U potrazi za jugom | Sara Tvrdić

PREŠUTJETI SVEMIR

Otkrila sam da je moguće istovremeno biti svjestan svega i ne biti svjestan ama baš ničega.

Primjerice, svjesna sam svog jezika koji mlohavo leži u suhim ustima, kao mrtvi puž spržen na suncu. Ne znam kad sam zadnji put progovorila, ni popila čašu vode. Kad otvorim usta i pokušam zijevnuti, čeljust mi prijeteći škljocne. Stresem se i sklupčam još čvršće u položaj fetusa. Jedino teže od velike deke koja me prekriva je moja vlastita glava. Moje tijelo ne kao da je uraslo u krevet, već kao da je iz kreveta niknulo, kao skulptura koja uzaludno pokušava pobjeći iz kamena. Ne znam što da radim s tim udovima koji se mogu pomicati u različitim smjerovima, svako kretanje čini se ne samo neprirodno, već i suvišno. Vanjski svijet daleki je koncept, u ovakvim trenucima nisam sigurna postoji li uopće. Zašto bih se i pomaknula, ostat ću tu do kraja života, zaspati i pretvoriti se u kostur s veoma dugom kosom, kao u filmovima. Ali teško je zaspati kad se ne možeš prestati ljuljati.

Teško je zaspati i kada mobitel ne prestaje zvoniti. Posebno kad znaš tko je i zašto te zove.

Ja sam jebena kukavica. Zar stvarno neću otići? Ne, moram, dugujem joj to. Ona je mrtva, neće znati razliku. Uostalom, oprostila bi ti. Ona razumije.

Ali ne i njih dvije. Posebno ne Laura.

Jednom davno, nas četiri smo bile najbolje prijateljice. Sada je jedna od nas mrtva, a druge dvije jedva razgovaraju sa mnom. Kako se to dogodilo?

Čas posla. Kao onda kada sam ostavila prljavo suđe da se nagomila u sudoperu. Namjeravala sam ga oprati, zbilja jesam, ali dani su mi klizili kroz prste. Na kraju se na suđu skupila plijesan, a ja plijesan ne mogu dotaknuti, nije to obično gađenje kao kod drugih, meni se čini da plijesan počne gmizati po mojih rukama i uvlačiti mi se u pore. Na kraju priznajem poraz i zovem službu za čišćenje. Kažem im da suđe jednostavno bace u smeće. „Ali može se oprat, šteta je bacat“, rekla mi je zdepasta sredovječna žena, koja je za mene u tom trenu izgledala kao superžena, oličenje sposobnosti da se suoči sa svim životnim izazovima.

„Svejedno vi bacite“, rekla sam joj, znala sam da ću od sada, kad god pogledam to suđe na njemu vidjeti bijelo-zelenu plijesan. Superžena je slegnula ramenima, ipak ja plaćam. Kladim se da je pomislila: baš me briga za ovu razmaženu, preosjetljivu curu, njeni su tanjuri, neka baca novac ako baš hoće. Istina je bila da nisam imala druge tanjure. Uzeo ih je Ivan, skupa sa svojim glupim planinarskim štapom. Cipele za dugo hodanje nisu stigle istrošiti potplat.

Ja sam kraljica ostavljanja stvari da same po sebi, uz minimalnu intervenciju s moje strane, ali uz obilje zanemarivanja, polako odu kvragu. Kako suđe, tako i ljubavne veze i prijateljstva.

Nejavljanje na telefon kada mi je mozak bio previše hiperaktivan da bih se mogla koncentrirati, to je bilo ostavljanje suđa preko noći u sudoperu. Saznanje da Laura ima rak, a da mi to nije rekla jer se nisam javljala na telefon, bili su počeci plijesni. Emina smrt, iz vedra neba. Bacanje suđa u smeće.

Što je više vremena prolazilo, bilo je sve više stvari koje bih morala reći na početku, da ne ispadne da ih ignoriram.

Primjerice, kad se Laura tek razboljela, mogla sam joj reći: „Ža’ mi je šta si se razbolila. Ako ti mogu ikako pomoć, reci.“ Ali dani su prolazili a ja sam šutjela, šutnja se kotrljala po mojoj svakodnevici, prljavom stanu i vremenu koje mi je klizilo niz prste, sve dok mi nije počelo pritiskati prsa, toliko da mi je bilo sve teže ustati iz kreveta. Nisam se mogla natjerati da podignem slušalicu. Sve informacije sam dobivala preko Tene, kad je još bila voljna biti posrednik među nama. Baš kada sam skupila hrabrost i planirala je nazvati, Tena mi je javila da je Laura ozdravila. Bila sam ushićena, naravno, ali tu su za mene počeli problemi. Više nisam mogla nazvati i reći: „Ža‘ mi je šta si se razbolila.“ Sad sam morala reći: „Ža’ mi je šta si se razbolila i drago mi je šta si ozdravila.“ A to bi stvarno bila blesava rečenica.

Isto je bilo i s Emom. Otkako je rodila, vidjela sam je tri puta, od čega jednom na krštenju.

Postalo je sve teže popamtiti obljetnice koje sam preskočila. „Čestitam Duji (polu)rođendan, tebi godišnjicu braka, rođendan…“ Popis se sve više duljio, a ja sam postajala sve veća kukavica. Da nisam… ali ne smijem misliti o tome, ne smijem zaglaviti na starom, dobro poznatom putu, „što bi bilo kad bi bilo“. Da sam manje razmišljala o sebi, a više o drugima, možda bih uočila nepodudarnosti u Eminom raspoloženju, možda bih uočila da su joj usne razvučene u osmijeh mrvicu preširok da bude uvjerljiv, možda bih mogla uzeti Duju na čuvanje, možda…

Možda onda kad su me Tena i Laura obavijestile da je danas sprovod, ne bih osjećala kao da me zovu na ispraćaj stranca.

Nikad prije nisam bila na sprovodu. Oba djeda i jedna baka umrli su dok sam bila mala, a kad je bio sprovod druge bake, mama je bila dovoljno mudra da me toga poštedi. Svejedno, nakon što su mi rekli da je „baka zaspala“, danima nisam mogla zaspati, jer sam bila uvjerena da se i ja, poput bake, možda više nikada neću probuditi.

Ja sam kao filter za vodu, ali za ljudske emocije. Jedini problem je što nemam sistem za čišćenje od svih tih gustih, učmalih tama koje ljudi nose sa sobom i prenose na mene, kao sipino crnilo. Nema rezerve, limunska kiselina tu ne pomaže. Samo skupljaj u sebi pa dok izdržiš. A kad se pokvariš, pa, ne valja o tome uopće razmišljati.

„Nemoj bit’ tako negativna“, rekla bi mi mama.

„Patentiraj to, to ti je vrhunski lijek za sve probleme. Samo odluči ne bit’ takav i izliječen si. Možda da pokušaš to reć’ i onima koji imaju, recimo, čir na želucu. Možda i njima pomogne“, rekla sam joj.

Uzdahnula je onako mučenički kako mogu samo mame koje smatraju da njihova djeca trate svoj životni potencijal.

Znam, mama. Nije baš da sam birala ovu svoju ludu glavu. Ali ne mogu iz nje.

Nisam htjela otići natrag u roditeljsku kuću. Tamo bih neizbježno vidjela nekoga od stare ekipe, a za to nisam bila spremna. Zato sam privremeno unajmila ovaj stančić, rupu od dvadeset kvadrata, gdje mogu na miru vidati ili ignorirati svoje rane, čekati da ili ja odustanem od svijeta, ili on od mene. Ne želim umrijeti. Ne bih to nikad napravila svojima. Ono što želim je da se svijet samo na tren zaustavi ili makar jako uspori, tako da stignem pozavršavati sve ono što sam jednom započela, a nikada nisam završila, da se stignem javiti svim ljudima kojima sam namjeravala, da obavim sve one zamorne, svakodnevne stvari s kojima ostali nisu imali nikakvih problema, a meni su se na trenutke činili nepremostivima.

Slikanje je bila jedina konstanta u mom životu. Neki bi rekli da je to dar, a ja smatram da je to nadomjestak za moja slaba pluća. Ne mogu dovoljno glasno vrištati, koliko mogu agresivno mrčiti papir. Zato šutim, kad već ne mogu vikom lomiti prozore. Ljudima se sviđaju moji radovi. Možda zbog istog razloga zbog kojeg vole gledati automobilske nesreće, svađe na ulici i ostale prikaze tuđe patnje.

Možda trebam opet otputovati. Kad putujem, sve je lako. Ne moram razmišljati. Tu nema prošlosti, samo potencijal budućnosti. Ali nekad, negdje treba raspakirati kofere. Da barem tako mogu raspakirati i vlastiti mozak. Sve raspršene misli izvaditi na krevet, oprati, ispeglati i vratiti natrag, uredno posložene u odgovarajuće pretince. Ali moj mozak jednako je funkcionalan kao moja vještina pakiranja na ekskurziji u osnovnoj školi, kada sam mobitel, novčanik i vodu spremila u bunker autobusa, a pidžamu i prljavo rublje ponijela sa sobom u ručnoj torbi.

„I meni se nekad ne da nešto napravit’ pa stisnem zube i to odradim!“ vikala je Laura kada sam dva dana prije odlaska na Santorini otkrila da mi je osobna istekla. Nisam znala kako da joj objasnim, možda zato što nisam znala kako to objasniti ni samoj sebi.

„To šta tebe nekad zaboli glava, ne znači da neko drugi ne dobije migrene“, rekla sam joj na kraju i predala molbu za ubrzani postupak obnavljanja iskaznice.

Zasićena sam, kao čaj s previše limuna. Previše se taloga nakupilo u meni. Kad sam bila dijete, nisam prestajala plakati, ali sad mi ni suze ne mogu donijeti olakšanje. Zapele su negdje u mom grlu. Umjesto tekućine, pretvorile su se u čvrste blokove leda, i ne znam kako ih opet pokrenuti.

Samo stoje tu i muče me. Osjećam se stara tisuću godina i teška tonu. Kada bih barem mogla zamijeniti dio sebe nečim laganim. Poput perja ili oblaka. Kada bih se barem mogla malo razrijediti. Ali vlastita težina neumoljivo me vuče prema dnu.

Recimo da ipak odlučim otići. Što bi Laura rekla kad bi me vidjela? Vjerojatno bi me napala, izvrijeđala, pitala zašto se nisam nikome javila toliko dugo. Ili još gore, možda bi se pravila da me ne vidi, kao da se nikada nismo ni poznavale. Ne bih to mogla podnijeti. Ne na ovakav dan, kad mi je vlastita koža pretijesna. Uvlačim se dublje ispod pokrivača.

„Korisnik trenutno nije dostupan“, govori moj mobilni operater.

Mobitel isprva neprestano zvoni, a onda prestane. Obavije me tišina.

Svi mi kružimo oko svojih tišina, umatamo se u njih kao u najmekše pokrivače i dajemo im imena od milja. Nespremnost. Sram. Strah.

Prava istina je da tišine na kraju nisu ništa drugo nego laži.

Prestane li svemir postojati ako ga prešutimo?