Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

II. NEKA ZAPAŽANJA O POSTUPKU

U odabiru raznih društava o kojima se raspravlja u sljedećim poglavljima, nastojao sam postići široku raznolikost s obzirom na zemljopis i tip kulture. Istodobno sam nastojao upotrijebiti odabir koji nudi jasna i različita rješenja problema reda u anarhiji. Drugim riječima, stavljen je naglasak na prikaz primjera različitih vrsta sankcija i stilova vodstva. Tu su i neki slučajevi čija će anarhična narav očito biti sporna. Oni mogu predstavljati granične slučajeve anarhije ili „etatizma“.

Među nekoliko primjera anarhičnoga ustroja zajednice možemo razlikovati one „nenamjerne“ od onih „namjernih“. Potonji su hotimični, planirani pokušaji pojedinaca da uspostave društveni poredak sukladan nekom prije smišljenom programu. Da upotrijebimo drugi opisni pridjev, to su „utopijski“ pokusi u anarhističkom smjeru. Većina je primjera „nenamjerna“, vrsta društava koja su, gotovo kao sva u ljudskoj pustolovini, izrasla „kao Topsy“[1], u nedostatku bilo kakvog sveobuhvatnog svjesnog plana.

Na kraju, što se tiče ovih nenamjernih društava, moramo imati na umu da za većinu njih opisani uvjeti više ne postoje. S nadolaskom europskog imperijalizma te anarhično ustrojene zajednice – koje su europski kolonijalisti od svih neeuropskih političkih uređenja najmanje razumjeli – promijenile su se tako da se prilagode obrascu vlade i poretka kakav su zamislili gospodari. U opisima koji slijede ipak ćemo upotrijebiti sadašnje vrijeme kako bismo sugerirali „etnografsku sadašnjost“.

Rasprava o nekolicini anarhično politički ustrojenih zajednica smještena je u kontekst tipologije društava koja je već dugo u modi unutar antropoloških krugova: naime, sukladno njihovu prvotnom načinu preživljavanja. Pa su tako neki lovci na divlje životinje i skupljači bilja; drugi su uglavnom obični vrtlari ili hortikulturci, prvenstveno ovisni o uzgoju udomaćenih biljaka samo uz pomoć ručnih alatki i ljudske radne snage. Treći tip su pastiri koji su se specijalizirali za čuvanje stoke, a uz to se povremeno posvećuju uzgoju bilja. Konačno, možemo govoriti o ratarskim narodima koji ovise o širem obliku uzgoja bilja pri čemu rabe životinjsku vuču ili, u skorije vrijeme, traktorsku snagu. Tu je glavni tehnološki simbol uporaba pluga. Takva društva ovise o spoju uzgoja bilja i stočarstva.

Neki su antropolozi otišli mnogo dalje s takvom klasifikacijom društava nego što je, zapravo, opravdano. Ta im je klasifikacija važna jer im omogućava da predviđaju na temelju njihova načina preživljavanja mnoga druga strateška obilježja tih društava. Zato se smatra da ta klasifikacija podupire teoretski pravac materijalističkog shvaćanja ljudi i njihove kulture. To gledište kaže da osnovica načina života, preživljavanja društva određuje tip društvenog sustava. Nije ni čas ni mjesto da ulazimo u detaljnu argumentaciju te postavke. Upotreba te klasifikacije na ovom mjestu, kao i u mnogim antropološkim radovima, ipak se ne smije shvatiti kao podrška tom stajalištu. Ta je klasifikacija korištena jer nudi prikladan način kategorizacije pa time i mogućnost da se bavimo raznolikim ljudskim stanjima. U njoj ima elemenata istine, uostalom kao u svakoj klasifikaciji i teoriji koja je podržava. Tako znamo da gotovo svim lovačko-skupljačkim narodima nedostaju složena podjela rada, društvene klase, država i vlada, a s druge strane spektra, znamo da gotovo sva ratarska društva imaju društvene klase, složenu podjelu rada, državu i vladu. Jasno je da lovačko-skupljački sustav ne može osigurati materiju nužnu da podrži tako razrađene društvene sustave kao što to može ratarski. Zbog toga su lovačko-skupljačka društva, osim nekoliko iznimaka, „egalitarna“ (ravnopravna) društva, prema Friedovoj klasifikaciji, ili društva „tipa družine“ prema Serviceu. Većina primjera anarhičnih zajednica na sličan način proizlazi iz lovačko-skupljačkih naroda, dok su ratarska društva gotovo posve uslojeni (Fried) sustavi državnog tipa u kojima je anarhija, u najboljem slučaju, rubna pojava.

Kao što vrijedi za teorije s jednim određujućim čimbenikom, tako i ova, koja se oslanja na materijalno preživljavanje, ima prizvuk istine, ako se zadržimo na razini stanovitih širih općenitosti i vjerojatnosti. Takve se teorije ipak ruše kad ih pokušamo upotrijebiti za objašnjenje mnogih raznolikosti, koje se pojavljuju npr. u lovačko-skupljačkim sustavima, ili za objašnjenje preciznije dinamike u odnosu prema određenim vidovima društvenog uređenja. Također, one nisu u stanju objasniti ideološku raznolikost. Kao za zemljopisni okoliš, tako se i za način preživljavanja može reći da određuje granice onom što ljudi sami mogu raditi i razviti, no unutar tih ograničenja, uz domišljati duh ljudskog uma, moguće su svakovrsne varijacije, koje nisu samo popratna pojava materijalnih uvjeta života.

Svako je društvo u nekom trenutku rezultat kolektivnoga međudjelovanja nekoliko svojih dijelova, a ne samo jedne pojave. Skupljanje posebne vrste hrane djelomice određuje brojnost i raznolikost stanovništva, a i do koje će se mjere steći bogatstvo dovoljno da omogući stanoviti razvoj ustroja zajednice. Broj i gustoća stanovništva usko su povezani s vrstama društvenoga ustroja koje se mogu javiti. Na primjer, malobrojno stanovništvo može spremno podržati ustroj zajednice koji se zasniva samo na srodstvu. Isto su tako lov i skupljanje, kao i bilo koji drugi način života, iznimno ovisni o vrstama raspoložive tehnologije. No, tehnologija, pa tako i sveukupna lovačko-skupljačka osnova, ovisi o nematerijalnom čimbeniku znanja u ljudskoj glavi. Znanje se pak usredotočuje ili orijentira prema prevladavajućim vrstama kulturnih vrijednosti – koje se smatraju važnim ciljevima života – i prema postojećim vrstama tehnologije. Jednom riječju, obrazac društvenog uređenja koji bi najviše zadovoljavao mogao bi biti poput interaktivnog sustava više čimbenika.

Na slijed od lova i skupljanja, preko vrtlarstva i pastirstva, do ratarstva, ne smijemo gledati kao na fiksirani obrazac stupnjeva kulturnog razvoja kroz koji svaka kultura mora proći, niti ga smijemo tumačiti kao slijed kojim se složenost sve više povećava. Istina je da je svako društvo, ili je nekad to bilo, ovisno o lovu i skupljanju, i da je većina današnjih ratarskih društava počela kao lovačko-skupljačka pa se razvila u vrtlarska. Osim tog procesa, postoji mnoštvo drugih načina ili slijedova kako se društva mogu razvijati. Obrazac kulturne evolucije je višesmjeran, a ne jednosmjeran.

S obzirom na stupnjeve složenosti, neka su lovačko-skupljačka društva složenija od nekih vrtlarskih, a neka čak više i od nekolicine pastirskih. A neka su vrtlarska društva složena kao i neka ratarska.

U prikazima koji slijede naglasak će biti na određivanju uzoraka i tehnika vodstva te na mehanizmima društvenoga nadzora kao pokazatelja anarhičnoga ustroja zajednice. Odnosi među spolovima i među dobnim skupinama dva su područja interesa anarhista, a svaka moderna anarhistička teorija zahtijeva punu spolnu jednakost i, u najmanju ruku, suprotstavljanje svakoj iracionalnoj vlasti nad mladima. U sljedećim poglavljima o tome nećemo mnogo govoriti. Istina je da malo društava dopušta išta slično spolnoj jednakosti, a jednakost žena, posve jasno, nije pojava zabilježena u većini društava o kojima ćemo raspravljati.[2] Slično tome, mladi su bez iznimke podređeni svojim starijima i to češće na arbitraran način. Držimo se točno određenog značenja anarhije kao političkoga ustroja zajednice bez vladara, bez vlade, ali opet bez zapreke priznajemo da to mnogo toga prepušta čežnji onih koji se ideološki smatraju anarhistima i ostalih koji su isto tako zaokupljeni pitanjem slobode. Anarhija nužno ne znači slobodu.

Na kraju, postoji problem s nazivima koji se obično primjenjuju za nekoliko skupina o kojima raspravljamo – u tome što su oni etnocentričnog porijekla. Istodobno je teško naći prikladne zamjene. Dok Eskim ima pogrdan prizvuk, alternativa Inuit, ime koje oni sami rabe za sebe, ima također etnocentričan prizvuk. On znači narod ili ljudska bića te u sebi podrazumijeva da oni koji ne pripadaju njihovu narodu nisu ljudi. Berber je bez sumnje najpogrdniji naziv od svih – znači barbar. No, taj narod nema nijedan opći izraz za sebe. Većina pak rabi neki oblik Imazighena, tj. „slobodnih ljudi“, te pretpostavljam da nitko od njih ne bi zamjerio na tom imenu. U ovom sam tekstu pokušao rabiti neutralne izraze za različite skupine, ali nisam mogao stvoriti neki iscrpan popis imena oslobođenih etnocentrizma. Još uvijek rabim naziv Pigmejac u nedostatku alternative, a, koliko znam, imena mnogih skupina mogu skrivati uvredu ove ili one vrste. Rabit ću Inuiti umjesto Eskimi, Sani umjesto Bušmani, Sami umjesto Laponci, i Imazigheni umjesto Berberi.

BILJEŠKE

[1] Lik iz Čiča Tomine kolibe. [op.prev.]

[2] To je hipoteza koja se razvila u devetnaestom stoljeću, a otprilike u njegovu posljednjem desetljeću marksističko krilo pokreta za oslobođenje žena dalo joj je nešto publiciteta. Prema njoj su u najstarijim društvima muškarci i žene bili ravnopravni, a razvoj „vlasništva“ i poljodjelstva doveo je do muške dominacije. Potpuno je točno da postoji veća jednakost među spolovima u lovačko-skupljačkim društvima nego u većini ratarskih. Ali ta „veća jednakost“ još uvijek je unutar parametara muške nadmoćnosti. Druge dvije predodžbe, koje se često pojavljuju u vezi s onom o pradavnoj spolnoj jednakosti, stajališta su da je starije ljudsko društvo bilo matrilinearno i da se prakticiralo nešto slično skupnom braku. Nema dokaza za takva stajališta u antropološkim podacima. Dapače, ako ima, onda su dokazi protiv njih. Najstarija ljudska društva vjerojatno nisu bila ni patrilinearna ni matriliniearna već bilateralna (ne linearna).