U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

KRIVNJA

Ovo mi je kazna, mislila sam. Kazna što sam se čula s Petrom. Kazna što isprva nisam željela postati majka, kazna za sve propuste koje sam napravila otkako je rođen. Više nije bilo natrag.

„Baš nije imao sreće”, rekla je pedijatrica, žena toplih smeđih očiju i majčinskog smješka. Na njenom stolu nalazila se uokvirena fotografija četvero djece.

„Djeca te dobi obično su otporna na sve“, rekla je, „Kao da su od gume.“ A meni nije preostalo ništa nego se složiti s njom. Nije imao sreće.

Putem do kuće zamišljam koliko bi Dujin život bio ljepši da se rodio u obitelji svoje liječnice.

Kad ga stavim u kolijevku, diže ručice i buni se. Nije naviknuo spavati u ovo doba. Upravo je počeo sam stajati i učiti hodati, a sada je opet sputan i osuđen na mirovanje. Sada ga barem mogu ostaviti na jednom mjestu i ne brinuti se hoće li izaći.

Kada napokon zaspe, iscrpljen od vlastite ljutnje, koristim priliku da nazovem Marka. Dok plovi po Sredozemlju, ispričam mu što se dogodilo što sam obazrivije mogla. Bijesan je.

„Ne mogu virovat da se to može dogodit’. Ja ne znam u šta su gledale. Nije to kumpir, to je dite“, govori i ne prestaje, a ja kimam glavom i prešućujem svoju krivnju.

„Najbolje bi bilo da ga makneš od tu. Ko nam jamči da se idući put neće dogodit’ još nešto gore?“ govori, a meni se automatski spušta tjelesna temperatura.

„Ma šta bi bilo, nemoj sad pretjerivat’…“, nastojim ga smiriti, ali bez uspjeha.

„Ja pretjerujem? Šta ako gurne vlažni prstić u utičnicu? Ako, ne znam, povuče na sebe ormar? Ne bi to sebi moga nikad oprostit“, kaže mi, a ja shvaćam da je bitka unaprijed izgubljena.

„Ni ja“, kažem.

Idućeg dana ispisujem Duju iz jaslica. „Događa se“, kažem kratko na dugo i zamorno ispričavanje teta u vrtiću. Duje je tužan dok ga odvodim, pruža ruke prema teti koja se za njega najčešće brinula. Srce mi se smanji za još jedan broj.

„Dobar dan, zovem vas sa zavoda za zapošljavanje…“, kaže ženski glas. Nudi mi posao, koji sam prisiljena odbiti prije nego što sam čula pojedinosti. „Stvarno mi je žao“, kažem ženi s druge strane linije i zbilja to mislim. Osjećam se kao zatočenica. Gledam Dujinu malu nogu u gipsu, koji će skinuti za dva tjedna. A kad ću ja moći skinuti svoj?

Te noći sam ih prvi put sanjala. Policajce, naoružane do zuba. Nešto su tražili, ali nisam znala što. Okružili su neku kuću. Dok su se približavali, shvatila sam da je to moja kuća. Razvalili su mi ulazna vrata udarcem noge i u mene uperili pištolj.

Ostavi dijete i idi, govorili su. A ja sam potrčala. Trčala sam daleko, noge su mi odjednom bile lagane, gravitacija se isključila, pored mene su prolazili gradovi, polja i nestale civilizacije. Tek kada sam došla do obale mora, osvrnula sam se u užasu. Jer tada sam se sjetila da je Duje ostao daleko, prepušten na milost i nemilost neznanaca.

Nakon toga, bojala sam se sklopiti oči.

Idućeg jutra, dok sam se umivala, dogodilo se nešto neobično. U ogledalu, moje lice polako se pretvorilo u lice moje majke. Umjesto moje isturene brade, sad je tu bila njena zaobljena, umjesto mog zašiljenog nosa pojavio se njen pravilni. Pogledala sam samu sebe u oči i vidjela nekog drugog. Lice moje majke pretvorilo se u baku, dobilo bore i vječno namrgođen izraz. Poručuje mi da stisnem zube i istrpim, kao da radim išta drugo.

Laura me došla posjetiti. „Zašto su sva ogledala u kući prekrivena?“ pitala me. „Al’ se bojiš kilograma nakon poroda? Ti bar nikad s tim nisi imala problema. Ka’ cura si“, nasmijala se i odmjerila me, a ja sam prešutjela da se tako i osjećam, moje tijelo shvaća moju nespremnost na obline koje neizbježno dolaze s trudnoćom i spremno ih se rješava u najkraćem roku. Promrmljala sam nešto o tome kako mi smeta sunce, a ona mi je namignula, kao da želi reći da je moja tajna sigurna s njom. Nitko nikada neće saznati kako se osjećam. Ni Marko, ni moj otac, ni moje prijateljice. Ne, čak ni njima ne mogu to reći. Ne zbog toga što bi me osuđivale – znam da ne bi. One bi mi željele pomoći, a ja za njihovu pomoć nisam imala snage. Samo mi fali da moram još i njih tješiti. Ne, bolje je ovako.

Pričale smo o svakodnevici, o ljudima koje poznajemo, o vijestima. Taj razgovor od mene je zahtijevao užasan napor. S olakšanjem sam dočekala njen odlazak. Isprala sam ga grižnjom savjesti, kao da je gorka rakija nakon jela.

Dani su se stopili u jedan beskonačni trenutak. Presvlačenje, kuhanje, hranjenje, pranje. Nisam znala gdje Duje prestaje, a ja počinjem. Nisam znala ni ima li me još, negdje u kutu, gotovo neprimjetna, zakopana ispod hrpe prljavog rublja koja nikako da se smanji. Dan ili noć, nije mi više bilo važno. Svaka rutina koju sam postavila s Dujom otišla je kroz prozor nakon njegove ozljede. Sada je opet želio jesti svakih dva sata i dulje od toga nije spavao. Postalo mi ga je sve teže podizati iz kolijevke. Nisam znala je li to zbog toga što je narastao ili zbog toga što sam ja oslabila. Vjerojatno oboje. Dio mene živio je život, borio se sa svakodnevicom, a drugi dio ga je promatrao iz velike daljine i pitao se dokle. Duje je napokon skinuo gips. Sad će sve biti dobro, mislila sam. Polako ću podignuti glavu iznad vode i opet početi disati. Ali tada su se pojavili oni. Isprva sam mislila da opet sanjam, ali bila sam budna. Čim su me opazili, sakrili su se iza stabala, ali ja sam znala da su još tu, policajci iz mojih snova. Odmah sam podignula Duju i stala ga grozničavo tresti. Pobunio se i zaplakao. „Ššš, nemoj plakat, mama je tu. Sve će bit’ dobro. Neću dozvolit’ da mi te itko oduzme“, tepala sam mu.

„Čujete li?“ proderala sam se u smjeru prozora. Nadala sam se da će policajci to shvatiti kao upozorenje. Prozrela sam ih. Nisam znala tko ih je na mene nahuškao, ali znala sam zašto su tu. Da mi uzmu Duju. Da me kazne, jer nisam bila dobra majka.

Počela sam spavati još manje nego inače. Prisiljavala bih se da ostanem budna, jer tko zna što bi se moglo dogoditi ako zaspim? Policajci bi mogli provaliti u kuću i odnijeti Duju. Nisam mogla to riskirati.

Nikome više ne vjerujem. Svi su protiv mene, znam to. Dok pričam s Markom, glumim da je sve u redu.

„Izgledaš umorno“, kaže mi. Odmahnem rukom. „Duje se još nije vratija na svoj raspored. Dobro smo mi, ne brini“, kažem. To ga malo umiri. Pitam se je li on pozvao policajce da me motre. Protivio se jaslicama od početka, a ja sam inzistirala. Možda je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Sigurno mi više ne vjeruje. Donekle ga i razumijem. Samo mi je žao što je daleko, predaleko da mu sve objasnim kako treba.

Probudi me zvuk helikoptera. Što ako su to opet vojnici? Što ako su sada doveli pojačanje? Sigurno se spremaju za napad. Moram pobjeći, spasiti ga, spasiti svoje dijete. Dok ga stavljam u autosjedalicu, ruke mi se tresu. „Mama te puno voli“, kažem mu. On me zbunjeno gleda. Čak i ako ne razumije moje riječi, znam da razumije moje lice, koje se pretvorilo u strah.

Ne znam gdje ću, odlazim kod oca. Vozim zaobilaznim putem, da bih se otresla svih koji me možda slijede. Čovjek nikad ne može biti dovoljno oprezan. Kad me vidi, uplašenu i crvenih očiju, otac stisne usne u čvrstu crtu.

„Ima li mista za nas dvoje?“ kažem slabašno.

„Šta je bilo?“ pita me, a ja mu sve objašnjavam. Dok me sluša, oči mu postaju sve tužnije.

„Marko te ne tuče, nije ženskar, ne kocka. Tebi i malome je sve omogućija. Ne znam odakle ti te fantazije u glavi, ali šta se prije toga okaniš to bolje“, govori mi, a meni srce polako gubi boju, kao da ga ispirem, od crvene postaje blijedoružičasto, a onda na kraju i sivo. Usahlo. Nitko me ne razumije.

„Najbolje bi ti bilo da malo staneš i dobro razmisliš prije nego šta doneseš neku odluku koju ćeš požalit’. Odmori se, vidit ćeš da će ti se razbistrit’ glava. Ja ću pričuvat’ malog“, kaže, uzme Duju i počne mu zaljubljeno tepati. Duje oduševljeno odgovara djedu. Popuštam i odlazim na kat.

Bjesomučno šetam po sobi, kao zvijer u kavezu. Približim se prozoru. Dan je sunčan i vedar, jedan od onih rijetkih savršenih dana, kada se može učiniti bilo što. Na susjednim terasama suši se bijela roba. Baka mi je uvijek govorila da je bura najbolje vrijeme za pranje rublja. „Po njoj se čisti i kuća i duša“, govorila bi kada bi zapuhalo. Gledam svježe oprano rublje i plahte, trepere na vjetru kao bijele zastave. U daljini vidim more. Zavodljivo svjetluca, mami me da mu se približim. Moja noćna mora uvijek je završavala s pogledom na more.

Jedini način da Duje bude siguran je da bude daleko od mene. Sve ima smisla. Ako umrem u snu, umirem li i u stvarnom životu? U pozadini začujem Dujin plač. Do mene dopire iz velike daljine, kao da je u nekom drugom svemiru. Više se ne bojim. Penjem se na ogradu. Lagana sam kao ptica, moje tijelo opet je dječačko, tanko, lepršavo. Zatvaram oči i ispružim ruke. U mislima mi bljesne slika moje ptice, one koja nije htjela poletjeti iako su vrata krletke bila otvorena. Nije shvaćala da je slobodna. Kao što to o meni nisu shvaćali oni koji su me pokušavali zaštititi. Marko, moj otac, moje prijateljice. Više me ništa ne sputava, vrata su širom otvorena. Sada će svi vidjeti da i ja mogu letjeti.