U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

NEVINOST

Za tatin rođendan, otišla sam mu kupiti poklon u obližnju trgovinu. Bila je to jedna od onih trgovina sa sivim podnim pločicama i treperavim neonskim svjetlom. Odabrala sam balzam za brijanje u najljepšoj bočici, više zbog sebe nego što bi otac mario za estetiku. Prebrojila sam zgužvane novčanice, ušteđene od novca za školsku marendu, i stavila ih na traku. Na razglasu su svirali latino hitovi. Prodavačica je odsutno stavila novac u kasu, a onda me pogledala kao da me tek sad vidi. Posegnula sam za balzamom i krenula ga staviti u vrećicu. Prodavačica se namrštila.

„Imaš li ti kuna za to platit’?“ pitala me strogo.

„Sad nemam, al’ imala sam maloprije. Već ste ih uzeli“, rekla sam joj. Gledala me stisnutih očiju.

„Ma je li, molim te. Ja sam ih uzela. Sad ćemo mi to provjerit’“ rekla je. Zaključala je blagajnu i preusmjerila dvije žene s vrećicama ispod očiju na drugu blagajnu. Jedna me pogledala sa suosjećanjem, a druga gotovo zlurado, kao da joj je bilo drago što me dočekala zaslužena kazna. Nisam ništa učinila!, došlo mi je da vrištim, ali šutjela sam. Blagajnica je brojala novac, a kazaljke velikog sivog sata nečujno su gmizale.

„Učinilo mi se“, rekla je blagajnica, a podbuhlo lice joj se zacrvenilo. Nije se ispričala, ali je svejedno izbjegavala moj pogled. Izašla sam iz trgovine visoko uzdignute glave, iznad koje je blistala nevidljiva aureola. Bila sam očišćena svih grijeha, pročišćena kroz kušnju, nevina mučenica. Hodala sam dva metra iznad zemlje.

Spustila sam se tek kad sam došla kući. „Nisi tribala bacat’ pare na gluposti“, priprijetio mi je tata, a onda mu se lice smekšalo u osmijeh. Znala sam da mu je drago. Zaustila sam da mu objasnim žrtvu koju sam podnijela zbog tog poklona, ali sam na kraju zaključila da bi to umanjilo mučenički aspekt cijele priče.

Postala sam ovisna o dokazivanju vlastite nevinosti. Što su teži bili prijestupi za koje su me optuživali, veće mi je bilo zadovoljstvo dokazati im da su u krivu. Isprva su to bile sitnice, kao kad bi me u školi optužili da pričam i ne pratim, a ja bih im, sva ponosna, pokazala bilježnicu ispisanu gustim rukopisom. Škola mi je bila posebno inspirativna, jer su tu ionako svi čekali kada ću pogriješiti.

„Ema, šta to ima toliko zanimljivo u tvojoj pernici da stalno u nju gledaš?“ pitala me nastavnica iz hrvatskog tijekom testa. „Nađem li šalabahter…“, prijetila je, ali kada je došla do mene i zavirila u moju pernicu, u njoj je bila samo rezervna kemijska olovka. Osjećala sam se kao da sam već dobila odličnu ocjenu.

Tako mi je bilo i kod kuće. Kad sam u srednjoj školi došla kući smrdeći na duhan, tata me odmah napao. „Ma jesi ti to počela pušit‘?“ pitao me je. „Nisam, vidi, nemam ni jednu cigaretu“, govorila sam i pokazivala mu sadržaj svoje torbice. Svejedno nije bio uvjeren, iako sam govorila istinu. „Isprazni džepove“, rekao mi je, što sam i učinila, ali u njima je bilo samo dvadeset kuna, balzam za usne i gumica za kosu. „ Rita puši“, rekla sam mu. „Briga me za Ritu“, glasila je presuda.

Moj otac imao je visoke kriterije za samog sebe, a još više za mene. Što god učinila, ništa nije bilo dovoljno dobro. Ako bih dobila četvorku, pitao bi me zašto nije petica. Kuhala sam ručak i čistila kuću, a on bi i tome uvijek nalazio zamjerke.

„Ništa ne radiš“, govorio je kada bih zaboravila pomesti pod ili otići u trgovinu. Kasnije mi se ispričavao. „Umoran sam, nisam tako mislija“, govorio je, a ja sam mu praštala. Istina je bila da je radio po cijele dane i štedio kako bih ja mogla ići na ekskurziju. „U radu je spas“, govorio je. „Poštenom, fizičkom radu.“ A ne ka tvoja mater, prešutio je, ali čula sam i neizgovorene riječi. Sramila sam se u majčino ime. Prešutno sam na sebe preuzela sve njene dužnosti nakon što je otišla. Da mu dokažem da sam bolja od nje. Da moja nevinost iskupi njenu krivnju.

Uskoro su mi porasli apetiti. Voljela sam nagaziti na granicu dok sam svijetu dokazivala da nisam toliko loša kakvom su me proglasili. Ponašala sam se sumnjivo u trgovinama pića, kao da ću iznijeti bocu bez plaćanja, ali onda bih se u zadnji tren vratila na blagajnu. Uživala sam kada bi me netko upitao što radim, ili kada bi me pogrešno optužili. Jer tada je moja bezgrešnost mogla još jače zasjati. Očajnički mi je trebala potvrda da sam dobra, da vrijedim, da nisam crna i trula iznutra, poput svoje majke, jer samo takve ostavljaju svoje dijete.

Ako se samo budem dovoljno trudila, sve ću popraviti, mislila sam. Ali nisam mogla na sve utjecati. Prije ekskurzije, otac me je posjeo na stolicu ispred sebe.

„Sad me dobro slušaj“, rekao je. „Nemoj izvodit’ nikakve gluposti. Neću da me tvoja razrednica zove i govori da je moja kćer napravila to i to. Čuvaj svoje stvari i svoju glavu. Nemoj mišat pića i nemoj me osramotit“, govorio je, a ja sam kimala glavom, kao lutak koji iskače iz kutije.

„Ne brini“, rekla sam mu. Bila je to dragocjena prilika da zadobijem njegovo povjerenje i nisam je planirala propustiti.

Prvi put sam letjela avionom. Prtljaga je bila ograničena na deset kilograma, pa sam pažljivo spakirala svoje stvari, noseći samo ono najnužnije. Tekućine sam odvojila u male plastične bočice i na njih nalijepila etikete sa sadržajem. Svejedno, osiguranje je dodatno pretražilo moju kozmetičku torbicu. Mora da im je izgledalo sumnjivo, sve te pomno organizirane bočice i prahovi. „Sve je ok“, rekli su na kraju, a ja sam ih milosrdno pogledala, kao kraljica koja je pomilovala osuđenika na smrt.

Ekskurzija je prošla u magli spomenika, muzeja i alkohola. Na povratku, moj kofer bio je daleko manje organiziran nego na polasku. Bilo je i gorih od mene, doduše. Petra je toliko natrpala svoju torbu da ju je jedva mogla zakopčati. Morala je sjesti na nju da joj to uspije. „Molim te, oćeš moć stavit kod sebe moj neseser, puknit će mi patent“, zamolila me. S obzirom da je njen kofer zaista bio u tužnom stanju, a ona mi je bila prijateljica, pristala sam.

Sve je bilo u redu dok na sigurnosnim provjerama prema meni nije krenuo jedan poveći njemački ovčar. Točnije, ne prema meni, već prema mojoj torbi. Njuškao je i žvakao i mahao repom. Pored njega su se stvorila dva policajca. Otvorili su mi kufer. Njegov sadržaj prosuo se naočigled svih, uključujući moje donje rublje. Kako mi je bilo neugodno! Tješila me spoznaja da nemaju što naći. Bila sam nedužna. „Šta je ovo?“ upitao me je jedan od policajaca. U ruci je držao Petrin neseser. U njemu je bila kesica s bijelim prahom. „Dobar si ti suvenir ponila, a?“ reče on i nasmije se. Drugi je bio ozbiljan.

„Nije to moje!“ povikala sam, sva očajna.

„Za mnom, molim“, reče policajac, onaj ozbiljni. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ga slijedim. Dok su me vodili ispred svih, kao kakvog okorjelog kriminalca, željela sam propasti u zemlju od srama. Petre nije bio nigdje na vidiku. Nitko mi nije vjerovao da droga nije moja, da nisam znala što nosim. Razrednica je bila bijesna. „Čekaj da ti zovem oca“, rekla je. „Šta ti je bilo na pameti?“ govorila je, a ja sam se sve više smanjivala. Bilo me strah, ali ni blizu toliko kao vratiti se kući i susresti se s očevim pogledom. Netko je vidio Petru kako mi daje neseser. Likovala sam. Sve se isplatilo, jer sam još jednom dokazala da sam nevina.

Kad me dočekao na aerodromu, na očevom licu vidjela sam mješavinu ljutnje i olakšanja.

„Bija si u pravu“, rekla sam ocu kad sam došla kući.

„Nikome ne možeš virovat.“ On je kimao glavom polako, gotovo svečano, i stavio mi ruku na rame.

„Sad si naučila lekciju.“