos i pokušavam zamisliti da pijem kavu. Ne pomaže. Svejedno gutam smrdljivu zelenu tekućinu.

„Pojila bi i zmiju, ako bi mi to pomoglo,“ govorila je moja baka kad se razboljela.

„I ja, bako, i ja.“

Ovih dana često razmišljam o tome kako bi izgledao moj savršeni dan.

Prvo bih dugo spavala. Ništa bez toga. Onda bih popila veliku šalicu dobre bijele kave, ne kiselu, već punog, dubokog okusa, kao da je pijem u bečkoj kavani s plišanim klupama, mramornim stolovima i ukrašenim kolačićima iza staklene vitrine. Ako bih je mogla piti na terasi s pogledom na more ili zelenilo, još bolje. Nakon toga, otišla bih u knjižnicu i podignula hrpu knjiga. Birala bih ih satima, polako, dokono, kao da nemam nikakvu obavezu koja me čeka. Na povratku kući, svratila bih u pekaru i odabrala jedan savršeni kroasan s čokoladom. Kada bih došla kući, uzela bih najdražu mekanu deku – ako bi tada počela padati kiša, još bolje – kroasan i knjige, pa ih pažljivo proždirala, uživajući u svakom retku i zalogaju. To je bio moj grešni užitak, kao nekima čaša vina nakon ručka ili cigarete uz kavu.

Za mene više nema ni peciva ni kave. Sve to izbacila sam iz prehrane čim sam saznala za dijagnozu. Sada su moje police pune algi, sirove hrane, sjemenki i kurkume. Posvuda su tragovi kurkume, ostavila je žute mrlje po mojoj bijeloj kuhinji, po zubima i prstima. Zoran bi u normalnim okolnostima frknuo nosom na to, s gađenjem gurnuo tanjur i rekao „neću ti ja jest te splačine“, ali čak i on, za kojega se inače ručak obavezno sastojao od neke varijante mesa i krumpira, ovih dana poslušno je brstio povrće i žitarice, začinjene obaveznom kurkumom. Ali ovo nisu normalne okolnosti.

Majka mi je umrla u bolnici, u onoj sobi obojanoj žutozelenom bojom, nezdravom bojom za nezdrave ljude, iste boje koju su poprimala lica umirućih. Ja sam to odbijala. Pokušat ću sve, mučit ću se sa svim alternativnim terapijama, gutat ću hranu koja nije namijenjena da ju se guta, ali u bolnicu ne idem. Ne pristajem na operaciju, zračenje i trunjenje u instituciji za umiranje. Vidjela sam kako je to i ne pada mi na pamet sebi to priuštiti.

„Ne radi se tu samo o tebi!“ Zoran je prvo vikao, a onda i preklinjao.

„Nego šta nego se radi, o mojim abnormalnim stanicama!“

Od svih stvari koje su u meni abnormalne, želudac je bio nešto novo.

„Neću da me dica pamte ka’ bolesnika, radije ću ostat ja, sve do kraja. Ionako nema smisla“, rekla sam. Moje riječi odbile su se od njega i odzvonile šuplje u našoj novoj kuhinji. Jednom se sve to činilo užasno važno: biranje pločica, uređaja, kuhinjskih ploha. Birali smo ih po dugotrajnosti kao mjerilu kvalitete. Sad mi se čini da smo cijelo vrijeme pogrešno razmišljali. Trebali smo odabrati one koje su nam bile najljepše.

„Nije istina, ako odeš u bolnicu možda sve bude dobro! Zašto sebi ne daš šansu? Ili nama?“ Gotovo sam mogla vidjeti paru koja mu je išla iz ušiju. Zoran je jednostavan i uporan, ako postoji problem, on će prevrnuti cijeli svijet da nađe rješenje. Ali ovog puta to nije mogao.

„Ako odem tamo, pretvorit ću se u sjenu. Ostat ću bez kose. Bez obrva. To više neću bit’ ja“, pokušala sam mu objasniti, iako sam znala da ne razumije. Zvučalo je oholo, znam. Ali moja kosa sam ja – ako je izgubim, bit će mi kao da sam izgubila samu sebe.

„Šta misliš, bi li oni radije da im je mama bez kose ili mrtva?“ povikao je. Njegove riječi izbile su mi dah iz pluća. Otrpjela sam napad, a da se nisam pokušala obraniti. Ipak nije bilo tih riječi koje mi je mogao baciti u lice, koje bi se mjerile s onim što sam sama sebi govorila.

Zoran je zalupio vrata na odlasku. Naša nova vrata, rađena po mjeri. Čudo jedno kako sada sve to malo znači.

Zoran nije jedini koji je bijesan na mene. Tena, Rita i Ema zovu me svaki dan. Emina riječ ima najveću težinu.

„Ti nisi normalna“, govori mi. Ne viče, iznosi to kao činjenicu koja se sama po sebi podrazumijeva. „Kažem ti da su šanse dobre, samo tribaš šta prije na operaciju.“

Podsmjehnem se. „Šta to uopće znači? Šanse za šta? Za preživljavanje? Da budem na teret svima? Ne, hvala“, kažem.

„Veći si im teret sad, takva tvrdoglava“, kaže Ema. U želucu osjetim oštru bol, potpuno nevezanu uz moju dijagnozu.

Preko Eme sam i saznala za ime svoje sudbine.

„Puno si smršavila“, rekla mi je. Slegnula sam ramenima.

„Nije to ništa. Nemam baš neki apetit ovih dana. Otkako je umrla…“, odmahnem glavom i pogledam u pod. Nisam mogla izgovoriti riječ „mama“, a Ema je ionako znala na koga mislim. Moja roditeljica bila je puno toga, ali „mama“ svakako ne. Opet podignem glavu. „Ništa ne mogu probavit’. Ne mogu probavit’ nju, njen život, njenu smrt. Sve to čini mi se apsurdno“, govorim joj, a ona se slaže, ali me ipak tjera da odem liječniku. Kad stignu rezultati, napisani su na latinskom. Pitam najbližu medicinsku sestru za tumačenje, ali ona mi govori da ne smije odavati dijagnozu i da pričekam doktora. Nije bilo šanse da čekam. Ako već nešto sa mnom nije u redu, želim to odmah znati. Zovem Emu i slovkam joj ono što je napisano neurednim, doktorskim rukopisom. Ona šuti.

„Ako ne znaš, nema veze, pitat ću sutra. Možda sam ti i krivo pročitala, znaš kakvi su doktori…“, govorim. Čujem njen oštri udisaj s druge strane linije.

„Nisi krivo pročitala“, kaže. „Sranje“, zastane.

„Tu piše: rak želuca.“

Ovog puta, moj je red za hvatanje daha.

Na pregledu, liječnikove riječi padale su po meni kao kiša po kamenom kipu. Usne su mu se pomicale kao u nijemom filmu. Sve do tog trena, očekivala sam da će mi reći da se radi o pogreški. Dobro, možda sa mnom stvarno nešto nije bilo u redu. Ali rak? Možda je Ema pogriješila. Možda se radi o, ne znam, čiru na želucu. Što sve ne bih bila dala za jedan dobar čir na želucu.

„Laura? Jeste li dobro?“ liječnikove riječi dozvale su me u stvarnost iz daljine. Kameni lik odjednom je oživio. Okrenula sam glavu prema njemu i pogledala ga ravno u oči.

„Jesam li dobro? Jel se vi to rugate sa mnom? Imam jebeni rak. Daleko sam ja od dobro“, rekla sam i odmarširala iz sobe. Iz mene je prokuljao bijes. Zoran se stvorio iza mene i stavio mi ruku na rame. Sjećam se tog osjećaja, težine njegove ruke na mom koščatom ramenu, težine njegove želje da kaže nešto, bilo što, težina moje spoznaje da će sve riječi koje može izgovoriti biti pogrešne.

„Skupa ćemo se borit protiv ovoga“, rekao je.

„Šta ako se ja ne želim borit?“ rekla sam ne gledajući ga.

„Nemoj tako govorit’, ti si snažna…“

„Molim te, prestani. Nisam. Nisam jebeno snažna. Cili život se za nešto borim. Ka’ da će svit propast ako prestanem. Dosta mi je moranja. Dosta mi je borbe. I dosta mi je da mi svi govore kakva sam ja, ka’ da znaju bolje od mene“, rekla sam i odjurila do ženskog WC-a. Zatvorila sam se u jedan odjeljak i raspala u tišini. Ali ni tišina nije dugo trajala. Ubrzo sam začula da se otvaraju vanjska vrata WC-a, žene su dolazile i vršile nuždu, nesvjesne moje životne krize u susjednom odjeljku. Od toga me uhvatio smijeh, provalio je iz mene nezaustavljivom glasnoćom, odjednom mi je to poput najboljeg vica kojeg sam ikad čula, ja unaprijed oplakujem vlastitu smrt a žena, udaljena samo tankom pregradom, prazni mjehur. Život je tragikomedija.

Kasnije osmijeh na mom licu više nije bio moj. Mog muža grlile su nečije druge ruke, i svijetom su me nosile druge noge. Od tada, postojale smo dvije: ona prije dijagnoze i ona poslije.

„Još si u stadiju poricanja“, rekla mi je terapeutkinja. „To je normalno. Da je situacija drugačija, ne bih te požurivala. Ali ovdje se radi o tvom životu. Vrijeme je luksuz.“

„Nemojte sad i vi,“, kažem i nasmijem se. Ona se ne smije.

„Laura, već se dugo znamo. Znam da si sklona humoru kao obrambenom mehanizmu. Ali pravo pitanje je, čega se sad zapravo bojiš?“ pita me.

„Bojim se neuspjeha. Bojim se da ću napravit’ sve, a da to neće bit’ dovoljno. Bojim se da propuštam priliku umrit po svojim uvjetima“, kažem. Suosjećajno me gleda. Ovih dana svi me tako gledaju. Mrzim to. Radije bih da me pljunu, udare, zamrze, bilo što, osim žaljenja.

„A što je s njihovim uvjetima? Da je situacija obrnuta, što bi htjela za Zorana?“ pita me.

Dugo razmišljam o tome. Ne znam odgovor, i to me možda plaši više od ičega.

Kad sam skupila hrabrost i rekla ljudima da imam rak, svi su mi htjeli objasniti gdje sam pogriješila u svom dotadašnjem životu – jela sam čokoladu, nisam kupovala bio povrće i nisam jela integralnu, već običnu tjesteninu – samo zato da mogu utješiti same sebe, misliti da su sigurni jer nisu napravili iste greške. Nisu htjeli čuti da moj život ni u ničemu nije bio pretjerano različit od njihovog, jer bi to značilo da ni oni nisu imuni. A cijeli život marljivo rade na iluziji da se loše stvari događaju samo drugima.

Najviše me iznenadilo što su mi ljudi odjednom počeli pripisivati dobre osobine, gotovo me uzdizati do mučeništva. Nikad nisam bila svjesnija stare rane društva u kojem živim: što je nekome život teži, to je bolji čovjek. Kao da bi ljudi radije pristali na to da svima bude loše, nego da svima bude dobro. Možda zato što ovdje nikome nije uistinu dobro; ne, zapravo, dobro znači samo držati glavu iznad vode, sve dok te život ne zalije valom koji nisi mogao predvidjeti. Kao bolest. Jedno nam se ne može zamjeriti, u našem samouništenju oduvijek smo bili složni. Bilo je to savršeno okruženje za prepuštanje crnim mislima.

„Imaš toliko razloga za život. Sjeti se svih gradova koje još nisi posjetila. Svih događaja u životu tvoje dice koje bi propustila…“, govori mi Rita.

„Misliš li da ja to ne znam?“ udahnem oštro. „Ali ne mogu im to napravit’. Ne mogu ni sebi to napravit’. Previše je, shvaćaš? Svi od mene traže previše. Ispucala sam sve borbe koje sam u sebi imala“, objašnjavam joj, ali u očima joj vidim da je uzaludno. Kad ode, legnem na kauč i zamišljam kako bi bilo da se više nikada ne dignem. Umorna sam. Želim samo zaspati. Dok tonem u san, zamišljam svoj rak kao nametnika s puno nogu i članaka, kao stvorenje koje se nastani, primjerice, na želucu i polako, ali sigurno gmiže i mljacka, sve dok te cijelog ne pojede.

Moj rak imao je dobar apetit. Simptomi su se predvidljivo pogoršali i tako mi konačno dali do znanja da ipak neću biti iznimka, kao što sam se potajno cijelo vrijeme nadala. Stalno sam povraćala, pa sam još više smršavjela. Po prvi put u životu imala sam težinu o kojoj sam oduvijek maštala, ali cijena koju sam za to platila bila je previsoka. Teško mi je bilo udobno se namjestiti, jer su mi kosti stršale iz kože pa sam oko sebe vječno slagala hrpe jastuka.

„Mamina utvrda“, govorio je Bartul. Nekad bih pustila njega i Cvitu da mi se pridruže. Tada smo bili nas troje protiv svijeta. Drugih dana, ne bih im dala da priđu. Da se ne porežu na moju oštrinu.

Unatoč mršavosti, osjećala sam da mi je želudac stalno pun, kao nakon obilnog obroka. Možda je bio pun samo neprobavljenih riječi, onih koje nisam stigla izgovoriti i sada su se zaglavile u meni, trunu dok se ne pretvore u smrt.

Uskoro će biti prekasno. Zoran se više niti ne trudi uvjeriti me riječima. Samo me molećivo gleda, dok kuha ručak ili stavlja djecu na spavanje. Po prvi put u životu, naišao je na problem koji ne može riješiti, koliko god se trudio. Bilo mi je više žao njega nego sebe same.

Za nekoliko dana je Valentinovo. Iako smo se oboje odavno složili da je to glup i iskomercijaliziran blagdan, ipak smo jedno drugome svake godine poklanjali po neku sitnicu. Pa sam tako i ove godine otišla u trgovinu i proučavala čokoladice i čestitke s prigodnim natpisima. Na jednoj je pisalo: poklanjam ti ovo srce, da zauvijek pamtiš lijepe trenutke koje smo zajedno proveli, iako smo sad udaljeni. Gledala sam tu glupu čestitku i osjećala glupe suze kako mi naviru na oči. Odakle im pravo pojaviti se nepozvane, ujutro u supermarketu, među svim tim ljudima sa svojim vlastitim prešućenim svemirima?

Raspustila sam kosu i intenzivno je proučavala, kosu koja je godinama bila jedino lijepo što sam vidjela na sebi, i koja je primila toliko komplimenata. Ako je skratim, ostat ću bez snage, kao Samson. Ali snaga ovih dana slabo kotira među mojim unutarnjim valutama. Zoran je u pravu. Ne radi se tu samo o meni. Radi se prije svega o njima koji od mog žaljenja nemaju ništa. Svejedno nemam snage biti vlastita Dalila.

„Zorane, jel možeš doć’ tren?“ viknem mu. Kada dotrči, pogled mu je zabrinut.

„Šta je bilo?“ pita me, očekuje loše vijesti, jer je u posljednje vrijeme samo takve i dobivao.

Bez riječi, predam mu škare.

„Ne mogu ovo sama.“

Olakšanje mu se razlije licem. Zlatne kovrče zaspu ledenobijele pločice, kao vjesnici proljeća.