U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

BAREM NAM NIJE KAO NJIMA

Shvatila sam da moj momak ima smisla za poduzetništvo dok sam ga slušala kako igra kompjutersku igricu.

„Ne moš tako, prvo triba sagradit’ kuću, a onda ćemo radit’ vojnike!“ govori svom prijatelju. Vrata od sobe su zatvorena, ali svejedno ga čujem i u kuhinji. Vadim dasku za rezanje i slažem povrće kao pred streljački vod. Inače je rezanje kapule njegov posao, ali ovog puta ne zovem ga u pomoć. Imao je težak dan. Jedna gošća tri puta je vraćala jelo u kuhinju i na kraju ga odbila platiti. Kuhar je bio ljut na njega, gošća je bila ljuta na njega, a on je bio ljut na cijeli svijet što ih nije mogao oboje poslati kvragu. Uvjerena sam da će mu jednog dana umjetni osmijeh trajno ostati na licu, kao tetovaža. Predugo ga nosi. Nije zdravo toliko se smiješiti na silu.

„Dobro, ‘oćeš li se ti više pokrenit?!“ prodere se ženski glas. Zarežem prst umjesto kapule. Crvena kap pada na zelenu dasku. Stavljam prst u usta. Krv nestaje kao da nikad nije ni potekla. Ne znam zašto dozvoljavam da me naši susjedi još uvijek izbace iz takta. Ovdje smo već godinu dana, a oni viču jedno na drugo otkako smo se uselili. Isprva smo im kucali na vrata, zvali policiju, osluškivali znakove života. Sad, kad smo shvatili da oni jednostavno tako pričaju, ovakve situacije nisu nas više uznemiravale. Nikad ne znaš što se događa iza zatvorenih vrata.

Ante dođe u kuhinju po vodu, popije ju i ostavi čašu na sred stola. Priđe mi s leđa, obujmi me rukama i poljubi u kosu. „Imam najbolju curu na svitu“, kaže i ode nazad u sobu igrati igrice. Poželim ga upitati je li čuo susjedu maloprije, ali odustanem. Zavidim mu na selektivnog gluhoći.

Gledam porezotinu, dublja je nego što sam mislila. Od ovoga bi mogao ostati ožiljak.

Ante i ja nikad se nismo svađali, čak ni nakon pet godina veze. Jednostavno smo takvi, miroljubivi. A i radili smo kompromise. Kažu da je to najbitnije za dugu i skladnu vezu.

„Ja sve radim za ovu familiju, a ti znaš samo leć’ na kauč“, orilo se hodnicima. To je najveći nedostatak života u velikom neboderu s tankim zidovima. Sve se čuje. Najveća prednost je niska stanarina. Ovo je jedno od rijetkih mjesta koje si sezonski radnici kao mi mogu priuštiti, posebno otkako je moje radno mjesto pripalo šefovoj rodici. Zadnji mjesec na poslu bio mi je najbolji mjesec otkako sam počela raditi. Ranije bi bilo lako prepustiti se očaju, izgubiti živce na kupce koji nikada ne prestaju dolaziti, na njihove uvijek iste, zamorne upite, ali kada sam znala da je kraj tako blizu, ništa mi nije bilo teško. Čak sam bila i zahvalna svojim budućim bivšim poslodavcima, jer se sama nikada ne bih usudila otići, iako mi je posao u suvenirnici sve više ubijao dušu. Zadnjeg dana, dva Japanca satima su me ispitivala o različitim modelima kravata, isprobali sve uzorke, otvorili bezbroj kutija, i na kraju kupili jednu jedinu kravatu. Zapakirala sam im je sa smiješkom. Kad si jednom nogom na vratima, više te ništa ne može uzrujati.

Ante je trenutno jedini koji donosi novac u kuću. Nikada to ne naglašava, ali ja se zbog toga osjećam pomalo krivom, pa se nastojim pobrinuti da stan blista i da ručak uvijek bude na stolu. Tražim novi posao svaki dan, ali malo poslodavaca jedva čeka da im na vrata zakuca netko sa završenom gimnazijom. Još jedna prednost malog stana je što ga je jako brzo očistiti.

Susjedi žive u jednako malom stanu, ali oni imaju i bebu. Zbog toga prostor vjerojatno djeluje još manje. Ne mogu zamisliti kako bi naš stan izgledao da u njega stavimo dječju kolijevku, kolica i sve ostale stvari koje se podrazumijevaju u suživotu s bebama. Vjerojatno bismo morali početi hodati postrance.

Isprva je beba naših susjeda stalno plakala, ali je shvatila da od toga nema nikakve vajde i prestala, ranije nego što bi ijedna beba to smjela naučiti.

„Dobro, ‘oćeš li ti više umuknit?“ zagrmi muški glas. Nastojim što manje lupati tanjurima dok iščekujem nastavak, ali vrata kuhinjskog ormarića svejedno glasno zaškripe kad ih otvorim da uzmem tjesteninu. Ne mogu se zatvoriti do kraja. Takva su bila otkako smo se uselili. Ante mi je obećao da će ih popraviti, ali nakon što sam ga podsjetila četiri ili pet puta, odustala sam. Nema smisla muškarce podsjećati svakih mjesec dana da naprave ono što su obećali prije godinu dana. Zbog toga se mi tako dobro slažemo. Jer ja ne zanovijetam. I živim s ormarićem koji se vjerojatno nikad neće moći normalno zatvoriti.

Iz hodnika dopire jecanje. Obično je žena glavna pjevačica. Muški dio arije pojavljuje se tek kada je na izmaku snage, ali zbog toga uvijek ima veći autoritet. Čini mi se da slijedi finale.

Kuhinjsko jaje se oglasi. Večera je gotova.

„Večera!“ vičem, a onda kucam o zid, jer se sjetim da ima slušalice. Ante stiže upravo dok stavljam lonac na stol. Zapečena tjestenina s povrćem. Tjestenina je bila na akciji u Kauflandu, a povrće smo dobili od mojih sa sela. Sve u svemu, jednostavno, izdašno i jeftino. Morat ću zapisati recept ako se Anti svidi. Počela sam zapisivati stvari u zadnje vrijeme. Recepte, programe perilice za odjeću i ostale upute za život. Kao da će išta od toga biti bitno na kraju.

„Ovo izgleda super!“ kaže Ante. Posegnem za kutlačom, pa se sudarim s njegovom rukom. Zbunjeno me gleda jer sam prekršila nepisano pravilo naših obroka. On uvijek uzima prvi. On je gladniji i žedniji od mene. Njemu se više žuri, jer ima gdje ići.

„Oprosti“, kažem i smiješim se široko, najšire. Danas me takve stvari ne smetaju. Predajem mu kutlaču kao maslinovu grančicu. On je prihvati i nasmiješi se dok vadi tjesteninu. Komadić brokule padne na stolnjak koji sam peglala pola sata.

„Ništa zato“, brzo kažem. Gledam njega, našu kuhinju, naše dnevne koreografije. Šareni hladnjak, pun fotografija i popisa za kupovinu labavo pričvršćenih magnetima. Upijam svaki trenutak naše prošlosti i sadašnjosti. Da ih bolje zapamtim.

„Uvik ćeš se imat’ di vratit‘“, rekla mi je mama prije nego što sam se odselila, a ja sam joj rekla da ne brine. Pravila sam se da ne vidim boru koja se pojavila na njenom čelu, dovoljno mi je teška bila i vlastita glava. Kako ću se snaći, hoću li znati na kojoj temperaturi oprati tamnu, a na kojoj svijetlu odjeću, kako se plaćaju računi, kako se procijeni kad treba početi kuhati? Kako se spava pored nekog drugoga, kako se diše u paru i pritom ne bori za vlastiti zrak? Jednom sam ga voljela onako kako se voli samo onaj kojeg ne poznaješ. Htjela sam da mi on objasni život, meni, ženi-djetetu, a sad mi se čini da ga ne može objasniti ni samome sebi. Strategije razvija u virtualnom svijetu, možda zato što zna da samo u takvom svijetu radnje imaju logične posljedice. U stvarnom životu dovoljno mu je to što ima, što misli da ima. Nekad mi bude žao što nisam više poput njega, što ne mogu prihvatiti život takvim kakav jest i ne razmišljati kako bi mogao biti bolji. Ovih dana, prihvaćanje mi zvuči sve više kao odustajanje.

„Sve se nauči“, govorili su. „Najlipše će vam bit’ samima.“ Jedno od toga bilo je istina.

Jedemo u tišini, osim pribora koji zvecka. Ante u lijevoj ruci drži vilicu, a u desnoj mobitel. Smije se nečemu meni dalekom. Zar ne shvaća koliko su opasne ove moje tišine?

Ne želim se vratiti, vraćanje podrazumijeva korak unatrag, a ja želim nastaviti naprijed.

Htjela sam iskusiti pravi život, za koji sam mislila da uključuje pravi posao, onaj radničke klase koja se ne boji zaprljati ruke. Tako je svima u mojoj obitelji, zašto bi meni bilo bolje? Ali nisam u tome nalazila zadovoljstvo kojem sam se nadala, zadovoljstvo pošteno obavljenog posla, čela orošenog znojem, krvavo zarađenog novca. Sve mi se činilo uzaludnim. Pravi život, ispostavilo se, značilo je živjeti život koji mrziš, odustati od sebe na isti način na koji su i ostali odustali. Nisam spremna na to. Ne još.

Svojima nisam rekla ništa o obrascima za upis na fakultet koje sam predala prije nekoliko tjedana, dok je Ante bio na poslu. Nisam rekla ni njemu. Čekala sam pravi trenutak, ali nitko mi nikada nije rekao kako takve trenutke prepoznati. Je li bolje unijeti nemir u mir, zaskočiti ga dok se odmara i izmaknuti mu tlo pod nogama ili otvoriti dušu kada je dan ionako već na putu u propast, gurnuti ga preko ruba, kad je od njega udaljen samo korak? Hoće li napokon prestati Božići, Uskrsi i rođendani, koji su to dani kad je dozvoljeno i društveno prihvatljivo priopćiti teške vijesti? Ima li uopće takvih?

Ante prvi napušta stol, ali ne prije nego što gurne svoj prazni i uprljani tanjur prema meni, kao što je moj djed radio baki cijeli život. Da ga bude lakše staviti u perilicu. I za nju mu moram napisati uputstvo.

Pristavljam vodu za kavu, sva ljudska druženja započinju i završavaju kavom. Gorčina nas pokreće na početku i na kraju, da nas podsjeti na smisao života.

„Dokle ćemo ovako? Dok ne krepam?!“ začujem finale predstave. Ipak je zadnja riječ pripala primadoni.

„Ja ne znam kako ljudi mogu tako živit“, kaže Ante.