U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

GREŠKA U SUSTAVU

Otkako sam počela raditi ovaj posao, oborila sam vlastiti rekord u ispričavanju za stvari koje nisu moja krivnja. Bio je to savršeni posao za mene. Prilika da se sakrijem iza telefonske slušalice i svima govorim: „Žao mi je.“ Žao mi je što uređaj ne radi, što veza prekida, što vam se voljeni ljudi na drugoj strani linije ne žele javiti. Moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Bilo mi je žao, zaista. Ali ne toliko koliko mi je bilo žao same sebe što sam prisiljena raditi ovaj posao. Počela sam kao studentica, a kad me više nisu mogli plaćati na studentski ugovor, plaća mi je, umjesto na tekući račun, počela stizati u koverti. Uzimala sam je sa sramom i neobjašnjivom poniznosti, kao da primam bakin poklon za rođendan, a ne novac koji sam itekako zaradila.

U uredu, internet nam je brz da zaboravimo koliko su nam dani zapravo spori. Stalno povećavaju brzinu pokretne trake ispod nas, da nam skrenu pažnju od činjenice da cijelo vrijeme trčimo u mjestu.

„Bolje i to, nego ništa“, rekla sam mami kad sam se tu zaposlila, a ona je šutjela, gledala me kao da sam svemirac, nije joj bilo jasno kako je njeno talentirano dijete koje je diplomiralo u roku zapelo na takvom poslu.

Najgori dio dvadesetih je što svaka odluka koju tad doneseš može promijeniti ostatak tvog života. Sve odluke odjednom se čine pogrešne. Upisivanje fakulteta u rodnom gradu jednom se činilo kao najjednostavnije i najjeftinije rješenje, a kasnije se ispostavilo da je najteže i najskuplje. Nisam poletjela iz gnijezda na vrijeme i sada su mi zakržljala krila.

„Vidit ćeš sve, probaj, ako ti se ne svidi, daj otkaz. Nećeš bit’ kruva gladna“, rekla mi je mama, a ja sam istovremeno bila zahvalna na podršci i mrzila samu sebe što mi je takva podrška potrebna.

Godine prolaze, a ja sam i dalje ovdje. Za iskazivanje svoje kreativnosti imam prostor od dva puta dva metra, u koji je naguran radni stol s kompjuterom i najneudobnija od svih stolica koje su izrađene isključivo sa svrhom da budu udobne. Skučeni prostor ne bi mi smetao da sam u njemu bila sama, ali uz mene su tu tri druge supatnice, svaka na svoja dva metra četvorna. Stela, Dea, Lucija i ja, svaka zakinuta na svoj način, svaka sa svojim paketićem suhog keksa i trećom kavom od jutros, iako još nije ni podne. Steli svi sve praštaju jer smatraju da je dostigla svoj vrhunac samom činjenicom da svako jutro pronađe zgradu u kojoj radi i odjene majicu s prave strane. Tu je duže od svih nas. Ona je toliko zadovoljna svojim životom da joj pomisao kako joj može biti još bolje ne predstavlja nikakav problem. Dapače, da joj netko i predloži mogućnost napredovanja, mislim da bi samo dobrodušno odmahnula rukom i nasmijala se. Ona ima sve što joj treba i život joj prolazi u mirnoj beznačajnosti.

Luciju nitko ne voli, jer su njene šale i komentari mrvicu prepametni i premračni za ostale, pa su je proglasili umišljenom čudakinjom. To im je lakše nego priznati da se osjećaju glupima u njenoj blizini. Lucija je u svom poslu bolja od svih nas, ali rijetko joj natovare dodatna zaduženja iz jednostavnog razloga što je se pomalo boje. Lucija ima tetovažu preko cijele ruke i prsten u nosu. Uvijek nosi crno. Za isti prijestup, bez obzira koliko ozbiljan, Luciju će proglasiti nesposobnom glupačom, a Stelu metaforički pogladiti po glavi i reći joj da nismo svi isti. Ja volim Luciju. Deu volim malo manje, iako je vole svi iz drugih odjela, a posebno šef, s kojim je nerazdvojna. Na prvu malo kompliciraniju situaciju, Dea diže ruke u zrak, kao Mišo Kovač u punoj dvorani, i nada se da će se problem riješiti sam od sebe. S obzirom da je svi vole, problem najčešće na kraju i riješi netko drugi. Dea je svjesna svog utjecaja i rado ga iskorištava, jer zapravo voli isključivo samu sebe.

Napola sam priželjkivala, a napola strahovala od trenutka kada će mi ponuditi stalni posao. Čula sam u računovodstvu da će uskoro nekoga zaposliti za stalno. S obzirom da sam ja tu najduže, nema nikog drugog kome bi to mjesto moglo pripasti. Treba platiti račune. „Sve je dobro dok se radi“, govorili su mi poznanici, prijatelji i daljnja rodbina, najčešće ne mareći je li ih je itko išta pitao. Jedina osoba kojoj nisam zamjerala takav komentar bila je Mara, stara čistačica koja je tri puta tjedno sa svojim krpama i deterdžentima unosila red u naš nered. Gledala sam njen spokojan izraz lica dok je, zaštićena žutim gumenim rukavicama, prala podove i prozore. Zbunjivala me njena smirenost: kako može raditi takav posao i ne osjećati se kao najnesretnije biće na kugli zemaljskoj? Pa ipak, u jednu ruku sam joj zavidjela. Ne na poslu, već na miru kojim je zračila.

„Ubit ću se!“ zavapi Stela. Dea i ja je pogledamo, Lucija nastavi tipkati.

„Šta je bilo, draga?“ zacvrkuće Dea. Naježim se od onog „draga“, najvećeg znaka prikrivene netrpeljivosti među ženskim spolom.

„Ne mogu nigdi nać’ šalicu, znaš onu moju rozu…“, kaže i počne je opisivati. Ja prevrnem očima i vratim se poslu. Dea se pravi kao da ju je briga. Lucija se niti ne trudi. Šef uleti u ured s velikom hrpom papira i skenira prostoriju u potrazi za prikladnom žrtvom. Na kraju papiri slete na moj stol. „Tena, molim te baci pogled na ovo kad stigneš, nije ništa hitno, ali eto, do kraja dana bi mi tribalo…“, kaže i nestane prije nego što sam uspjela postaviti i jedno jedino pitanje. Lucija se nasmije. Ja uzdahnem. Nažalost, s obzirom da nisam imala očitih psihofizičkih mana, nikome nisam bila osobito draga niti su me se bojali, najčešće bi meni uvalili sva dodatna zaduženja. Svakim danom bilo ih je sve više. Nekad požalim što se nisam na vrijeme naučila praviti glupa. Što sam više radila, to sam više dokazivala šefu svoju učinkovitost i moji uvjeti posljedično su postajali sve gori: ista plaća za sve više dodatnih zadataka, više odgovornosti, veća očekivanja. Moja spremnost da na sebe preuzmem što više zadataka samo je olakšala moje izrabljivanje. A ja sam na njega pristala, jer nisam imala drugu opciju. Nisam htjela odustati. Jer negdje na putu usvojila sam poruku da je sve moguće ako se samo dovoljno potrudim. Pa se nastavljam truditi. Čak i kada to znači da posao nikad ne prestaje, da ga nosim sa sobom na autobus, u kino i u krevet, odgovaram na mailove u ležećem položaju dok mi se oči sklapaju. A onda, kada napokon odložim mobitel, ne mogu zaspati, jer znam da me sutra opet čeka isto. Najteže od svega pada mi osjećaj vječne nezavršenosti, nepostojanje konačnog cilja koji bi opravdao svakodnevno otupljivanje.

Daleko od toga da sam jedina. Ali unatoč objektivnom razumijevanju ekonomske krize, teško je u sebi ubiti onaj glas koji je postao dio mene dok sam odrastala, glas koji mi je obećavao svijetlu budućnost. Znam da nisam jedina u takvoj situaciji, ali razumijevanje mi ne pomaže da utišam taj glas u meni koji mi govori da mora postojati nešto više od ovoga. Riješila sam sve zagonetke, poljubila žabe, nahranila prerušene starice iz bajke – gdje je onda moja nagrada? Preko trnja sam se, umjesto do zvijezda ili makar lustera, popela samo do još trnja. Ne, ne smijem se tužiti, jer će se već naći netko tko će iskočiti, ispod kamena ili kanalizacije, i kreketati: „Sve je dobro dok se radi.“ Nazvat će me nezahvalnom. Ljude s netom završenim fakultetima više nitko ne pita kakvi su im planovi, ni što bi željeli raditi, već „ima li kakvog posla“, kao da je to najviši cilj kojem se možemo nadati, bilo kakav posao. Jedini uvjet je da oni tebe žele zaposliti, plaća i uvjeti su manje važni, ionako ih nema. Ureže se u tebi tvoja okolina, proglase te čudakinjom ako se usudiš odbiti posao čistačice sa završenim fakultetom, jer „niti jedan posa nije sramota“, kao da si ga odbio jer ti je ispod časti, kao da ti osobno imaš nešto protiv čistačica, a ne zbog toga što, da si htio raditi takav posao, ne bi se niti trudio ići na fakultet.

Telefon zazvoni i vrati me u stvarnost.

„Dobar dan, kako vam mogu pomoći?“ upitam.

„‘Ko je to?“ zakriješti starački glas s druge strane linije.

Strpljivo izrecitiram ime kompanije.

„Aha, e super, vas i tribam“, kaže glas koji može biti i muški i ženski. Šutim s upitnicima iznad glave.

„Što možemo učiniti za vas?“ upitam nakon duže šutnje.

„Dušo, molim te, vidi šta mi je s ovim brojem. Nikako me ne želi spojit.“ Ipak je žena.

Otvorim program i upišem broj koji mi je pažljivo i vrlo glasno izdiktirala, tri puta.

„Evo samo trenutak, sad ću provjeriti u čemu je problem“, kažem. Glas mi je ravan, zvuči kao da mu fali barem pola moje uobičajene ekspresije. Prolazi minuta ispunjena klikovima s moje strane i otežanim disanjem s njene strane. Sustav se čudi mom pitanju.

„Kod nas sve izgleda u redu“, kažem. „Možete li mi reći u čemu je točno problem?“

Disanje se ubrza.

„Joj, dušo, pa nije sve u redu, mi uporno pokušavamo, a neće. Vidiš, jučer mi je bio rođendan i unuka me zove svaki rođendan, bez iznimke, a ovaj put me, eto, nije mogla dobit’. Kad ja nju zovem, funkcionira, ali kad ona mene zove, nikako“, kaže. „Pa računam nazvat ću vas, provjerit, da se ne brine.“ Duboko uzdahnem.

„Slušajte, morat ću ipak testirati oba broja, i njen i vaš, pa vas nazovem za par minuta, može?“ upitam.

„Može, dušo, hvala ti puno“, kaže i poklopi.

Upisujem broj koji mi je dala. Čim pritisnem „zovi“, javlja mi se mladi ženski glas.

„Halo?“ kaže nepoznata unuka nepoznate bake.

„Dobar dan, zovem iz…“, opet se predstavim i objasnim razlog poziva.

„Ajme, nije vas tribala gnjavit zbog toga, sve je njoj u redu s telefonom, ja sam je jučer skroz zaboravila nazvat, pa me mater posli podsjetila“, kaže.

„Aha“, kažem ja, osjećajući se glupavo.

„Hvala na potvrdi, drago mi je da je sve u redu.“ Spustim slušalicu. Nazovem bakin broj.

„Dušo, jesi to ti, jesi mi provjerila?“ kaže umjesto pozdrava.

„Dobar dan, tako je, razgovarale smo maloprije“, kažem i zastanem. Ne znam što bih joj rekla.

„Ispostavilo se da smo baš jučer imali manje tehničke smetnje u sustavu, zbog čega je došlo do problema s uspostavom linije. Sada bi sve trebalo funkcionirati“, kažem.

„Aaaa, hvala ti puno, baš si mi vridila. Znala sam ja da moja Iva mene ne bi zaboravila“, kaže oduševljeno.

„Eto, to bi bilo sve, ako vam mogu još kako pomoći…“

„Ništa, spasila si me. Eto neću te više zadržavat’, još jednom puno hvala“, kaže.

„Nema na čemu. Sretan rođendan sa zakašnjenjem“, izrecitiram i poklopim.

Izvadim vlastiti mobitel i nazovem baku. Javi se tek nakon duge zvonjave.

„Ej srićo“, kaže mi bez daha. „Taman sam bila u vrtlu. Malo oko poma, rekla mi je Neda da je dobro čuvat ljuske od jaja i onda ih s time posipat.“

„Super“, kažem, jer ne znam što bih drugo rekla. „Kako ste vas dvoje?“ pitam.

„A kako ćemo bit’, po starački“, kaže. „Mislimo mi na tebe stalno, al’ ne želimo te gnjavit’. Znamo da si zauzeta. Došlo je grubo doba. Ta današnja vridna dica, a nikako nać posal…“, naricala je.

„Ali, bako, ja radim“, kažem joj.

„E, a znam ja kako radiš, a šta ćeš, jadna…“ Svatko koga je moja baka ikad spominjala bio je „jadan“. Čak i da jednom baki kažem da sam dobila na lutriji, sigurna sam da bi ona i dalje kimala glavom i govorila: „Šta ćeš, jadna.“

„Slušaj bako, moram ić’ sad“, kažem. „Samo da znaš, ne gnjavite vi mene nikad, uvik me možete nazvat.“

„Ma samo ti vodi računa o sebi, znam ja kako je to bit’ mlad“, kaže mi i poklopi. Zamišljam je kako se vraća vrtu, dok se ja vraćam poslu.

Sve što želim je malo mira. Da telefoni prestanu zvoniti, da ekrani prestanu bljeskati, da jednom, za promjenu, imam osjećaj da je svijet zaboravio na mene. Da mogu pustiti sebe na miru.

Zakrulji mi u želucu. Pogledam na sat, vrijeme je za pauzu. Odlazim u trgovinu, jedinu u kvartu.

U trgovini biram integralno pecivo, sir na akciji, jogurt i rajčice iz Španjolske, i mislim kako moram napokon otići do bake i djeda na selu i skupiti nešto povrća, kao što mi stalno govore. Moram početi i pakirati marendu kod kuće, ali to mi je trenutno još samo jedan dodatni korak o kojem moram misliti. Živciraju me svi ti dodatni koraci za koje nam tvrde da će nam olakšati život, kao skidanje aplikacije za meditaciju, nedjeljno pripremanje hrane za cijeli idući radni tjedan (tko želi tjedan dana jesti istu piletinu s rižom iz plastične posudice), stavljanje zobenih pahuljica da se namaču večer prije, kupovanje bojanki za odrasle da se riješimo stresa, ostavljanje mobitela izvan spavaće sobe… Da se naši problemi mogu riješiti tim koracima, onda ih ne bi ni bilo. To je perverzna fantazija moje generacije. Hakirati vlastiti život listama i planovima i trikovima, jer ništa ne može toliko iskomplicirati život kao stalni pokušaji da ga još više pojednostavnimo. Stavljam namirnice na pokretnu traku. Pored blagajne stoji knjiga koja navodno nudi recept za sretan život.

Nema ništa tužnije od pokušaja da se postane sretan.

Blagajnica je punašna i plava, s naglaskom iz istočnog dijela zemlje. Vesela je i nasmijana. Pored blagajne stoji slika dvoje djece koja već vjerojatno idu u osnovnu školu, iako mi se čini da nije starija od mene.

„To će biti sto pedeset tri kune“, kaže sredovječnom čovjeku ispred mene. On nosi šorc, japanke i polo majicu iz koje proviruju sijede dlake. Na glavi su mu zataknute naočale.

„Kako to? Pisalo je lipo da je prašak na akciji, a vi ste mi naplatili punu cijenu!“ poviče.

„Gospodine, nije ovaj prašak na akciji, već onaj drugi, do njega. Krivo ste vidili“, kaže mu blagajnica.

„Ja krivo vidija! Dođi sa mnom pa ćeš vidit! Nemoj me činit’ ludim sad“, kaže. Razbjesnim se na ovo „ti“ u njeno ime. Da je pas, sad bi mu išla pjena na gubicu.

„Gospodine, ne mogu ostavit’ sad blagajnu, sama sam u dućanu, imam još kupaca“, strpljivo mu objašnjava blagajnica.

„E teško je mrdnit dupe iz stolice, a naplatit’ više nije teško, je li? Vidit ćete vi kad vam pošaljem inspekciju, varate ljude, eto šta radite!“ reče. Više nisam mogla izdržati.

„Pardon, mislite li vi to kupit’ ili ne? U žurbi sam“, ubacim se. Čovjek me pogleda kao da sam izvanzemaljac koji je tog trena sletio sa svemirskog broda.

„Vidite da nije do mene, gospođo, samo želim da pravda bude zadovoljena! I ja gubim svoje vrime zbog ovakvih“, kaže mi i nastavlja svoju tiradu. Blagajnica se smanjuje, meni naočigled, i ispričava na sve načine koji joj padaju na pamet. Iza mene je nezadovoljno mrmljanje.

„Nakon šta ste napravili cili ovaj cirkus, možete mi barem prodat’ ove artikle koje sam izabra po akcijskoj cijeni. To je najmanje šta možete napravit’ u ovoj situaciji“, nastavlja čovjek.

„Svi nas oni pljačkaju“, okrenu se prema meni. „To šta ste vi mladi i još vam neke stvari nisu jasne, to je druga stvar. Ja samo želim svoja prava“, reče, prekriži ruke i napući usne poput djeteta. U tom trenu, ljutnja u meni je eksplodirala.

Htjela sam vikati na njega, protresti ga, objasniti mu da ne može tako razgovarati s drugim ljudskim bićima koja mu ne smiju uzvratiti istom mjerom, ali prije nego što sam smislila sve uvrede kojima sam ga namjeravala obasuti, on je već ostavio svoju košaricu, još jednom teatralno opsovao i otišao.

Razmišljala sam o njemu cijelim putem do ureda. Zašto nisam ranije progovorila? Jesam li ga trebala prijaviti? Ako da, kome? Nikoga ne bi bilo briga. A njemu bi to još manje značilo. Uostalom, ne znam se izboriti ni za samu sebe, kako sam onda mogla za nekog drugog? Obuzme me zlovolja. U parku jedem sendvič i rajčicu bez mirisa i okusa. Razmišljam o ljudima koji hodaju svijetom kao vampiri i hrane se tuđim strahom.

Vraćam se u ured i posvetim hrpi papira koja se opasno nakrivila na mom radnom stolu.

Kasnije tog dana, šef pokuca na vrata, sada vidno oraspoložen. Gledam njegovu kosu, crnu kao ugljen, i pitam se kada ju je počeo bojati, i zašto kod muškaraca to znači veći poraz nego kod žena.

„Imate krafne u kužini“, kaže, a Lucija i ja se pravimo zahvalne. Kada šef ode, razmijenimo mračne poglede. Krafne su jeftinije od povećanja plaće.

Odlazim u kuhinju i uzimam krafnu i čašu mlijeka. Na frižideru, pričvršćena šarenim magnetima, stoji šefova slika dok bere masline, zajedno s ostatkom tima koji mu je „dobrovoljno“ išao pomoći. Za taj rad bili su plaćeni gubitkom jednog slobodnog dana i večerom koju im je pripremila šefova žena. Svaki put kad vidim tu fotografiju, sjetim se slike koju je moja baka držala iznad uzglavlja. Bila je to fotografija Tita koji ubire mandarine. Od svih njegovih slika, ta joj je bila najdraža, toliko da ju je zadržala dugo nakon što je umro, doduše povremeno okrenutu na drugu stranu, kad je bilo pitanje života i smrti. To je bila granica njene odanosti. Ali osim tih iznimaka, fotografija je stalno krasila zid. Po baki, dokazivala je da je Tito bio „jedan od nas“. Nisam joj htjela reći da je Tito koji se slika dok bere voće isto što i obični ljudi koji se slikaju u uniformi, ljudi se slikaju u situacijama koje su za njih nesvakidašnje, jer ih inače ne bi imali potrebu ovjekovječiti.

To isto bratstvo i jedinstvo vidim u svom šefu i prisilnim izvanuredskim druženjima. Prodaje nam priču o velikoj sretnoj obitelji, da se ne bismo žalili na sve ono čega smo se u ime te obitelji odrekli.

Dok jedem krafnu, slatka prašina ulazi mi u dušnik, u oči i nosnice, kašljem i gušim se tom slatkoćom.

„Blago nama kad nas šef tako dobro pazi“, kaže Stela i uzme treće pecivo kobasičastim prstima.

Šef me pozove do svog ureda.

„Tenice, dušo, moram te zamoliti za uslugicu“, započeo je, ne gledajući me. U glavi mi se upalio alarm. Znam svog šefa: što više umanjenica koristi, situacija je ozbiljnija.

„Recite“, kažem zbunjeno. Šef napokon prestane slagati papire na svom radnom stolu i pogleda ravno u mene.

„Možeš li ikako nabavit studentski ugovor? Znaš da je ovo ljeto koverta bila deblja. A meni, eto, postaje sve teže pravdati taj novac u knjigama. Posebno sada kad ćemo Deu uzet’ za stalno.“

Osjećam kako mi se sva krv povlači s lica.

„Molim? Znate da odavno više nisam student, ne poznajem nikoga tko bi mi moga’ dat’ ugovor.“ Tutnji mi u ušima. Šef odmahne glavom i sažalno me pogleda.

„Eh, u tom slučaju morat ću ti smanjit radne sate. Da bude manja šteta u kasi“, naceri se i namigne mi.

„Radit ću manje? Koliko manje?“

„Mislim da bi mogli pokušat’ sa pola radnog vrimena za početak, pa ćemo vidit’ kakvo bude stanje“, rekao je. I dalje me je gledao kao slatkog, ali šugavog psića na cesti. Tako sam se nekako i osjećala.

„Ali meni triba taj posa, triba mi novac…“, jedva sam izustila. Ne mogu vjerovati da ću opet ovisiti o svojima. Šef opet slegne ramenima i nasloni se na sjedalicu. „Izbor je na tebi. Ja sam ti ponudija sve šta sam moga“, raširi ruke, pokazujući nevidljivo obilje.

Kad izađem iz njegovog ureda, još se tresem. Koja sam ja glupača! Mislila sam da će mi ponuditi ugovor za stalno, a ne dati mi još lošije uvjete nego prije. Trebala sam znati da je bitnije smiješiti se pravim ljudima nego dobro obavljati svoj posao. Trebala sam nešto reći. Ali nisam. Još jednom, zakopala sam se u svoju šutnju, kao mutavo magare. U želucu mi kuhaju ostaci preslatke krafne natopljene uljem. Obuzme me mučnina. Jedva dođem do svog stola.

„Vidi, našla sam je!“ kaže mi Stela čim me vidi i pokazuje na šalicu. Bijes u meni, koji je kuhao cijelo jutro, napokon je eksplodirao. Dohvatila sam šalicu i bacila je svom snagom o zid. Silina udarca prekine bojažljivu simfoniju tipkovnica. Na meni su odjednom brojni parovi razrogačenih očiju.

„Kvragu i ti, i tvoja šalica, i ova cila usrana firma. Dosta mi vas je svih!“ vičem i odlazim. Dok lupam vratima, učini mi se da mi čistačica jedva primjetno kima glavom i smiješi se.

Odavno se nisam osjećala toliko slobodnom.