U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

KAMELEONKA

Kad mi je bilo devet godina, odlučila sam postati katolkinja. Moji roditelji ateisti bili su zbunjeni tim naglim otkrićem vjere, sve dok nisu shvatili da je razlog mog obraćenja zgodan mladi svećenik koji drži vjeronauk za prvopričesnike. Mislim da im je malo laknulo kad su me pročitali.

Fra Stipe nije bio iste sreće. Stalno sam ga čekala iza predavanja s najrazličitijim pitanjima o životu i vjeri.

„Fra Stipe, je l’ istina da se vjeroučitelji ne smiju ženit’?“ pitala sam ga jednom. On je podignuo obrve. Divne, savršene obrve koje su uokvirile njegovo pravilno lice.

„Svećenici se ne smiju ženit’, a vjeroučitelji mogu“, reče.

„A koji ste vi?“ upitam bez daha.

„Ja sam svećenik“, odgovori blago.

„Ah.“ U jednu riječ stalo je sve moje razočaranje. Navečer sam plakala sve dok nisam zaspala.

U drugom razredu srednje zaljubila sam se preko ušiju u visokog i šutljivog maturanta. Nije postojao način da mu se približim, ali sam saznala da ide na tečaj njemačkog jezika.

„Upisat ću njemački!“ rekla sam svojima doma. S obzirom da je to djelovalo kao razuman ulog u moju budućnost, nisu mi mogli prigovarati.

Išla sam na tečaj godinu dana i postala stručnjak u rupici koja mu se pojavljivala u obrazima kad bi se nasmijao, za razliku od njemačkog, na kojem se nisam makla dalje od ajnc-cvaj-draj.

Ljeto nakon mature radila sam u kafiću na plaži. Tu sam upoznala Pedra. Kafić, koji se nakon zalaska pretvarao u klub, bio je pun kao svake subote, a ja sam se jedva probijala noseći pladanj s koktelima. U jednom trenu, zapela sam na krhotinu na podu i cijeli pladanj sasula na njegovu šarenu košulju. „Sorry!“ ispričavala sam mu se u panici, a on se smijao. „You’re bleeding“, rekao mi je na mekanom, južnoameričkom engleskom i pokazao na moje krvavo stopalo. Bez imalo razmišljanja, podignuo me je i odnio na kauč. Pepeljuga je pogriješila, nije bila stvar u cipeli već u staklu.

Nakon ljeta, prijavila sam se za volontiranje u Brazilu. Zimu sam provela na krivoj polutci, što je značilo da sam nekoliko mjeseci živjela u vječnom ljetu. Preko dana sam radila u hostelu, a večeri sam provodila s Pedrom. Radili smo empanade, odlazili u klubove i putovali. Pocrnjela sam i počela nositi okrugle naušnice i cipele na platformu, tako da sam izdaleka skoro mogla proći pod Brazilku. Pričali smo satima, sve dok nam nije ponestalo tema, što se dogodilo ranije nego što sam se nadala. Rekao je da ide vani s prijateljima, a idućeg jutra je umjesto pozdrava rekao „oprosti“.

„Jednostavno smo prerazličiti“, rekao je. Prešutjela sam da ga to ranije nije smetalo. Naši problemi počeli su onog trena kad sam mu postala slična.

Vratila sam se kući, odlučna u namjeri da ovog puta nađem nekog lokalca. Roko je bio prijateljev prijatelj. Volio je brodove, pecanje i bijelo vino. Satima smo ležali na njegovom brodu zavezanom na molu i pričali o životu. Mislila sam da sam proniknula u tajnu svemira, naučila sam voljeti bijelo vino iz tetrapaka i dalmatinske hitove.

Jednom su na nas nabasali neki njegovi prijatelji.

„‘Ko je mala?“ pitali su ga. Nasmijao se i oborio pogled.

„Prijateljica“, rekao je.

Kasno sam shvatila zbog čega je imao toliko ženskih prijatelja. Roko je bio kao vječno usidreni brod, pun potencijala, ali nespreman otisnuti se od obale.

Očajnički mi je trebala nekakva struktura u životu. Zaposlila sam se u trgovini i upisala u teretanu, skupa s Emom i Laurom. Po prvi put od srednje škole, dan mi je bio isplaniran od jutra do večeri. U teretani sam upoznala Juru. Pomogao mi je staviti utege, ispostavilo se, i u doslovnom i u metaforičkom smislu. Pozvao me kući i umjesto vina mi napravio smoothie od wheya i šumskog voća. Ocrtavala sam trokut njegovih leđa i mišiće na njegovim prsima koji bi se napeli na zapovijed. Ali to mi nije bilo dovoljno.

„Zašto uvik moraš bit’ u vezi? Zašto sve mora imat svoje ime?“ uzvraćao je protupitanjem na moje stalno zapitkivanje. Dala sam sve od sebe da postanem osoba koju će željeti zadržati, da se zaljubi barem u slutnju samog sebe u meni, ali ni to nije bilo dovoljno. Željela sam da me njegova snaga drži na tlu, da definiram samu sebe i nas, ali uporno je odljepljivao moj grčevit stisak.

„Ja stvarno ne znam zašto ti sad plačeš“, rekao je, a ja sam znala da mu ne mogu objasniti, plakala sam zbog svijeta, zbog prošlosti i budućnosti. Vidjela sam sve odjednom, a on nije vidio ni ono što je ispred njega.

„Ja tebi nisam niti drag ka’ osoba. Nekad mi se čini da si tu samo jer sam ti zgodan“, rekao mi je na kraju, kad više nismo birali udarce.

„Ne, bila sam s tobom unatoč tome“, odgovorila sam i otišla.

Postojala je samo jedna osoba koja me je uvijek bila spremna saslušati. Gdje god bile, Tena i ja čule smo se svaki dan. Zvale smo to našim „virtualnim kavama“. Svaka bi skuhala po šalicu kave i ispijale bi je zajedno, dok smo se gledale na ekranu.

„Pusti druge, šta ti želiš?“ pitala me Tena, moj glas razuma.

„Ne znam“, slegnem ramenima.

„U tome i je problem. Ne možeš se cili život samo prilagođavat’ drugima.“

Bila je u pravu, ali lako je njoj govoriti. Ne zna kako je probuditi se i biti prazna. Otkako se odselila, Tena je živjela za svoj posao. Znala je što želi i bila je dovoljno hrabra da to i postigne. Divila sam joj se. Nije bila tip osobe koja će putovati samo da bi putovala, tražiti sebe po aerodromima i u rukama neznanaca. Ili je možda samo imala tu sreću da je sebe našla odmah pri prvom pokušaju. Ja, s druge strane, što više putujem, čini mi se da sam sve dalje od cilja. Tražim ljude koji znaju tko su i što žele, da ne moram sama smišljati odgovor na to pitanje. Razumijem sve osim same sebe i dobivam nagradu za najbolju sporednu ulogu u vlastitom životu.

„Samo budi ono što jesi“, kaže mi Tena. Što to uopće znači? Kako znam tko sam? Znači li to da prihvaćam sva svoja ograničenja i ne radim na tome da ih popravim, samo zbog toga jer sam „ja takva“? Je li to odustajanje od same sebe? Kimnem i otpijem gutljaj kave. „To je lakše reć’ nego napravit“, kažem.

„Miruj malo, šta ti ode fali?“ kaže mi mama kad su me opet zasvrbjela stopala. Kad sam joj prvi put rekla da želim putovati, pogledala me kao da su mi odjednom izrasle dvije glave. Shvaćala sam zašto, ali svejedno me živciralo što joj je trebalo toliko dugo da se na to privikne.

„Fali mi zraka“, kažem joj.

Moj grad je voda stajaćica, ako ostanem tu duže pretvorit ću se u žabu, kreketat ću o svim stvarima koje nisu dobre a da se ne pomaknem iz svoje bare. Moram se trgnuti, dok me živo blato ne povuče u polaganu, mučnu smrt.

Magnus je u moj grad došao poslom. Tijelo mu je bilo prekriveno tetovažama, a smijao se šire i iskrenije nego itko koga sam do tada upoznala. Htjela sam da me povede u zemlju gdje se ljudi još uvijek smiju, negdje gdje svakodnevica nije toliko učmala i puna gorčine kao ovdje. Ispostavilo se da je u Norveškoj bilo puno ljudi koji su sličili na njega, imali njegovu crvenkasto-plavu bradu i oči koje su istovremeno bile tople i hladne. Osjećala sam se kao mali princ koji je došao na planet ispunjen ružama poput njegove. On je barem jednu pripitomio, ali moja se ljepše smijala.

Magnus i ja radili smo po cijele dane, pa smo kod kuće jeli vrlo rijetko. To je bio jedan od razloga zašto nikada nismo kupili prave, keramičke tanjure. Imali smo samo plastične. Prave tanjure imali su ljudi koji su znali gdje im je dom. Imali su mjesto za te tanjure, koje se nije mijenjalo svako nekoliko tjedana ili mjeseci, imali su tanjure za juhu, glavno jelo i salatu, kuhali su jela koja zahtijevaju dugo krčkanje na tihoj vatri, imali su vremena stati, sjesti i pojesti u miru s nekim tko ih voli, i koga oni vole. Pravi odrasli ljudi pažljivo su birali tanjure, ovisno o njihovoj najdražoj boji, o uređenju njihovog doma, o svim tim stvarima o kojima ja nisam imala nikakvo mišljenje. Kako da znam koja mi je omiljena boja? S čime da ih usklađujem? Sve to zahtijevalo je previše razmišljanja, pa smo radije uzimali plastične i bacali ih nakon upotrebe. Tako nam je bilo lakše. Imali smo i plastične biljke. One nisu mogle umrijeti. Da sam komad posuđa, umjesto porculanskih tanjura bila bih tava s neprijanjajućim premazom – za mene se ništa ne lijepi, nikakvi nazivi ili kategorije, moja najrazvijenija funkcija je samoočuvanje, unatoč svemu.

„Mogla bi se i ti istetovirati“, rekao mi je jednog dana.

Odmahnula sam glavom.

„Nema šanse. Znam sebe, sve bi mi prebrzo dosadilo.“

„Možda nešto malo, kao cvijet ili leptir“, ponudi.

„Ali to ne znači ništa“, pobunila sam se. On se nasmije.

„Zašto sve mora imati neko značenje? Može ti se samo sviđati uzorak“, kaže.

Nekad mi se čini da me uopće ne poznaje.

Božić me uvijek deprimira, možda zato što forsira pretjeranu sreću, onu koja pleše iz očiju, kad je najviše čemu većina može stremiti privremena sreća koja se kondenzira ispod bora i raspline nakon božićne večere.

Gledamo Divan život izvaljeni na kauču. Pored nas je boca vina. Živcira me što nam se George Bailey servira kao životni uzor, George koji je žrtvovao dijelove svoje osobnosti da bi postao važan kotačić u mašineriji svog grada, kao da je sve što možemo u životu žrtvovati sebe na pravi način, tako da od nas i drugi imaju koristi. Kao da naše želje nisu bitne. Kao da je moguće iščupati svoju dušu, ostaviti je da se smrzne na snijegu, i nastaviti živjeti život bez nje, kao da se ništa nije dogodilo.

„Danas ne bi mogli napravit’ takav film“, kažem mu. U meni nadire vrtlog riječi, oda individualizmu i slijeđenju svojih snova. Trenutak prije nego što progovorim on me zagrli i kaže:

„Nema do klasika. Baš ti ugriju dušu.“

Tada shvaćam da je uzaludno. Otvaram usta kao riba na suhom pa ih opet zatvaram.

Nakon njega, naučila sam koliko tuge je moguće naći u nečijem osmijehu.

Vraćam se kući, a povratci se sve više čine kao odlasci. Mama me nastoji zadržati sarmama punjenima sejtanom, a prijatelji osjećajem da me netko opet razumije. Postoje stvari koje se mogu opsovati, ali i prešutjeti samo na materinjem jeziku.

Upisujem tečaj praktične psihologije u nadi da ću moći odgonetnuti kaos u svojoj glavi. Cijelog života premišljala sam se između dva ekstrema: bila sam ili pametnija ili gluplja od svih ostalih. Bilo je vrijeme da se pogledam u ogledalo. Nadala sam se samo da pritom neću pobjeći glavom bez obzira.

Adam je isprva sjedio u redu iza, a nakon nekoliko predavanja skupio je hrabrost da sjedne pored mene. Do tad me je već poznavao više nego ja njega. Od toga sam se osjećala neobično ranjivom. Kad je saznao koji mi je najdraži film, pogledao ga je te iste večeri i iznio detaljne interpretacije.

„Nekad nisam bio siguran u čijem smo pamćenju, Joel ili Clemetine“, rekao je.

„Kako misliš?“ namrštila sam se.

„Pa, nakon što veza završi, dvoje ljudi imaju različito sjećanje na to što se dogodilo. Sjećanje mijenja cijelu vezu“, objasni.

„Nisam o tome razmišljala. Ali valjda si u pravu“, kažem.

Nasmije se.

„Ne brini, ne događa mi se to često“, rekao je.

Viđali smo se svaki dan, na predavanjima i izvan njih, a kad nismo bili zajedno, satima smo pričali na telefon. Nitko nije strpljivije slušao moju šutnju i moje udisaje, kao da mu je spoznaja o mojem postojanju dovoljna.

„Ti si jedina osoba koja me razumije“, govorili smo jedno drugome i zbilja smo to mislili.

„Uvijek sam htio imati nekoga poput tebe“, kaže Adam dok ležimo na plaži. Njegove riječi zaokupljaju moju pažnju i nadjačavaju kliktanje galebova i uzvike piciginaša.

Uspravim se na laktove. „Kako to misliš, nekoga poput mene? Jesam li ja samo jedan primjerak vrste koju bi razmotrija za ulogu svoje cure?“

„Daj, nisam tako mislio.“ I on se uspravi. „Mislio sam, nekoga tko će trajati. Nekog za ozbiljno.“

Prođu me trnci.

„I ja“, kažem.

„Zamisli nas za nekih pedeset godina“, kaže. „Bit ćemo kao oni starci koji još uvijek šetaju zajedno, iako jedva hodaju. Držat ćemo se za ruke i prisjećati trenutaka kao ovaj.“

„Unuci će nam dolazit’ u posjet svake nedilje“, kažem.

Kimne glavom.

„Imat ćemo i psa. Nekog obiteljskog, zlatnog retrivera ili slično.“

„Jedino ako ćeš ga ti šetat“, kažem.

„Hoću, ako mi kukovi to dopuste“, nasmije se.

Piciginaš, koji se bacio na leđa i svejedno promašio balun, sočno opsuje. Poželim mu reći da se ne brine. Barem je dao sve od sebe.

„Ka’ da si vezi sa samom sobom“, rekla mi je Tena na idućoj virtualnoj kavi.

„Ne daj bože“, rekla sam. „Ne sviđam se samoj sebi toliko. Uostalom, učili smo da je ideja da se suprotnosti privlače samo mit. Ljudi koji imaju više toga zajedničkoga imaju veću šansu za uspjeh.“

Tena je preokrenula očima. „Baš seksi.“

Adam i ja se nismo svađali. Isprva sam to smatrala znakom da je naša veza zapisana u zvijezdama, a onda me crv sumnje počeo sve više nagrizati. To nije moglo biti zdravo. Tumačila sam mu samu sebe, u nadi da će mi razjasniti ono što ni sama ne razumijem, ali nudio mi je samo ogledalo. Započinjala sam svađe oko sitnica, ali nije se upecao niti na jedan od mojih mamaca. Kako netko može biti toliko smiren, toliko siguran u sebe, u nas? Što sam više nastojala doprijeti u njegove misli, on je postajao sličniji meni. Počeo je učiti iste jezike kao ja, trčati istu stazu kao ja i gledati iste filmove. Polako mi je ponestajalo zraka.

„Šta ti je?“ zapitkivao me, a ja sam odgovarala: „Ništa.“ Ne pokušavaj me shvatiti dok i ja to pokušavam, htjela sam mu reći. Imaj malo obzira, drži se svoje smjene. Ne trudi se kao što se ja trudim, jer onda moj trud neće imati smisla.

„Nekad imam osjećaj kao da si kilometrima daleko“, rekao je, a ja bih poželjela da jesam. Da me vrate na to sazviježđe na kojem su me našli, jer ovdje nitko ne priča mojim jezikom.

Ubrzo to više nisam mogla podnijeti. Neke završetke lako je svesti na proste faktore, reći, recimo, prevario me, ili imali smo različite ciljeve u životu, ili htio se odseliti na drugi kraj svijeta, a ja ostati kući. Kod nas to nije bio slučaj. Nije postojao konkretan, opipljiv razlog zbog kojeg smo se Adam i ja počeli sve rjeđe viđati. Po završetku tečaja, bili smo puni spoznaja o svim metodama komunikacije i o brojnim patologijama ljudske psihe, ali i dalje nismo bili u stanju razumjeti jedno drugo, kao ni sami sebe. Nisam sigurna tko je koga prvi počeo ignorirati. Nakon određenog broja pročitanih poruka bez odgovora, bilo je svejedno. Možda mu je dosadilo da ga stalno napadam, pokušavam probiti kožu do krvi i vidjeti kako se crveni. Da izbjegne napade, povlačio se sve dalje i dalje, sve dok iza njega nije ostala samo sjena.

Naša veza je bila kao predstava. Dok scenu gledam izdaleka, čini se tako stvarna. Kad nakon završetka predstave odem iza bine, vidim sve ono što nije namijenjeno očima javnosti: gole zidove, spojnice, plastične držače. Sve je ovo predstava. Bježala sam pa zapela o samu sebe, negdje na putu između ogoljelih žica. Uspravila sam se, prepala i nastavila dalje, još bržim korakom.

Otišla sam u Japan. Dok stojim na velikoj željezničkoj stanici, u najrazličitijoj od svih zemalja u kojima sam do tada bila, obuzima me neobjašnjivi osjećaj da sam napokon stigla kući. Na razglasu odjekuje umjetni pjev ptica. To sam ja, razglasna kutija koja oponaša stvarnost, ali svako malo netko zastane i primijeti: hej, ovdje nešto nije kako treba. Baš kao američki turist koji se zbunjeno okreće oko sebe i pokušava shvatiti gdje se nalaze sve te silne ptice.

Stojim usred stanice, okružena svim tim ljudima i na pamet mi padne pomisao: ništa od ovoga nije stvarno. Svi ti ljudi misle da znaju gdje idu, misle da je od apsolutne važnosti da odu upravo tu gdje su nakanili i to što prije. Gledaju oko sebe i misle da je to što vide stvarnost. A nije. To je samo njihov okrhnuti pogled u svijet, filtriran kroz njihove misli, karakter i iskustva. Nema ništa subjektivnije od načina iščitavanja realnosti. Svi smo jedno, sastavljeno od beskonačno udaljenih čestica. Nekada udarimo jedni o druge, zakovitlamo jedni drugima život, samo da ostavimo još veću prazninu nakon odlaska. Posežem rukama za nečim davno izgubljenim, ni sama ne znam za čime, ni u kojem smjeru je otišlo, samo znam da fali svakim danom sve više, pretvorila sam se u nedostajanje, ispružene ruke stoje u zraku kao pitanje koje nije dobilo odgovor. Možda je to jedini način da živimo, da ne preispitujemo ono što vidimo, jer bismo inače proveli cijeli život razmišljajući, a ne živeći.

Kad se moja rodica udavala, nisam mogla vjerovati njenom sigurnom osmijehu, samouvjerenom držanju, hrabrosti kojom se usudila ispreplesti svoj život s drugom osobom. I to s nekim potpuno različitim od nje!

„O čemu razmišljaš?“ začula sam muški glas. Okrenula sam se i vidjela visokog čovjeka širokih ramena i izrazito uspravnog držanja. U crnom odijelu podsjećao me na glumce iz starih hollywoodskih filmova. Moglo mu je biti između četrdeset i pedeset godina. U ruci mu je bila čaša konjaka.

„Dajem im deset godina“, kažem i pokažem na mladence.

„Dobit će djecu, ona će se udebljati, on će sve dulje raditi, a njoj će to ići na živce. Prije ili kasnije, upoznat će neku mlađu koja će biti dovoljno luda da se spetlja s njim.“

On se nasmije i prihvati igru.

„Ja bi rekao pet. Ona mi se čini kao romantični tip. Nakon pet godina, shvatit će da je nestalo nečega za što je ona mislila da se zove ljubav, i neće je prestati tražiti do kraja života.“

„Ona nije nimalo romantična“, kažem. On podigne čašu i nazdravi u smjeru mladenaca.

„Onda možda i imaju šanse.“

Rekao je da se zove Ivan i da je razveden. „Početnička greška“, rekao je. „Tad sam bio klinac. Nisam ništa znao o tome kako svijet funkcionira.“

„A sad znaš?“ upitala sam ga.

„Ne, ali sad se barem više ne trudim to dokučiti.“

Nešto u vezi njega strahovito mi je išlo na živce. Njegova opuštenost, stav da je cijeli život zabava, distancirana nježnost i optimistični pesimizam.

„Jesi li tu sama?“ upitao me. Razmislila sam na trenutak.

„Sama sam, ali ne i usamljena. Postoji razlika.“

„Za samoću u društvu“, nazdravio je.

Kad je prvi put bio kod mene, pogled mu je privukla velika iscrtana mapa svijeta.

„Stvarno si posjetila sve te zemlje?“ upitao je zadivljeno.

„Da“, ponosno kimam glavom.

„Od čega si ti to bježala?“ upitao je i nesvjesno pogodio živac.

„Nisam bježala ni od čega, već prema nečemu.“ Blebećem o svojoj opčinjenosti drugim kulturama i ljudima, a glas mi je sve tanji pod njegovim oštrim pogledom.

„Nemoguće je bježati prema nečemu, a da se istovremeno ne bježi od nečeg drugog“, kaže on.

„Možda sam se nadala da će mi tako biti lakše shvatit’ samu sebe“, kažem tiho, a on blago kimne.

Ivana je bilo nemoguće oponašati. Nisam znala za što bih se uhvatila, s koje strane bi mu prišla, njemu, koji je sačinjen od slobode. Prihvaćao je život takvim kakav jest, i dobro i loše, bez previše emocija.

„Ako prosječan čovjek osjeća od 0 do 100, ja sam stalno na 70. Možda se mogu spustiti na 60 ili podignuti na 80, ali to je više-manje moj raspon“, rekao je. Isprva sam mu to strašno zamjerala, jer moj unutarnji barometar bio je poput prikaza otkucaja srca, stalno u ekstremima, nikad na sredini.

„To znači da me ne voliš dovoljno, da te nije briga!“ govorila sam mu, a on je puštao da me prođe. Začudo, funkcioniralo je.

„Riječi ne znače ništa“, rekao je. „Mogu ti satima izjavljivati ljubav, ali ta ladica koju sam ti jučer popravio i dalje bi ostala rasklimana. Zar moj način nije bolji?“

Nisam uspjela smisliti niti jedan protuargument.

Ni on mene nije nastojao shvatiti na način na koji su to pokušali oni prije njega. Kad sam vidjela da Ivan ne promatra svaki moj korak i ne čeka da napravim pogrešku, nije mi preostalo ništa drugo nego prestati biti kameleonka i dozvoliti samoj sebi da poprimim vlastite boje. Polako sam ih dodavala: zelena, za moja lutajuća stopala, koja se ipak žele vratiti uvijek na isto mjesto. Ružičasta, za vjeru u druge ljude, unatoč tome što me je svijet pokušavao natjerati da promijenim mišljenje. Plava, za moja razmišljanja o vlastitoj ulozi u vrtlogu svijeta, potreba da zagrebem ispod površine i uronim u dubinu. I žuta, za divlju želju da budem ono što jesam, bez isprika i prilagođavanja, da shvatim tko sam pa se objavim svijetu, i budem potpuno ravnodušna prema ishodu. Pokazala sam mu sve svoje boje, jednu po jednu, a on je gledao kako sjaje. Nije ih pokušavao prigušiti. Oslobodila sam se straha za koji nisam ni znala da sam ga imala, straha da će netko pogledati moju golu dušu na svom dlanu, kao uhvaćenog kukca, i s gađenjem okrenuti pogled dok se bespomoćno koprca. Sada je bilo sigurno.

Ivan i ja zajedno smo odabrali tanjure. One prave, keramičke. Umjesto umjetnog cvijeća, kupio mi je lonac za cvijeće i sadnicu. Bio je to prljav posao, napravila sam nered na balkonu, posvuda je bilo zemlje, ali isplatilo se. Cvijet je pustio korijenje.

„Vidi, miriše!“ rekla sam, ushićena kao dijete. Pomirisao ga je onako kako inače miriše vino.

„Kao pravi“, nasmijao se.

Vikende je provodio u planinama, a ubrzo sam mu se i ja pridružila. Spakirali smo vreću za spavanje, prijenosno kuhalo i suhu hranu. Navukla sam cipele za dugo hodanje. I krenula. On ide prvi, a ja ga slijedim. Do vrha nas vode crveni kružići. Znoj mi se cijedi niz leđa, ali ne odustajem.

„Kako možeš bit siguran da je to pravi put?“ pitam ga.

Čini mi se da hodamo cijelu vječnost.

„Ne možeš. Moraš virovat“, kaže i nasmije se. „Ovo ionako radimo samo zato šta je zabavno. Nemoj razmišljat o tome koliko je još ostalo do vrha. Razmišljaj o mirisu šume, o cvrkutu ptica, o obliku stabala. Nema smisla ić negdi samo da bi tamo stigli.“ Bilo mi je kao da mi je izbio dah iz pluća.

Zastala sam i ogledala se. Sunce mi prži u leđa. Oslanjam se na njegovu toplinu. Svjetlost se igra skrivača u dubljim krošnjama. Bazga miriše kao čaj koji mi je mama kuhala kad sam bila bolesna. Cvrčci se glasaju umjesto nijemih stabala, kao njihovi najglasniji zastupnici. Pčela sleti na moju šarenu majicu. Prepadnem se, a onda shvatim da je uopće ne zanimam. Od mene neće dobiti med pa nastavlja dalje. Pčelama je lako, čak i radilicama. One ne zdvajaju o smislu života, njima je sve jasno. One naprosto jesu. Šteta što mozak ne dolazi s prekidačem, da ga povremeno možemo isključiti, samo postojati i diviti se prirodi.

„Šta je bilo?“ pita me Ivan.

„Predivno je“, kažem. U očima mu bljesne razumijevanje.

„Malo ljudi to vidi“, kaže. Spušta se prema meni. Oči su mu zelenije nego inače na ovom svjetlu, na ovom mjestu. Kao da je i sam izniknuo u šumi. Kad mi se približi, naslonim glavu na njegova prsa. Tražim riječi, ali niti jedna mi se ne čini dovoljno dobra. Zagrli me, a moj nemir prelazi u mir.

„Drago mi je šta sam te upoznala“, kažem, odlučujem se za riječi s najviše istine.

„Šta god se dogodi sutra, ili za misec, ili za godinu, uvik će mi biti drago šta sam danas tu s tobom.“ Ivan uzdahne. Razumio je. Nježno se odmakne od mene i pogleda prema gore.

„Bolje da krenemo“, kaže. „Da se stignemo vratiti prije mraka.“