Narod bez vlade : antropologija anarhizma | Harold Barclay

VIII. IMAJU LI ANARHIČNE ZAJEDNICE PORUKU?

 

NEKOLIKO OPĆIH OSOBINA ANARHIČNOGA USTROJA ZAJEDNICE

Gotovo sva lovačka i skupljačka društva o kojima postoji bilo kakav zapis, egalitarna su i anarhična, budući da nemaju vladu ili državu. Mala manjina su – posebice ona sa Sjeverozapadne obale Amerike i sjevera Kalifornije – rangirana društva kojima ipak često nedostaje ikakav sustav vlade. Među vrtlarima je raširenost egalitarnoga i anarhičnoga ustroja još uvijek velika, ali ipak manja nego kod lovaca-skupljača. S druge strane, vjerojatno manjina pastirskih društava i jedva ijedno ratarsko pripadaju toj kategoriji. Osobine društava tih potonjih su uslojenost (stratificiranost) i država.

Zapamtimo da svojstvo ravnopravnosti bilo kojeg ustroja zajednice, uključujući i anarhiju, moramo promatrati unutar konteksta istoga spola, životne dobi ili naraštaja. Prava spolna jednakost je rijetkost, a društva koja joj se približavaju, kao Ifugaoi ili Dajaci, češća su među društvima s bilateralnim rodbinskim sustavom. U njima nema razlikovanja ili davanja prednosti rođacima bilo s očeve bilo s majčine strane; postoji jednakost ili približna jednakost s obzirom na nasljeđivanje po liniji obaju roditelja i za pripadnike obaju spolova. Muž i žena nastojat će donijeti u domaćinstvo jednaku imovinu. Ta bilateralna situacija obično daje podlogu za razmjerno jednako sudjelovanje u gospodarskoj sferi (npr. Ifugaoi, Inuiti, Sami). Matrilinearni sustav ponekad se čini inferiornijim od bilateralnog u sposobnosti da pruži najsigurniji temelj za relativnu spolnu jednakost. To je stoga što su muškarci često potaknuti da neutraliziraju načelo nasljeđivanja po ženskoj liniji nametanjem vlastite nadređenosti.

Anarhija je u suodnosu s „pučkim“ ili gemeinschaftlich osobinama. Najlakše ju je provesti kad je stanovništvo najučinkovitije društvene skupine malobrojno – možda do dvjesto pojedinaca. U njoj prevladavaju „neposredni odnosi“, odnosi „licem u lice“, pa stoga tipične difuzne sankcije, kao što su ogovaranje, ostracizam i slično, mogu biti najdjelotvornije. Anarhiju je najlakše održati ondje gdje je stanovništvo istovrsno i neraslojeno. Između ostalog to znači da postoji samo najmanja moguća podjela rada i specijalizacija zadaća. Takvo stanje, u kojem su ljudi uglavnom jednaki, smanjuje ili daje najmanje mogućnosti za razlike u mišljenju, oštre raskole i sukobe, a u najvećoj mjeri promiče ono zajedničko pa, ako i dolazi do neslaganja, još postoji velik pritisak u korist složnosti i održavanja sustava. Brojni odnosi zajedništva povezuju otpadnika sa skupinom i sprečavaju potpuno otuđenje.

Neki mogu tumačiti te uvjete kao kruto rezanje slobode. Može se reći da se sloboda mjeri mogućnostima izbora dostupnih pojedincu. Očito su pripadnicima tih malih društava mogućnosti izbora smanjene. Ali možda bi trebalo preispitati do koje je mjere sloboda manja u takvim društvima, ako svi njihovi pripadnici nisu svjesni većeg broja mogućnosti i ako je nekoliko istih mogućnosti dostupno svima. Kako doista usporediti takva društva s onim „modernijima“ u kojima se pretpostavlja da ima mnogo više mogućnosti izbora, premda takav izbor nije svakome slobodno dostupan?

Premda možemo reći da se anarhija najčešće javlja u malim skupinama i da se lakše održava u takvim uvjetima, ne možemo reći da je nemoguća u modernom, složenijem kontekstu. Ispravnije je reći da nije vrlo vjerojatna. Ipak, imamo primjere anarhičnih ustroja među narodima kao što su Tivi, Lugbare, Nueri i Tonge, koji broje stotine tisuća pripadnika i prilično su gusto naseljeni, često više od stotinu ljudi na kvadratnu milju. Takvi društveni poredci mogu se postići sustavom segmentiranih loza, koji, kao što smo već vidjeli, ima stanovite sličnosti s anarhističkim pojmom federalizma. Ili, kao među Tongama i nekim istočnoafričkim pastirskim narodima, velike se populacije mogu integrirati u mnogo složenije strukture koje povezuju pojedinca s mnogobrojnim razdijeljenim i nadvoje podijeljenim skupinama, tako da se njegove društvene veze protegnu preko velikog područja. Drugim riječima, pojedinci i skupine tvore mnoštvo međusobno povezanih lokacija, koje se integeriraju u veliku društvenu cjelinu, ali bez ikakve stvarne centralizirane koordinacije.

Čak i u zapadnoj civilizaciji imamo slučajeve velikih akefalnih organizacija. Studije o nedavnim društvenim pokretima u Sjedinjenim Američkim Državama navele su proučavatelje takvih pojava da govore o mrežama zasnovanima na ideji segmentirane polikefalnosti (SPIN[1]). „Organizacijska shema SP(I)Na izgledala bi kao slabo izvezena ribarska mreža s mnogo čvorova ili oka različitih veličina, od kojih je svaki povezan sa svima ostalima izravno ili neizravno“ (Hine, 19). SPINovi nemaju jednog vođu, nego svaki segment ima svoje vođe, premda ni jedan od njih nema vlast. Vodstvo se temelji isključivo na sposobnosti i uvjerljivosti. Široka mreža „vodoravnih veza“ i, najvažnije od svega, ideološka povezanost, ono je što drži različite autonomne segmente zajedno i sprečava rasap. Odnosno, postoji mnogo preklapanja u pripadnosti, tako da jedna osoba pripada nekolicini skupina unutar cijelog pokreta. Postoji znatno međudjelovanje između vođa skupina ili stanica koje u svemu sudjeluju, a sami vođe mogu voditi jednu skupinu, ali biti obični članovi druge. Također ima mnogo ritualnih aktivnosti u obliku demonstracija, skupova i slično, što ih sve povezuje. Prava je poveznica pokreta ideološka: duboka odanost vrlo malom broju ključnih i temeljnih načela koja su svima zajednička. Hine tvrdi da je biološka analogija SPINa glista. Ali druga bi analogija mogao biti mozak u kojemu bezbroj stanica surađuje bez ikakvog „vladara“.

SPINovi su posve svrsishodni i pragmatični. Kad ideja koja ih povezuje izgubi svoj utjecaj, bilo zato što je ostvarena, ili je propala, ili je zastarjela, SPIN se mijenja ili nestaje. Vjerojatno je važno anarhistima i ostalim propagatorima to što se SPINovi ne javljaju kao rezultat svjesnog planiranja, nego „se pojavljuju zbog funkcionalne potrebe“ (Hine, 20). Očita je sličnost SPINova s Tongama i sličnim oblicima društvene organizacije. Slobodno društvo oblikovano u tom smislu može se pokazati kao najotpornije na jačanje oligarhije i hijerarhije.

Anarhisti su se često pozivali na druge primjere sustava koji djeluju bez ikakvog glavara. Tako postoji europski željeznički sustav, sastavljen od više neovisnih nacionalnih željeznica koje usklađuju svoje aktivnosti tako da omogućavaju učinkovit prijevoz robe i putnika između nekoliko različitih zemalja. To je sustav bez glavara. Željeznicu Sjedinjenih Država posjeduje i njome upravlja nekoliko različitih tvrtki koje usklađuju svoje djelovanje uz pomoć dobrovoljnih udruženja tvrtki čime osiguravaju prometovanje cijelom zemljom. Međunarodni poštanski sustav iste je akefalne prirode.

Donekle je ironično da određeni branitelji moćne nacionalne države istodobno zastupaju gospodarstvo kojemu nedostaje ne samo centralizirani nadzor na međunarodnoj razini, nego i onaj na nacionalnoj. Stara liberalna kapitalistička zamisao da gospodarstvo jest, ili bi trebalo biti, samoregulirajući sustav određen samo zahtjevima slobodnog tržišta, u svojoj je biti anarhistička ideja. Međutim, više to nije kad postane isprikom za izrabljivanje i tlačenje drugih. U svakom slučaju tih nekoliko primjera ono su što Bohannan naziva „multicentričnim“ sustavima moći.

Jasno je da veliki, razmjerno složeni društveni sustavi ili odnosi mogu učinkovito djelovati na anarhičan način. Zamjetno je, međutim, da ni jedan od raspoloživih etnografskih slučajeva ne pokazuje djelovanje anarhije ondje gdje postoje veće urbane aglomeracije. Osim kratkotrajnog španjolskoga i ukrajinskoga eksperimenta, gdje god se anarhija pojavljuje, riječ je o seoskom kontekstu. Ipak, ako anarhija može djelovati u gusto nastanjenom ruralnom području, postoji mogućnost da bi to mogla i u gradovima.

Činjenica da postoji mali broj anarhičnih ustroja u složenim društvenim strukturama može značiti da je centralizirana država praktičniji mehanizam za održavanje društvenih odnosa u takvom miljeu. To također može značiti da su određeni pojedinci, koji imaju moć, u stanju anestetizirati stanovništvo vjerovanjem da je njihova vlast nužna i da mu je život lakši ako prenese svoju odgovornost na njih. Oni nad kojima se vlada zadojeni su idejom da vlada zna najbolje; ona je najdjelotvornije sredstvo za zadovoljavanje potreba zajednice, dok obični ljudi nisu ni kvalificirani ni sposobni za to. Kao svaka uspješna institucija, vlada se također koristi time da ucjepljuje u stanovništvo potrebu za svojim postojanjem. Jednom kad je moć koncentrirana u rukama nekolicine, teže je se riješiti. Ona ima vučju glad i navadu da se stalno povećava i širi kao tumor. Kao što je već rečeno u ovom ogledu, desetljećima u našem društvu dolazi do postupne erozije samopomoći i instituticije dobrovoljne suradnje, erozije koja je dala prednost sve većem zadiranju vlade u živote sviju. To ne treba kritizirati samo kao prijetnju slobodi, nego je to i prijetnja svakodnevnoj praksi dobrovoljne suradnje, praksi oslanjanja na samog sebe i uzajamnu pomoć među „prirodnim“ skupinama u društvu.

Ako i ostavimo po strani stvarnu vjerojatnost da oni koji postižu moć omamljuju mase, možemo vidjeti da ljudi prečesto procjenjuju ljudske vrline tako da odabiru sigurnost ispred slobode, red ispred slobode i učinkovitost ispred individualnosti. Jednostavna je činjenica da anarhija zahtijeva rad, odgovornost i veliki rizik. Posebice je danas većina ljudi zadovoljna prepuštanjem odgovornosti vladi – možda zato što su prelijeni i sretno opčinjeni onima na vlasti; možda i zato što moćni potkopavaju njihovo samopouzdanje.

 

KULTURNI PROCVAT I ANARHIJA

U knjizi Nacionaliazm i kultura Rudolf Rocker istraživao je postavku da gdje god postoji država, dolazi do gušenja ljudskog kulturnog razvoja i da se, u skladu s tim, gdje god je politička integracija slaba i ograničena na male skupine, javlja kulturni „napredak“. Pod pojmom kulture Rocker razumijeva razne vrste umjetnosti: arhitekturu, slikarstvo, glazbu, književnost, filozofiju. Nažalost, on je propustio napraviti sustavnu analizu kulturnih sadržaja ili osloboditi temu najsubjektivnije razine. On, na primjer, daje samo osobne prosudbe o vrijednosti književnosti staroga Rima ili grčkog kiparstva. Na tom se području, očito, teško može postići objektivnost. Jednako je ozbiljan problem to što Rocker, čini se, s odobravanjem gleda na antički grčki grad državu, ranu španjolsku komunu i mala europska vojvodstava u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Nije jasno je li on kritičan prema državi ili je kritičan samo prema velikim državama. Štogod bio slučaj, tvrdnja da država guši kulturni procvat zanimljiva je, ali isto tako i pitanje opterećeno s previše zamki da se na njega uvjerljivo odgovori.

Da bismo ispravno sagledali Rockerovo pitanje, bilo bi potrebno preciznije odrediti pojam države, a prije svega bila bi nam potrebna objektivna tehnika s pomoću koje bi se mogle procjenjivati umjetničke forme u različitim kulturama. Nemam namjeru preuzeti taj golemi zadatak. A. L. Kroeber je u Konfiguracijama kulturnog rasta pokušao nešto slično. On nije dao procjenu umjetničkih formi, nego je upotrijebio imena istaknutih osoba kao naznake za objašnenje uspona i pada nekoliko grana umjetnosti i znanosti u velikim svjetskim civilizacijama.

Njegov je cilj bio odrediti pravilnosti u razvoju intelektualnih i estetskih pothvata tijekom vremena od jedne do druge velike civilizacije. Njegova je tehnika u svakom slučaju bez prigovora. A u svojim zaključcima, različito od primjerice Spenglera ili Toynbeeja, Kroeber ne nalazi neku veliku pravilnost ili pravilnosti, ni povijesne univerzalnosti. Ne nalazi važne međuodnose između vrhunaca određenih konfiguracija, bilo u prirodnim znanostima, filozofiji ili u umjetnosti. A nema ni poveznica između vrhunca određene umjetnosti i ukupnog kulturnog vrhunca. Krijesta znanstvenog vala može se pojaviti prije krijeste književnoga vala, uz nju ili nakon nje, i tako dalje. Kulture često imaju visoke vrhunce u nekim umjetnostima i znanostima, a nemaju ga u ostalima. Kao izravniji odgovor Rockeru, Kroeber otkriva da konfiguracije i njihove kulminacije nisu posebno vezane za čimbenike kao što su odsutnost ili opseg političke integracije. I Kroeber i Rocker bave se samo pismenim civilizacijama. Postavlja se pitanje kako bi Rocker, na primjer, gledao na kulturni razvoj u anarhičnim zajednicama iz ovog ogleda, u usporedbi s ostalima koje imaju države.

Kao prvo, ustanovili smo da takva društva bez vlade imaju mnoge ugnjetavačke osobine za koje se čini da guše slobodno stvaralačko izražavanje. Osim toga, ozračje slobode same i po sebi nedovoljno je za kulturni procvat. Slobodni ne stvaraju u vakuumu. Katkad se ističe da australski domorodački lovac ima mnogo vremena za razmišljanje i stvaranje, no krajnji rezultat nije tako očaravajući. Osim slobode, potreban je primjereni poticaj. Akumuliranje znanja sigurno je stanovita pobuda takvom poticaju. Kako čovjek skuplja više podataka, tako mu se razumijevanje proširuje. Vidljive su nove poveznice i odnosi; postiže se veći uvid a um zabljesnu nove slutnje ili intuicije. Specijalizacija zadataka glavni je čimbenik u rađanju stvaralačkog ozračja, jer postoji mogućnost za brojne pojedince, koji se zanimaju za isti posebni problem, da razmijene ideje, rade zajedno i da tako nadahnu jedan drugoga. Takvo se nadahnuće ubrzava kad postoji laka i slobodna komunikacija u cijelom svijetu sa svima sličnih zanimanja. Povijesno gledano, specijalizacija zadataka u podjeli rada – izgrađivanje zajednice stručnjaka ili umjetnika – uvijek je povezana s nekim urbanim elementom i rađanjem klase imućnih. A to pretpostavlja raslojeno društvo u kojemu je malo mjesta za anarhiju.

Nitko ne može zanijekati da je određeni stupanj osobne slobode i individualnosti bitan za inovaciju i kulturni procvat. Ali, suprotno od Rockera, čini se da nam interkulturna analiza i povijest kazuju da ljudska bića mogu biti stvaralačka i u prilično različitim okolnostima. Esencijalna, bitna količina slobode, vrlo je promjenjiva. Sigurno nitko ne može tvrditi da će se u raznim anarhičnim političkim organizacijama umjetnost više razvijati samo zato što nema države.

 

TEHNIKE ZA ODRŽAVANJE PORETKA

Sloboda i individualnost, onako kako su izražene u anarhističkom pokretu, europske su, ako ne građanske, vrijednosti koje su izrasle iz protestantske reformacije te vuku još dublji korijen iz grčke kulturne tradicije. Većina naroda kojima smo se bavili održava anarhični sustav i pokazuje određene individualističke crte, ali obično ne iskazuje filozofske misli o slobodi. Zapravo, moguće je čak da procjenjujemo te narode zbog razloga važnih samo nama, ali ne i njima (usp. Colson, 1974., 62-3).[2]

Društvo ne mora imati upravitelja, policiju, zatvore i zakone – cijeli vladin aparat – ali to nipošto ne jamči da će biti slobodno i egalitarno društvo. Oslanjanje anarhičnih političkih organizacija na difuzne i vjerske sankcije može voditi u tiraniju. Izrugivanje, ogovaranje, ostracizam i fizičko nasilje, koji čine dio takvih sankcija, često je nepopustljivo, nepomirljivo i okrutno. I kao što znamo iz života u našim malim sredinama, malo je utočišta od takvih sankcija sve dok čovjek želi ostati u toj zajednici. Difuzne je sankcije često teško nadzirati te lako mogu iskliznuti iz ruku, kao što se dogodilo sa „samozvanim izvršiteljima pravde“ na starom Zapadu. Štoviše, one mogu biti snaga konzervativizma, gluposti i nesnošljivosti. Unatoč tomu, mi koji živimo u društvima kojima dominira država ne samo da se moramo podvrgnuti difuznim sankcijama, nego i golemoj državnoj moći. A u naše doba istančane tehnologije, posebice na području komunikacije, transporta i elektronskog nadzora, država ima pristup nevjerojatno golemoj moći. Stvarne tiranije ovoga svijeta bile su i jesu državne tiranije.

Anarhične tehnike za održavanje poretka i reda ističu samopomoć i samoregulaciju, što sa stanovišta Amerikanca ili Europljanina može ponekad izgledati kao stalno pribjegavanje nasilju u obliku zavade. Lee je postavio pitanje relativnog omjera ubojstava među Sanima u usporedbi sa Sjedinjenim Državama i ostalim područjima. Izračunao je da je taj omjer kod Sana 20,3 ubojstava na sto tisuća osoba godišnje. U Sjedinjenim Državama ima 9,2 ubojstva na sto tisuća stanovnika, dok studija o dvadeset tri ugandska naroda pokazuje raspon od 1,1-11,6 ubojstava na sto tisuća stanovnika, najčešće od četiri do šest. Brojke u Sjedinjenim Američkim Državama bile bi daleko više da su njezine medicinske ustanove tako zakržljale kao kod Sana. Osim toga, primijećeno je da su mnoge automobilske i druge nesreće namjerna ubojstva, ali se u njih ne ubrajaju. Daleko je važniji broj ubijenih u ratu, ali nijedan od njih nije ubrojen u ubojstva. Zato Lee ispravlja američke brojke i procjenjuje da je stvarni omjer u Sjedinjenim Državama oko sto na sto tisuća stanovnika. On također pretpostavlja da su britanske, francuske i njemačke brojke isto tako visoke. Međutim, ja slutim da su njegove brojke previsoke. Usprkos tomu, njegovi su zaključci valjani, naime, da su omjeri u Sana vjerojatno nešto niži od onih u Sjedinjenim Državama, ali premda država može biti učinkovita u smanjivanju određenih oblika nasilja kao što su pojedinačni sukobi, ona istodobno može stvarati nove oblike kao što je rat (Lee, 398-9).

Naše istraživanje anarhičnih ustroja zajednice pokazuje koliko je raširena osveta, čime se besmisleno gube mnogi životu ili bivaju teško osakaćeni. Štoviše, osveta izaziva produženo stanje tjeskobnosti i psihološkog nemira. Međutim, dobro je imati na umu da se destruktivnost osvete u anarhičnom političkom ustroju teško može približiti destrukciji rata koji vode dvije države. Premda nema dostupnih usporednih brojki, postoji najmanje jedna osnovna razlika između osvete i prirode rata koja nam pomaže u dokazivanju tog zaključka. Naime, osvete nastoje izjednačiti rezultat. Radna teza je – oko za oko. Osvetama nije cilj uništenje neprijatelja ili bezuvjetna predaja protivnika. Često se događa da kad netko bude povrijeđen u sukobu, borba prestaje. U najmanju ruku počet će aktivni mirovni pregovori, jer je prioritet održavanje sklada skupine. U svakom je sukobu bitno što prije ponovno uspostaviti sklad. Cilj bilo koje prepirke nije osramotiti zbog sramote same, nego zadovoljiti posvađane strane i osigurati mir. Posljedica toga je središnja uloga treće strane, to jest posrednika. Ti se poštovani ljudi savjetuju sa suprotstavljenim stranama dok se ne postigne neki kompromis. Uspjeh takvih pothvata ovisi o sposobnosti posrednika i o osjećaju moralne obveze da se postupa u korist umiješanih strana.

Međutim, Elizabeth Colson vjeruje kako nije sama osveta, nego strah od izazivanja osvete onaj važan mehanizam društvenog nadzora u akefalnim društvima. Ona se poziva na nedavna istraživanja koja su, neovisno jedno o drugom, obavili E. Adamson Hoebel i Sally Falk Moore, a u kojima zaključuju kako nema mnogo dokaza o samim osvetama, već mnogo dokaza o strahu od osvete. U anarhičnim političkim organizacijama svatko postaje vrlo svjestan mogućih posljedica nepromišljenog ponašanja. Svi nauče da je potrebno obuzdavati se. „[…] neki ljudi žive u naizgled rousseauovskom raju jer zauzimaju hobbesovsko stajalište prema situaciji: oni tiho hodaju jer smatraju nužnim ne uvrijediti one koje smatraju opasnima“ (Colson, 1974., 37). „Stvarno ima ‘mira u osveti’, kao što je Gluckman rekao, ali taj se mir temelji na sprečavanju prvoga čina više nego na sili koja vodi do konačnog rješenja“ (Colson,1974., 43).

Tvrdi se da ljudi u anarhičnim političkim organizacijama imaju manje razloga za svađu jer imaju manje imovine, a više homogenosti i jednakosti. Ali možda je obuzdavanje važno zbog straha od posljedica pa se čini da ima manje svađa (Colson, 1974., 43).

Obveza da se igra igra osnovna je za funkcioniranje svake anarhične političke organizacije te se, naravno, spremno nameće zbog straha od difuznih i vjerskih sankcija. Uprkos tomu, oni, navikli na život u društvu kojim upravljaju policija i pravne, zakonske sankcije, često propuštaju cijeniti važnost osjećaja obveze da se igra igra kao motivirajuće snage za društveni poredak, čak i u vlastitom društvu. Ne smijemo zaboraviti da u svim ljudskim društvima većina pripadnika odluči slijediti pravila zato što to žele i zato što u njih vjeruju. Oni bi se oprli svakom pokušaju koji bi ih vodio u nekonformizam. U svakom društvu sankcije bilo koje vrste vrijede za nezamjetnu manjinu. Kad bi se sutra ukinulo provođenje zakona, vjerojatno bi došlo do početne provale kriminala, ali nakon što se istroši ta novost, on bi se rasplinuo. Ujedno, velika se većina ne bi uključila, već bi se, kao obično, bavila svojim poslom. Smatrati, kao što neki smatraju, da bi s ukinućem zakona došlo do trenutačne eksplozije okrutnog i ubojitoga ponašanja u cijeloj populaciji, u prvom redu znači golemo precjenjivanje sadašnje moći policije. A što je važnije, u velikoj mjeri se podcjenjuju godine učenja što je dobro a što zlo, kojem su svi bili izloženi, i moć unutarnje cenzure ili savjesti.

U slučajevima kad su tradicionalne tehnike društvenog nadzora naglo uklonjene ili prilično oslabljene, vrijedno je spomenuti dvije posljedice. Jedna je opseg u kojem se dobrovoljna uzajamna pomoć spontano javlja i širi – ljudi počinju pomagati jedni drugima. Druga je posljedica suprotan odgovor – onaj koji bi predvidjeli zagovornici „reda i zakona“. To jest, pobuna, pljačka i divljanje. No, razlog takve reakcije nije to što nema policije da održava red. Razlog je u vrsti ljudi koji sudjeluju u takvom ponašanju. Ti ljudi sigurno nisu pripadnici društva koji su se njime okoristili, niti su to oni na položajima ugleda, moći i utjecaja: naprotiv, oni uvijek dolaze iz redova zapostavljenih i frustriranih. A revolt je – koji je to što jest – pokušaj katarze, oslobađanja sapete agresije i neprijateljstva koje generira sustav shvaćen kao tlačiteljski (je li „stvarno“ tlačiteljski nije važno; shvaćen je kao takav, a to je ono važno).

Pogrešno je misliti o ljudima kao „prirodno“ dobrima; jednako je pogrešno osuditi ih kao čudovišta. A upravo bi radikali trebali poštovati mjeru do koje su ljudi konformisti.

Neki kritiziraju anarhiju jer ono jedino što je učvršćuje spada u red moralne obveze ili dobrovoljne suradnje. Ali i demokracija u krajnjoj mjeri uspijeva djelomice prema istom načelu. I najbolje djeluje kad je cement najčvršći. Naime, demokracija u krajnjoj mjeri ne djeluje samo zbog prisutnosti policijskih snaga. Slobodni izbori i dvostranački sustav ne bi nikad preživjeli da su ovisili o potpori vojske i policije. Oni preživljavaju jer sudionici vjeruju u sustav i osjećaju obvezu da igraju prema pravilima igre. Hocart je rekao da vlada ovisi o „spontanoj i trajnoj dobroj volji […] Bez nje vlade bi propale“ (129).

Međutim, De la Boetie, Machiavelli i Spooner, među ostalima, dodali bi da u svakom sustavu vladanja podložnost proizlazi iz straha i varke. U knjizi Politika poslušnosti: razgovor o svojevoljnom potčinjavanju Etienne de la Boetie potpuno se posvećuje pitanju zašto se ljudi potčinjavaju vladarima. On ističe sljedeće točke:
1. Ljudi se potčinjavaju jer su rođeni i odgojeni kao robovi.
2. Ljudi su prijevarom potčinjeni uz pomoć slavlja i cirkusa koje priređuju njihovi gospodari i zbunjeni su obredima i vjerskim dogmama koji služe da prikriju podlost vladara i zadoje ih poštovanjem i obožavanjem, također i podložnošću.
3. „Glavna pobuda“ dominacije nije toliko fizička sila koliko lančana reakcija: vladar ima petero ili šestero povjerljivih osoba pod svojim nadzorom; zauzvrat oni nadziru njih šest stotina, a oni pak nadziru njih šest tisuća. „Posljedica svega toga je stvarno kobna. Tko god želi razmrsiti to klupko zamijetit će da se ne šest tisuća nego stotinu tisuća, čak milijuni, drže tiranina s pomoću toga konopca kojim su vezani. Prema Homeru Jupiter se hvali kako može privući sebi sve bogove kad potegne lanac“ (78).

Zašto su ljudi poslušni navedeno je također u klasifikaciji Lysandera Spoonera „navodnih pristaša ustava“: varalica, lakovjernih i onih koji vide zlo u vladi, ali ne znaju kako je se riješiti, ili se ne žele kockati vlastitim interesima ako to učine.

U anarhiji ne postoji takva obmana, jer je sloboda pojedinca na prvom mjestu, a toga nema u demokraciji. Demokracija – uz pretpostavku da se brine o slobodi i individualizmu – usprkos tomu, kao i svaki sustav vladavine, na prvo mjesto stavlja očuvanje države. Kad u demokraciji jedna skupina zaprijeti povlačenjem – otcjepljenjem – uvijek postoji konačni izlaz u „ratnim mjerama“ ne bi li se pokorila i suzbila „pobuna“. Da zaključimo, red se u anarhičnoj političkoj organizaciji temelji se na difuznim sankcijama. Održava se uz samopomoć, samoregulaciju i samosvladavanje, a ta se sredstva kanaliziraju strahom kao i motivacijom da sustav funkcionira i da se igra igra uz najmanje trvenja.

 

SKUPNO DONOŠENJE ODLUKA

Svetost glasa većine čini dio demokratskog mita. Svakih nekoliko godina svaki glasač ode na biralište i odabere vođu većinom, a tajnost glasačkog listića najsvetiji je ritual demokrata. Anarhisti tvrde da to nije pravi znak slobode, nego je, kao što bi de la Boetie mogao primijetiti, izbor vladara glasom većine varka koja pomaže pojedincima da povjeruju kako oni nadziru situaciju. Glasač, zapravo, bira iz prije odabrane skupine i nikad nema izbor između suprotstavljenih ideologija. Razlika između glavnih stranaka – onih koje imaju priliku pobijediti – u svim zapadnim zemljama danas nije veća od razlike između frakcija unutar komunističke partije u Sovjetskom Savezu ili Kini. Nitko ne može ozbiljno tvrditi da postoji bilo kakva ideološka ili bilo koja druga tradicionalna filozofska razlika između glavnih stranaka u Sjedinjenim Državama ili Kanadi. K tome, birače se može podsjetiti da izabiru pojedince da u njihovo ime obave zadatak, a nemaju jamstvo da će to biti urađeno kao što su oni željeli. Osim svega, taj posao u svojoj biti znači nametanje poslušnosti. Izabiranje ljudi za javnu službu isto je kao da vam je dan ograničen izbor vlastitih tlačitelja.

Do izbora većine vrlo često čak i ne dolazi. Kandidat za službu je izabran, jer on ili ona ima više glasova od bilo kojega drugog pojedinačnog kandidata, a zapravo dobiva mnogo manje od većine glasova. Osim toga, broj ljudi koji ne glasaju – nijema većina – nikad se ne uzima u obzir. Po svoj prilici dobar dio neglasača ne voli posebno ni jednog kandidata. Godine 1976. u jednoj od američkih saveznih država, Nevadi, glasačima je na predsjedničkim izborima dana mogućnost da zaokruže X pokraj „Nijedan od navedenih“ – što je najsličnije anarhističkom glasu. Nešto manje od tri posto od onih koji su glasali izabrali su tu mogućnost. K tome, četrdeset do pedeset posto nije se zamaralo glasovanjem.

Često čujemo refren: ako ne glasate, nemate pravo prigovarati. Ta tvrdnja pogrešno pretpostavlja da izbori osiguravaju prave odabire. I, također, pogrešno podrazumijeva zakonitost samog procesa: da se od pojedinca očekuje da prenese ovlasti na arbitrarno izabranu nekolicinu, ili da se od pojedinca očekuje da izabere svog tamničara.

U prvom se redu postavlja temeljno moralno pitanje o svetosti većine. Demokracija, svojom obranom vladavine većine, nastoji pružiti alternativu vladavini jednoga ili nekolicine, no često zamjenjuje tu vrstu diktature onom većine ili, najčešće, brojnosti. To pretpostavlja da ispravno i pogrešno, moralnost, određuje većina onih koji se zamaraju glasanjem. Ibsenov Neprijatelj naroda živi je prikaz nekih posljedica oslanjanja na većinu. Štoviše, osim činjenice da manjina može znati bolje, ili je pravo na njezinoj strani, ostaje istina da većina prisiljava manjinu da se suglasi.

Anarhične političke organizacije kojima smo se bavili i anarhistički teoretičari stavljaju naglasak na alternativno sredstvo odlučivanja – konsenzus. O predmetu se raspravlja dok se svi ne slože ili ne prihvate predloženo rješenje, ili se, u nedostatku takvog dogovora, predmet stavlja na stranu, obično do nekog kasnijeg datuma. Društvo prijatelja (kvekeri) u našoj kulturnoj tradiciji dugo je upotrebljavalo tu tehniku kao sredstvo u vođenju poslova. Odluke ovise o otkrivanju što prisutni misle: o trenutku kad više nema izražavanja protivljenja planu djelovanja.

Ima mnogo argumenata protiv takvog pristupa. On svakako zahtijeva prilično razgovora. I zaista, član jedne dobrovoljne anarhističke zajednice jednom je rekao da je glavni proizvod njegove grupe bio razgovor. Ali nema ničeg ljudskijeg od razgovora, i tako dugo dok se ljudi njime bave neće se baviti nasiljem. Politika konsenzusa najčešće se kritizira argumentima da poslove može silno onemogućiti tvrdoglava manjina. Ponekad je to slučaj, no to se može dogoditi i u demokratskoj legislaturi koja može biti isto tako neučinkovita i dugotrajna. Ako želimo učinkovit sustav, najbolje je imenovati odabrano povjerenstvo tehnokrata da osmisle i pospješe zakonodavstvo, no to ne bi bilo slobodno društvo; to bi bio Orwellov svijet iz 1984.

Vjerodostojnija kritika politike konsenzusa proizlazi iz načina kako ta politika djeluje u stvarnosti. Prvo, politika konsenzusa učinkovita je u malim skupinama, jer ovisi o punoj i otvorenoj raspravi u neposrednom odnosu licem u lice. Drugo, u praksi svi ne participiraju podjednako u životu zajednice. Utjecajni ljudi zajednice utuvljuju svoja mišljenja ostalima tako da pojedinci popuste i, u najmanju ruku, dođe do prešutnog dogovora. I zaista, utjecajni ljudi u zajednici često mogu misliti ispred svoga vremena i pristati na javni položaj. Onoga „tko se protivi“ i sprečava konsenzus obično „nagovore“ utjecajni pojedinci da shvati svoju „pogrešku“. Sve te vrste političkih smicalica jednako su uobičajene u demokratskoj kao i u ostalim politikama. Prednost je sustava konsenzusa u tome što idealno moralno nadvisuje druge u zaštiti prava manjine. Jasno je da on može postati glomazan i sredstvo prisile. Sami anarhisti su, u svojoj primjeni komuna i kolektiva, često smatrali nužnim uteći se demokratskom sustavu glasa većine.

Alternativa konsenzusu je odlučivanje ždrijebom. Tim su se postupkom često birali svećenici i ostali crkveni službenici među različitim anabaptističkim sektama, s uvjerenjem da se treba izbjegavati mogućnost razdora koji mogu izazvati pristalice izbora većinskim glasovanjem, te da se odluka prepusti Bogu za kojeg se pretpostavlja da se izražava ždrijebom. Izbor ždrijebom pretpostavlja visoki stupanj homogenosti skupine ili barem neku vrstu nadzora nad mogućim kandidatima. Možemo zamisliti što bi se dogodilo u Sjedinjenim Državama kad bi jedan od kandidata u ždrijebu bio komunist i kad bi stvarno bio izabran.

Potraga za postupkom odlučivanja, koji je i moralan i učinkovit, mora se nastaviti. Barem u maloj, homogenijoj skupini, ili u onoj kojoj je na prvom mjestu sklad skupine, tehnika konsenzusa, čini se, ima prednost.

 

TIPOVI VOĐA U ANARHIČNIM ZAJEDNICAMA

Iz pregleda anarhičnih zajednica izranjaju različite vrste vodstava i stajališta o vodstvu. U većini slučajeva na vodstvo se pozitivno gleda pa je želja mnogih da postanu „glavari“. Međutim, postoji manjina društava u kojima se smatra nepristojnim ili neetičnim na bilo koji način stremiti prema prevlasti. Uloga vođe izgubila je na važnosti, a i nije osobito dobrodošla. No ipak, bez obzira na stajalište, obrasci vodstva javljaju se u svakoj skupini pa možemo zamijetiti njihova najmanje četiri različita tipa u anarhičnim političkim organizacijama:
1. Veliki čovjek,
2. Stručnjak,
3. Sveti čovjek,
4. Starješina.

„Veliki čovjek“ je onaj koji stekne središnji položaj utjecaja u zajednici i sljedbenike kao rezultat svog bogatstva, svoje sposobnosti uvjeravanja i govorništva i, povremeno, zbog svoje fizičke odvažnosti. To je „poglavica“ Yuroka ili Indijanaca Sjeverozapadne obale. To je također Veliki čovjek s Nove Gvineje.

„Stručnjak“ stječe prevlast posebice u lovačko-skupljačkim društvima. Pa tako onaj tko je dobar lovac okuplja oko sebe sljedbenike koji pristaju izvršavati njegove naredbe i tako biti siti, kao što je slučaj kod družina athabascanskih Indijanaca kanadskog Subarktika ili među Inuitima. Modifikacije te uloge nalazimo kod Sana i Pigmejaca. I glavar Sama glavni je stručnjak u pastirskom narodu.

„Svetog čovjeka“, s pomoću neke vjerske ideologije, prihvaćaju kao uglednu osobu kojoj se svi dobrovoljno podvrgavaju, posebno kao posredniku u sporovima. Tu nalazimo nuerskoga „poglavicu u leopardovoj koži“ ili derviške obitelji i loze kod Imazighena. Također nešto drugačijega staleža inuitski je šaman koji ne djeluje toliko kao posrednik, nego kao manipulator ljudima, često radi vlastitoga probitka (to je uloga koja spaja pojmove Svetog čovjeka i Velikog čovjeka).

„Starješina“ (Stari čovjek) vodeći je član zajednice samim tim što je najstariji muški član skupine rođaka. Dok su Veliki čovjek i Stručnjak češće stečeni položaji, a položaj Svetog čovjeka može biti pripisan ili stečen, položaj Starješine se pripisuje, premda i tu ima ponešto elemenata stjecanja. Pa tako neki starci mogu biti nadmoćni zbog svoje sposobnosti govora, zbog posjedovanja više žena, bogatstva, više sinova, ili poznavanja obrednog i ezoteričnog nauka. Sindrom starješine svojstven je Australcima i posebno afričkim vrtlarskim društvima (Tivima, Lugbarama, Konkombama, Tallensima itd.). Neki sustavi segmentiranih patrilinearnih loza spajaju sindrome Starješine i Svetog čovjeka, kao arapski Beduini.

Već je primijećeno da se vlast može smatrati racionalnom ili iracionalnom. Iz navedenih četiriju vrsta vodstva proizlazi da samo Stručnjak predstavlja racionalni oblik vlasti. I drugi imaju jasne elemente racionalnosti, ali istodobno imaju i iracionalna ili arbitrarna svojstva. To najviše vrijedi za ulogu Starješine.

U klasifikaciji tipova vlasti Maxa Webera, i Veliki čovjek i Sveti čovjek pripadaju „karizmatskim“ tipovima, dok Starješina spaja gerontokratska i patrijarhalna svojstva „tradicionalne“ vlasti. Weber ne daje stvarne odredbe za Stručnjaka (Weber, 324 i dalje).

Konzervativna teorija smatra da danak ponuđen vladaru posve odgovara uslugama koje on čini ljudima. Na taj su argument odgovorile osobe širokoga ideološkog spektra, od demokrata do anarhista. Zaista se čini vrhunskim samozavaravanjem tvrditi da su svi oblici vladanja recipročni. Kako se odnos staroegipatskog seljaka i faraona može razumno tumačiti kao recipročan? Gdje je recipročnost između beskrajnog bogatstva koje se godišnje predaje britanskoj kraljevskoj obitelji i stvarne usluge koju ona navodno nudi? Zar svaki vladar ne stječe posebnu privilegiju i ima bitno nerecipročan odnos sa strankama ili podanicima? Stvarno možemo, kao i Pierre Clastres, reći da je drugi način određenja vladavine nerecipročan odnos. Vladar je vrhunski primjer takvog položaja.

Henry Orenstein raspravlja o dvama tipovima asimetričnoga reciprociteta: centripetalnom i centrifugalnom. U prvom je vođa kao sluga i najbolje je prikazan u analizi Pierrea Clastresa južnoameričkih indijanskih poglavica. Podsjetmo se da se prednost poglavice shvaća kršenjem temeljnog zakona društvenih odnosa – reciprociteta – što rezultira sumnjom u moć i želju da je se obuzda. Paradoksalno, ali poglavicu se obuzdava njegovim asimetričnim reciprocitetom: viškom žena stavljen je u položaj stalnog dugovanja zajednici, tako da zauvijek mora ostati sluga naroda i nikad ne može potvrditi moć prisile kao pravi vladar. To poimanje centripetalnog „poglavice“ radi protiv upravnih i državnih organizacija.

Orenstein temeljito zamrsuje to pitanje kad tvrdi da su u centripetalne vođe i vladare uključene tako različite osobe kao što su južnoamerički indijanski poglavica, rimski imperator i izabrani dužnosnik u demokraciji. Da je to stvarno istina, pojam centripetalnosti bio bi beskoristan i besmislen. Centripetalni je vođa stvarno vođa u najstarijim anarhičnim političkim organizacijama: on je sluga čiji podanici ga, ako tako žele, mogu nekažnjeno odbaciti. Koji bi demokratski izabran dužnosnik ili rimski imperator ikad mogao biti odbačen? Čak se i zapovijed mirovnog suca mora poslušati pod prijetnjom kazne.

U centrifugalnom tipu vladar ili vođa provodi vrstu odnosa u kojem može narediti poslušnost i usluge. Ono što smo nazvali Velikim čovjekom i Svetim čovjekom obično označava centrifugalne odnose. Iz takvoga konteksta nastaju despot i vlada. No, prije daljnjeg istraživanja tog pitanja, želio bih ustvrditi kako možda neki tipovi vođa u anarhičnim zajednicama nisu ni centripetalni ni centrifugalni. Možda vođe određenih zajednica sudjeluju samo u uobičajenim recipročnim odnosima običnih ljudi. Pogledajte vodstvo među Pigmejcima. Tu je ono, čini se, samo privremeno, vrlo amorfno i „multicentrično“, uvijek obavijeno nevoljkošću da vodi ili bude agresivno. Čini se da vodstvo ne donosi nikakvu prednost i da vođa nije dužnik svojim ljudima. Pigmejski vođa, čini se, utjelovljuje najbolji anarhični ideal, jer svodi na najmanju mjeru osobine vodstva i zadržava normalne recipročne odnose s drugima.

 

O PORIJEKLU DRŽAVE

Kao što smo vidjeli iz našeg prikaza anarhičnih zajednica, sjeme tiranije i vladanja odmah se može uočiti u ponašanju mnogih vođa. Zajednice Tiva, Lugbara i ostalih afričkih naroda, a također i Australaca, dokazuju primjer moguće tiranije starješine. Može se tvrditi da je patrijarhalni sustav na određeni način stvarno racionalan, budući da su starci oni koji najdulje žive pa se pretpostavlja da su stekli najviše životnoga iskustva, a i najviše prilika da ovladaju mudrošću predaka. Ali on je iracionalan jer pretpostavlja da su svi oni koji su „stariji“ automatski uvijek i superiorni.

Po svojoj prirodi sindrom starog čovjeka ne može sam trajno održati elitnu skupinu moći kao dinastiju. Čovjek stječe moć kao starija osoba i zadržava je nekoliko kratkih godina, nakon kojih se mora ukloniti novim osobama, svojim bivšim podređenima. Uistinu u društvu stupnjevanom prema životnoj dobi, kakvo je u Tiva, čovjek preuzima vodstvo na kratko razdoblje od jednoga desetljeća, nakon kojeg se mora povući u neaktivnost u kojoj se odjednom nađe u društvenoj situaciji u kojoj su oni, koji su nekad bili njegovi podređeni, sad vođe. Drugi je razlog zašto patrijarhat u tom anarhičnom okružju ne mora voditi prema vladi per se taj što je cijeli sustav blisko vezan za srodstvo. Patrijarsi ili starci uvijek su djedovi. Čovjek nije dužan pokoravati se onima kojima se ne obraća nazivima paternalnog tipa srodstva.

Klica razvoja države mogla bi plodnije tlo naći u ulozi Velikog čovjeka. Na Novoj Gvineji taj vođa sječe skupinu podanika kojima u nekim slučajevima može zapovijedati. Lucy Mair je tvrdila da se temelji države mogu razviti iz takve uloge vođe ovisnih i vjernih pristaša. Ponešto je različit pojedinac među Inuitima koji je u stanju gospodariti zajednicom vlastitom fizičkom snagom ili upotrebom zastrašujućih natprirodnih sila.

S Velikim čovjekom anarhija može degenerirati u tiraniju. Ono što se katkad događa može se shvatiti kao neuspio pokušaj uvođenja upravno-državnog sustava. On je uvijek neuspješan jer u zajednici postoji sigurna podvojenost u odnosu prema vlasti, tako da, ako se i uspostavi, uvijek izaziva pobunu, a Velikog čovjeka, koji pokuša biti mučitelj, najčešće ubijaju. Na taj se način situacija vraća na akefalne ili anarhičnije uvjete. Osim toga, ne postoji presedan za uspostavljanje obrasca nasljeđivanja koji bi trajno održavao dinastiju. Također je jasno da novogvinejski i ostali sustavi ne razvijaju trajne države kao rezultat obrasca vodstva Velikog čovjeka, jer ne postoji primjerena gospodarska, tehnološka ili organizacijska osnova. Veliki čovjek Nove Gvineje ograničen je proizvodnim sposobnostima svojih podanika, a one su zakočene nedostatkom složenije tehnologije. On također ne može očekivati da će nadzirati široka područja postojećim vrlo jednostavnim metodama komunikacije i transporta. Moć Velikog čovjeka ujedno se održava i širi samo uz pomoć mreže osobnih veza. Ne postoji organizacija odanih birokrata radi održavanja vlasti. Temeljna je razlika između kralja i Velikog čovjeka ta da kraljevi dobivaju danak i podložnost, a Veliki se čovjek mora osloniti na podršku (Schneider, 207). „Država, ili prije monarhija, umjesto faze u razvoju vlade, samo je točka na jednom kraju spektra, čiji drugi kraj čine društva bez države te samo s Velikim ljudima“ (Schneider, 207).

Vođe Ifugaoa predstavljaju još jedan tip Velikoga čovjeka. U svojoj ulozi posrednika imaju propisano pravo da, u slučaju prijetnje silom, zapovijede suprotstavljenim strankama da pregovaraju. Na taj je način, u najograničenijem smislu, uspostavljena vlada.

Clastres vjeruje da se država ne može razviti iz „poglavičine“ uloge, no to stajalište zahtijeva neke modifikacije. Prvo, za državu je najmanje vjerojatno da će se razviti u onim slučajevima koji jasno odgovaraju svojstvima centripetalnog vodstva. Tu se ne razvija jer zajednica budno ograničava poglavicu. Usprkos tomu, poglavica sela Anuaka primjer je takvog vođe koji pod određenim uvjetima može proširiti svoju vlast. Drugo, vrsta anarhičnoga vodstva, svojstvenog Pigmejcima, čak je manje sposobna dovesti do razvitka države. Ne samo da zajednica odbija svako odlučno provođenje vlasti, nego su pojedinci uvjetovani izbjegavati agresivno potvrđivanje vodstva. Treće, država, kao stalna institucija, ima poteškoća da se javi u centrifugalnim sustavima, kao na Novoj Gvineji, zbog razloga koje smo upravo nabrojali. S druge strane, institucija vlade će se prije pojaviti u vezi s određenom vrstom posredničkih uloga, kao kod Ifugaoa. U tom smislu također su važne uloge Svetih ljudi. Sigurno je da ih Clastres razlikuje od poglavica centripetalnog stila i da prepoznaje moguću pojavu vlade u ulozi proroka među Indijancima Guaranima u Južnoj Americi.

Hocart je tvrdio da su najranije funkcije slične vladi obavljali obredni stručnjaci, od kojih su neki s vremenom postali punokrvni vladari država, što je dio općeg procesa jačanja specijalizacije u podjeli rada. U marksističkoj teoriji moć proizlazi u prvom redu, ako ne i isključivo, iz nadzora nad sredstvima za proizvodnju i raspodjelom dobara, to jest, iz gospodarskih čimbenika. Ipak, očito je da je moć proizišla iz znanja, obično iz znanja „religijskoga“ tipa, vrlo važna, barem što se tiče socijalne dinamike malih društava. Australski vođa dobiva svoju moć nadzorom nad ezoteričnim obrednim znanjem, inuitski šaman nadzorom nad iscjeljiteljskim tehnikama i upravljanjem tajnovitim vještinama. „Poglavica u leopardovoj koži“ kod Nuera posjeduje moć uroka kao i starci i zazivači kiše u Lugbara. Osnovanost i opravdanost poglavičine uloge u Anuaka u njezinoj je obrednoj i nadnaravnoj važnosti. Gospodarski čimbenici su rijetko jedini izvor moći. To također vidimo i u suvremenom društvu u kojemu kapitalistički vlasnik ne raspolaže potpunom moći. Prije možemo reći da zapovijedaju tehnički stručnjaci i ostali specijalisti, ne zbog svoga ekonomskog bogatstva, nego zbog svojeg znanja. U anarhičnim političkim organizacijama koje smo razmotrili jasno je da su dužnosnici koji posjeduju znanje često ovlašteni zatražiti sankcije, što u najmanju ruku graniči sa zakonom. Kao što smo upravo primijetili, slučajevi Ifugaoa te Nuera i Lugbara daju naslutiti da se klice vlade često prvo javljaju kad se posrednička uloga pretvori u sudsku, koja također ima dopunsku moć sličnu policijskoj. Pretpostavka je da će se posebne i istaknute policijske snage razviti kasnije.

Mnogi se autori slažu da država nastaje društvenim raslojavanjem i sve većom društvenom složenošću. Takva stajališta često implicitno tvrde da država postaje nužna kao sredstvo integracije. To je očito Wittfogelova teza. On u svojoj hidrauličnoj teoriji o porijeklu države uspoređuje pojavu države s razvojem ekstenzivnih sustava navodnjavanja. Za potonje je nužna suradnja, a država je veliki koordinator. Mnogo je podataka skupljeno kako bi se pokazalo da se složeni društveni odnosi, bilo rad na navodnjavanju (npr. u Ifugaoa), ili međunarodni poštanski sustav, usklađuju u zamjenu za državu. Osim toga, činjenica da se država javlja uvijek u vezi s vrlo složenim društvenim odnosima naravno ne znači da se ona mora, niti da bi se trebala pojaviti.

Oppenheimer je, između ostalog, tvrdio da je porijeklo države u osvajanju. Širenje jedne skupine kako bi pokorila drugu omogućuje razvoj aparata za održavanje nadmoći. Glavni je nedostatak teorije o porijeklu države osvajanjem u tome što je skupina, prije nego što krene putem rata, već postala država. Primjeri koje Oppenheimer navodi društvene su jedinice koje su bile države u času kad su počele svoje širenje.

Anarhične zajednice stupaju u neprijateljstva koja je najbolje ne miješati s ratovanjem, nego bi ih prije trebalo nazvati sporovima. To je, među ostalim, tako zato što pravo ratovanje podrazumijeva ustrojavanje vojske sa zapovjednim lancem te namjeru da se neprijatelj i njegov teritorij podvrgnu i zauzmu. Očito je da neka od onih društava koja smo proučavali nose u sebi klice stvaranja vlade, ali ona se ne bave ni pravim ratovanjem ni osvajanjem. Drugim riječima, neka vrsta upravne strukture možda je bitna pretpostavka za upuštanje u pravo ratovanje s ciljem osvajanja. Zapovijedanje novim podanicima zahtijeva barem začetke administrativnog sustava. Istovremeno, Oppenheimerova je teorija ispravna u tome da ratovanje i osvajanje jačaju procvat države i pomažu razvoju administrativne hijerarhije. Državu i osvajanje najbolje je shvatiti kao međusobno uvjetovane pojave s „međusobnom povratnom reakcijom“.

Unutardruštveni sukob daje drugo objašnjenje za razvoj države. Marksistička teorija klasnog sukoba najpoznatija je među takvim teorijama. Ona tvrdi da je ondje gdje postoji gospodarski nadmoćna klasa i država, a gdje nema države nema ni klasnog sustava. Marksistička teorija izjednačava akumulaciju dobara s razvojem države. Do toga su došli i anarhisti. I Kropotkin i Bakunjin su vjerovali da je ukidanje kapitalizma – privatnoga vlasništva – pretpostavka za izgradnju anarhističkog društva. Proudhon je, međutim, shvatio da je privatno vlasništvo, korišteno za zastrašivanje, iskorištavanje i podvrgavanje drugih, zapravo „krađa“ i da je nespojivo s anarhijom, ali individaualno vlasništvo, kojim se ne koristi na taj način, nije. Naš pregled anarhičnih političkih organizacija, čini se, podupire Proudhonovo stajalište. Društva s kojima smo se susreli priznaju pojedinačno, individualno vlasništvo nad važnim prirodnim bogatstavima, a ondje gdje su se, kao na Novoj Gvineji, tim bogatstvima često koristili kao sredstvima za stvaranje podaničkoga korpusa, imamo „Velike ljude“ koji više poprimaju tiranski značaj od vođa u drugim anarhičnim zajednicama, vođa koji ne teže stjecanju gospodarskog nadzora nad drugima.[3]

Marksisti Barry Hindiss i Paul Hirst su tvrdili da s „primitivnim i naprednim komunističkim oblicima proizvodnje“ nema države jer nema društvenih klasa. Takvo stajalište zanemaruje birokratsku upravljačku elitu kao klasu i stoga otkriva jednu od slabosti marksističke teorije. Naime, birokrati kao nevlasnički posjednici ne smatraju se društvenom klasom i zbog toga nisu vrijedni daljnjeg razmatranja. Ali bez obzira na to, oni su moćna društvena snaga koja stalno obnavlja podjelu društva na moćne i nemoćne. Takva zapažanja nemaju namjeru pokazati netočnost klasne teorije o porijeklu države. Prije bi se moglo reći da ona imaju nakanu propitati apsolutnost i dogmatizam kojima se ta teorija ponekad objavljuje. Ni vlada ni društvena klasa ne mogu se nimalo razviti jedna bez druge. Slučaj drevnog Islanda pokazuje da društvene klase mogu postojati bez države, ali ne zadugo. Funkcije vlade, ograničene na lokalnoga glavara kao na vrstu protodržave, ne zahtijevaju ni klasu ni vladare, ali potpuno razvijena država, koja upravlja velikim prostorom i brojnim stanovništvom, to zahtijeva. A oni koji nadziru i posjeduju društveno bogatstvo sigurno će biti dio vladajuće klase.

Često se vođe u društvima bez države pretvaraju u službenike vlade, što je posljedica dodira s već postojećim nacionalnim državama. Već je zapaženo da su ljudi na sjevernoj kineskoj granici nesumnjivo stvorili države, što je bila posljedica uloge njihovih odličnika kao posrednika, osobito u trgovini. Među afganistanskim plemenima utjecajni ljudi preuzimaju ulogu glavnog časnika za vezu između vlastitog naroda i susjedne države. Sve više sami počinju akumulirati izvanjske znakove upravne vlasti i tako pomažu u stvaranju država. Slično su tome europske kolonijalne sile u procesu svoga teritorijalnog širenja, u doticaju s narodima društava bez države, priznale određene pojedince kao „poglavice plemena“ i osigurale im formalizirane položaje moći. Tako su društva bez države preoblikovana u države ili su usisana u postojeće države.

Sva relevantna građa o našoj temi ovdje iznesena tiče se društava koja u najvećem dijelu iskazuju samo rudimentarne oblike vlade i društvenih klasa. Na taj način ona sugeriraju da u najranijim fazama razvoja države postoje alternativni putovi društvene promjene. Ronald Cohen je napisao: „Nema prečaca ili jednostavnog niza kauzalnih tvrdnji koje objašnjavaju fenomen tvorbe države. […] Stvaranje država je kanalizirano napredovanje međudjelovanja u kojem su razni preddržavni sustavi, odgovarajući na različite odrednice promjene, prisiljeni, pod pritiskom nerješivih sukoba, izabrati dodatne i složenije razine političke hijerarhije.“ Kad se to postigne, razni se oblici stapaju u oblik rane države (142). U početke stvaranja države jasno je uključen međusobno ovisan razvoj vlade i društvene klase, vezan za gospodarstvo koje je u stanju osigurati sredstva za podržavanje elitne klase. Hijerarhija, pokornost i porez svojstva su svake potpuno razvijene države, a one se ne mogu dobro razvijati sve dok društvo nema odgovarajuća sredstva, gospodarska ili neka druga, „da isporuči robu“.

Volja pojedinca za moći i stvaranje podjele na vođe i vođene, čak su bitniji sastojci za tvorbu države. Među tim osnovnim elementima uočili smo nekoliko različitih putova dodatnoga razvoja prema državi. Pa tako vođe, ovisno o svojoj vještini posredovanja, mogu steći ovlast da nametnu pravne sankcije, prvo u ograničenom smislu, a kasnije širenjem područja nadzora. Druge vrste vođa mogu izgraditi odano tijelo podanika koji zauzvrat ozakonjuju vođinu upotrebu sile. U tim su slučajevima bogatstvo i znanje važna osnova za uspostavu nečije vjerodostojnosti kao vladara. Udruženja ljudi mogu poprimiti funkcije vlade i, ako su u rukama dobnih razreda, mogli bismo očekivati demokratičniji sustav. U nekim smo se slučajevima susreli, kao na Novoj Gvineji, sa sjemenom etatizma, no ono nije stvarno i proklijalo. U drugim, kao u Tiva i Igboa, sjeme je samo ograničeno proklijalo; radi se o anomalnom stanju s pukim rudimentima države. Razvoj države može biti istančan i neprimjetan proces u kojemu se razlika između vođe i vođenih pretvara u razliku između vladara i onih nad kojima se vlada. Gledajući anarhične političke organizacije u najboljem slučaju možemo razabrati samo početke takvog razvitka – predigru i prve retke prvoga čina u drami.

Slutim da jedan od najčešćih scenarija za razvoj države (i klase) počinje u prvotnoj anarhičnoj zajednici s postojanjem neke vrste „velikoga čovjeka“ koji je ujedno priznati posrednik u sporovima, dojmljivi manipulator nadnaravnim silama i iznad svega središnji lik sustava raspodjele u kojem održava impresivna slavlja i daje zajmove znatnom broju pojedinaca koji pak zauzvrat postaju njegovi podanici i sluge. Kako „veliki čovjek“ povećava svoje bogatstvo i moć, razvija se trgovina, podjela rada se širi, a stanovništvo povećava, posebno kao posljedica povećane produktivnosti. Društveni poredak tako postaje heterogeniji, sastavljen od skupina sve različitijih interesa i nazora pa sukobi među skupinama postaju sve češći i važniji. Na taj način uloga „velikoga čovjeka“ kao posrednika i mistagoga raste. On može pretvoriti neke od svojih podanika i slugu u naoružanu stražu i utjerivače te tako zamijeniti svoju ulogu posrednika ulogom suca-vladara. Tako se ljudska društva, koja su nekoć sva bila egalitarne, akefalne i anarhične jedinice, pretvaraju u hijerarhijske, autoritarne države. Istodobno su neki od favoriziranijih slugana „velikog čovjeka“, svojim lukavstvima, i posebno svojom sposobnošću da se nametnu kao središta nižih sustava raspodjele, u stanju uvećati svoje bogatstvo i moć tako da se sve više počinju razlikovati od ostatka društva. Stvara se elitna klasa nadzornika bogatstva i moći, s „velikim čovjekom“ na čelu, iznad podređene klase proizvođača bogatstva.

Na kraju, Pierre Clastres je na zanimljiv način razmotrio pojavu stvaranja države, premda je malo možda pretjerao. On smatra da prijelaz od lovaca-skupljača na neolitičko poljodjelstvo nije presudna revolucionarna promjena, jer se stari obrasci društvene organizacije nisu tako korjenito promijenili. Osim toga, američke države Srednjeg zapada bile su ovisne o poljodjelskom sustavu iste tehničke razine kao kod anarhičnih šumskih „divljaka“. Prava je revolucija nastanak države i „hijerarhijske vlasti“, a ne gospodarska preobrazba. „Možda se mora priznati da je infrastruktura politička, a nadgradnja ekonomska“ (171). To je Marx postavljen naglavačke.

 

IMA LI ANARHIJA BUDUĆNOST ILI JE POVIJEST JEDNOSMJERNA ULICA?

Pitanje ima li anarhija budućnost zahtijeva od nas da razmotrimo kako se riješiti države koja sada posvuda prevladava. Drugo, trebali bismo istražiti opći obrazac povijesnih i kulturnih trendova u razvoju države i izglede za slobodarsko doba s te točke gledišta.

Anarhisti su najčešće predlagali tri opće tehnike ukidanja države i vlade. Jedna zagovara podrivanje države stvaranjem mnoštva dobrovoljnih udruženja čije će djelovanje učiniti državu suvišnom. Druga daje prednost nasilnom revolucionarnom svrgavanju. Treći je pristup nenasilna izravna akcija koja uključuje primjerice sindikalističku tehniku radničkog štrajka. Zašto anarhisti izbjegavaju biračku politiku trebalo bi biti očito iz onog što je dosad rečeno o anarhizmu. No ukratko, anarhisti nemaju povjerenja u takvu tehniku zato što ne vjeruju da se neprijatelja može poraziti pridružujući mu se.

Pokušaj da se država učini suvišnom bio je popularan među anarhistima ranoga devetnaestoga stoljeća. Proudhon se nadao da će barem pokrenuti nestajanje francuske države obimnim stvaranjem udruženja za uzajamnu pomoć koja bi pozajmljivala novac bez kamata. Nekoliko je Amerikanaca, uključujući i Josiah Warrena, imalo slične ideje, posebno one o monetarnoj reformi i uzajamnosti, koje su smatrali putom prema slobodnom društvu. Gustav Landauer je mnogo kasnije napisao: „Država nije nešto što se može uništiti revolucijom, ona je stanje, određeni odnos među ljudskim bićima, način ponašanja. Uništavamo je ugovarajući drugačije odnose, drugačijim ponašanjem.“

Drugi pristup duž tih istih smjernica dobrovoljna je zajednica. Josiah Warren je zaista shvaćao svoje zajednice demonstracijskim eksperimentima koje ljudi mogu proučavati, kojima mogu biti zadivljeni i koje mogu kopirati. Anarhična dobrovoljna zajednica uvijek je pokušaj „ugovaranja drugačijih odnosa“, „drugačijeg ponašanja“ i pronalaženja alternative državi.

Ali mnogi koji nastoje „graditi novo unutar ljušture starog“ u biti su nezainteresirani za krajnju sudbinu države. Jer mnoge koji su sudjelovali u dobrovoljnim zajednicama vodi poticaj osobne prirode: poticaj da odmah nađu različit, po mogućnosti bolji život za sebe i svoju obitelj. Oni se ne brinu za moguće posljedice po državu, ili je to u najmanju ruku od drugorazrednog značenja. No, neki, koje zanima stvaranje udruga uzajamne pomoći, djelomice kao sredstva za podrivanje države, istodobno izražavaju očiglednu anarhističku istinu da je država institucija koja se neće dobrovoljno odreći svoje moći. Oni na vlasti nikada neće sebe vidjeti kao suvišne i djelovat će, kao što su činili u bezbrojnim prijašnjim prilikama, tako da suzbiju svaku opaženu prijetnju svojem položaju. Država u modernom kapitalističkom društvu, kao u Kanadi i u Sjedinjenim Državama, spremno može tolerirati, čak i ohrabriti, kreditne zadruge i kooperative i druga dobrovoljna udruženja uzajamne pomoći. Ta će se potpora ubrzo pretvoriti u obuzdavanje ako bi takvi pokreti postali prijetnja interesima banaka i korporacija u zemlji. Osim toga, takve organizacije lako postaju „establišmentski“ orijentirane. Umjesto da učinkovito mijenjaju svoju okolinu, okolina mijenja njih u konzervativnijem smjeru. Kooperative su poznate po tome što postaju tako velike, tako birokratske i gotovo tako kapitalističke kao i tradicionalnije organizacije. Nemojte pogrešno shvatiti. Ja sam potpuno na strani udruženja uzajamne pomoći i Landauerova poziva na ugovaranje drugačijih odnosa. Međutim, takve su tehnike krajnje ograničene i teško je vidjeti kako same mogu dovesti do pretvorbe u društvo bez države, jer ni jedna država, na ovaj ili onaj način, neće dopustiti da do toga dođe.

Drugi smjer akcije, koji predlažu anarhisti, nasilno je svrgavanje države. Vidjeli smo upotrebu nasilja kao difuznu sankciju u raznim anarhičnim zajednicama. No, uporaba nasilja se čini nesuglasnom s ideološkom predanošću načelima anarhizma. Nasilje je državna tehnika i krajnji oblik prisile. Oni koji ga prihvate kao sredstvo ne mogu izbjeći a da ne budu njime okaljani. Glavni je razlog odbijanja anarhista da sudjeluju u procesu vladanja taj što će on kvariti pojedince, pretvarajući ih u političare koji traže moć i osobnu slavu. Nimalo lakši slučaj nije s onima koji prihvaćaju nasilje da bi istjerali pravdu. No, najjači je argument protiv anarhističkog pribjegavanja nasilju da svako učinkovito nasilje zahtijeva vojnu strukturu koja je u najvećoj zamislivoj mjeri antianarhistički oblik organizacije. Možete li zamisliti vojsku organiziranu na anarhističkim načelima dobrovoljne suradnje i konsenzusa? Pacifizam je po svojem dubljem značenju i logičnim posljedicima zapravo anarhizam. Stajalište nekih kvekera da može postojati nenasilna država ili nenasilna vlada po sebi je proturječno, jer se država po svom određenju osniva na nasilju. Inače nije država, nego politička organizacija koja se temelji na drugim, a ne na pravnim sankcijama. Suprotno tome su anarhisti, koji bi prvi trebali priznati tu urođenu prirodu države, često opravdavali rat i u tom smislu nastojali rabiti etatističke metode za ukidanje države.

Bakunjin je očekivao da skupina nesebičnih poklonika, kojima nije stalo do samih sebe ili do slave, potakne revolucionarni zanos masa. Oni su trebali biti tijelo snažnih, obrazovanih ličnosti koje ne traže da vode, vladaju ili usmjeravaju mase. Umjesto toga, oni bi slušali i artikulirali ljudske želje i s pomoću svoga većeg znanja i razumijevanja bili sposobniji usmjeriti revoluciju prema ciljevima koje su odredile mase. Ta avangarda bila bi anonimno i nevidljivo tijelo u pozadini. U tome se djelomice nazire potvrda Bakunjinove zanesenosti tajnim zavjereničkim skupinama. Revolucionarna avangarda, kako ju je Bakunjin razumijevao, potječe iz velikog broja „deklasiranih intelektualaca“ i studenata iz srednje klase, „djece seljaka ili niže srednje klase, djece nevažnih državnih činovnika i bankrotiranog plemstva“ – svih koji nemaju priliku graditi karijeru ili položaj (Lehning, 189). Na Lenjina je utjecala ta bakunjinistička ideja, ali, s obzirom na to da je bio „realist“, njegova je avangarda izgubila sav plemeniti altruizam koji je Bakunjin, na svoj romantičan i naivan način, smatrao imperativom. Za razliku od fašista, čija je elita avangarda junaka, Bakunjinova je avangarda svetaca.

Općenito je danas svaki prijedlog da se podignu barikade posve romantična ideja koja je strateški glupa. Vojna tehnologija postala je tako složena i skupa da samo vlade mogu u nju ulagati i podržavati je. Gerilska vojska našla bi se suočena s nikakvim šansama, a njezina bi jedina nada bila potaknuti vojsku da se pridruži revoluciji – što bi bio najnevjerojatniji događaj.

Treća, tehnika nenasilne izravne akcije, održiva je alternativa nasilnoj revoluciji. Ona traži mnogo samodiscipline i strpljenja, te zahtijeva zadovoljavanje malim uspjehom i sporim promjenama. Ona je, zajedno s pokretom za izgradnju dobrovoljnih udruženja uzajamne pomoći, sigurno jedini pristup koji ima velike izglede. Ipak ni jedna od tih tehnika nije obećavajuća, osobito ako gledamo na opći smjer povijesti.

Zajednice anarhičnoga političkoga ustroja, o kojima smo raspravljali u ovom ogledu, pretežito su pojave prošlosti. Kolonijalističke su države preoblikovale te anarhije u potčinjene zajednice, a zatim su ih progutale nacije trećeg svijeta. Njihove stare društvene strukture promijenjene su tako da se mogu prilagoditi dobrom funkcioniranju moderne države. Starješina loze sad je „šef“ koji može pozvati lokalnoga pozornika u pomoć; posrednik postaje sudac koji sad zapovijeda. „Domorodačke“ anarhije su vrsta u izumiranju, ugrožena vrsta. Čini se da taj proces podržava tvrdnju da glavni smjer povijesti ide prema stvaranju država i autoritarnih oblika. To je kretanje od decentralizacije prema centralizaciji, od maloga prema velikom. Možemo navoditi slučaj do slučaja razvoja države iz prethodne anarhije i upozoravati na nekoliko klica etatizma u našim primjerima, ali dokaza o anarhiji koja se razvija iz države gotovo da i nema. Zaista, ne samo da opći smjer ide prema stvaranju države, nego prema sve većim i malobrojnijim državama koje opkoljuju svijet.

Nedavno je Robert Carniero pokazao da je broj političkih organizacija (svih vrsta) u svijetu, barem od 1000. g. pr. n.e., stalno opadao. „I ne samo da se smanjuje broj samostalnih političkih jedinica u svijetu; ta se tendencija ubrzava. Sasvim je jasno da je ritam opadanja broja neovisnih političkih jedinica između 500. i 1976. godine puno brži nego između 1000. godine pr. n. e. i 500. n. e.“ (Carniero, 214). On procjenjuje da je, sveukupno u razdoblju od tri tisuće godina, od 1000. g. pr. n. e. do danas, broj političkih organizacija pao s nekoliko stotina tisuća na stotinu pedeset sedam godine 1976. Možemo prigovoriti da je potonja brojka premala, jer uključuje samo svjetske nacionalne države, a ne uzima u obzir činjenicu da u mnogim dijelovima svijeta ima kulturnih skupina koje opstaju kao samostalne političke jedinice usprkos nekim nacijama koje svojataju njihov teritorij. Ipak, pad je dramatičan i, štoviše, veći je kad je riječ o anarhičnim političkim ustrojima, jer moramo pretpostaviti da je velik dio društava 1000. g. pr. n. e. bio toga tipa, dok ih je danas tek nekoliko ili ih uopće nema.

Carniero pokušava odrediti približno trenutak kad bismo mogli predvidjeti stvaranje jedne jedine svjetske države. Pri tome ne stiže do 1984. godine, nego do 2300. Takva se predviđanja mogu zanemariti kao prilično maštovita, ali ne može se zanemariti jasno opće kretanje prema manjem broju velikih država.

Uobičajeni argument protiv anarhije izgleda otprilike ovako: ljudi nisu savršeni; njima trebaju ograničenja; loše treba držati u zatvorima. Onog trenutka kad se uspostavi slobodno društvo utemeljeno na dobrovoljnoj suradnji, pojavit će se ljudi koji će pokušati iskoristiti situaciju i zgrnuti moć za sebe. Nadalje, kako društva postaju sve veća, i kako raste gustoća stanovništva, pa ona postaju heterogenija, problemi reda i odlučivanja postaju previše složeni da bi se mogli rješavati konsenzualnim tehnikama i difuznim sankcijama. Dakle, s te točke gledišta također postoje pritisci da se obrasci vlasti centraliziraju, institucionaliziraju i formaliziraju.

Anarhistički su teoretičari dugo uopozoravali na opasnosti prisvajanja moći čak i u slučaju najvećih idealista. Bakunjin je zbog toga osobito napadao marksizam. S pravom je bio više nego sumnjičav prema „diktaturi proletarijata“ te je ispravno predviđao da ona ne bi mogla biti „ništa drugo nego despotska vladavina nove, brojčano male aristokracije pravih ili lažnih znanstvenika nad izmučenim masama“ (Maximoff, 287). Kasnije je W. Machajski, poljski sudionik u boljševičkoj revoluciji, došao do sličnih zaključaka o Sovjetskom Savezu, jer se, kako je on shvaćao, proleterska revolucija pretvorila u diktaturu partijskih piskarala. Max Nomad je tome dodao još više argumenata.

Roberto Michels je 1911. godine objavio svoju knjigu Političke stranke u kojoj je iznio „željezni zakon oligarhije“. Taj zakon kaže da se sve organizacije razvijaju prema sve većoj autoritarnosti, birokratskoj i oligarhijskoj vladavini. Tko god kaže organizacija, kaže oligarhija. Kako bi razjasnio svoju tezu, Michels je analizirao povijest nekoliko europskih političkih stranaka. Kasnije su Seymour Lipset i drugi nastojali razraditi Michelsovu interpretaciju proučavajući radnički sindikat, Međunarodni sindikat tipografa, za koji se nije činilo da slijedi obrazac neizbježnog kretanja prema oligarhijskoj vladavini. Slijedom tog istraživanja Lipset i njegovi sljedbenici predložili su neke uvjete koji mogu zapriječiti birokratski i autoritaran razvoj. Zanimljivo je da oni nisu iznijeli više od onoga što im je anarhistički teoretičar mogao reći: male jedinice, raznolikost samostalnih mjesnih dobrovoljnih udruženja, nekoliko interesnih skupina, od kojih nijedna ne može nadzirati ili monopolizirati vlast, nevelike razlike u društveno-ekonomskom položaju i opća gospodarska sigurnost za sve, obrazovano stanovništvo koje pokazuje visok stupanj sudjelovanja u poslovima zajednice, snažan osjećaj solidarnosti sa skupinom, i vođe s malim plaćama i malom razlikom u položaju. Drugim riječima, „poglavari“ moraju biti sluge – nemoćni koordinatori u centripetalnom odnosu. Isto tako mi se čini da svjesna volja članova da očuvaju slobodno društvo nipošto nije nevažan čimbenik u tom procesu.

Možda je organizacija „Industrijski radnici svijeta“ još jedan primjer koji odstupa od Michelsova zakona zbog razloga sličnih onima koje je Lipset ustanovio kod tipografa. Ipak, dok tragamo za iznimkama, čini se da su prevladavajuće smjernice u suglasju sa „željeznim zakonom oligarhije“. Pa tako među radničkim sindikatima, osim jednog ili dva koji su izbjegli taj put, postoje stotine koji to nisu.

Osim opće sklonosti složenih organizacija da proizvode unutarnje promjene koje dovode do oligarhije, vidljiv je i drugi tip trenda koji počinje s dobrovoljnim udruženjima a završava također u autoritarnoj strukturi. Na taj je uzorak ukazao Bert Buzan u radu „Dobrovoljna suradnja i socijalna demokracija: slučaj neopopulizma u dvadesetom stoljeću“, koji je prezentirao na Međunarodnom simpoziju o anarhizmu (1980.). Buzan daje pregled povijesti pokreta farmera-populista u Sjedinjenim Državama između 1880. i 1920. i primjećuje da je pokret počeo osnivanjem različitih apolitičnih dobrovoljnih udruženja uzajamne pomoći. Najvažnije od njih bile su kooperative namijenjene prodaji poljoprivrednih proizvoda. One su se, međutim, suočile sa složnim suprotstavljanjem već postojećih gospodarskih interesa. Željeznice su odbile prevoziti njihove proizvode; zemljišta i zgrade nisu bile raspoložive za najam ili prodaju za silose i skladišta žita. Zbog tih sabotaža kapitalističkih poduzeća, članovi su se sve više okretali izbornoj politici iz koje su proizašle Narodna stranka, Seljačkoradnička stranka i Nestranačka liga. U svojoj predanosti pokušaju da vladu reformiraju iznutra, udaljili su se od dobrovoljne suradnje, više se oslanjajući na službeno zakonodavstvo. U isto vrijeme, naravno, same organizacije kooperativa postale su velike, birokratske i političke lobističke skupine (u skladu s Michelsovim predviđanjima). Tako, osim unutarnje dinamike koja gura organizaciju prema oligarhiji, postoji i vanjski proces koji goni pojedince da napuste svoje dobrovoljne udruge u korist ovisnosti o birokratskim i vladinim udrugama.

Sada se postavlja pitanje je li pokret prema centraliziranoj oligarhiji možda samo dio dugoročnoga povijesnog procesa osciliranja između decentralizacije i centralizacije. Ipak, teško je naći primjere trenda prema decentralizaciji – barem prema onoj slobodarske naravi. Povijesna razdoblja takozvanoga kulturnog ili organizacijskog propadanja mogu sugerirati tu vrstu trenda. U tim se situacijama zapravo javlja trend stvaranja brojnih malih despotizama iz jednog prijašnjega. Decentralizaciju ne prati sloboda. Povijesne revolucije, pobune i propadanja društvenih sustava uvijek su praćeni zamjenom jedne vrste despotizma drugom. Ili, ono što je proces propadanja jedne političke organizacije, osnova je za stvaranje druge, tako da je, na primjer, pojava Klodvigovog franačkog kraljevstva i Omejidskoga kalifata u stopu slijedila propast Rima. Vlast se užasava vakuuma. Čini se da je nekolicina južnoameričkih indijanskih društava, o kojima smo raspravljali, postala anarhična, što je bila posljedica općeg procesa plemenske dezintegracije. No, ta se situacija čini neuobičajenom i ograničena je na vrlo male političke organizacije. Ona rijetka društva kao što su Pigmejci, koja ne odaju ni najmanji navještaj da se kreću u smjeru stvaranja vlade ili države, također su mala i vrlo homogena, bez ikakve specijalizacije poslova. Ona su primjer rijetke situacije u kojoj su pripadnici marljivi u obuzdavanju sila vlasti i nisu ometani u tom plemenitom pothvatu. Možda moramo zaključiti da glavni pravac povijesti ide prema centraliziranim državama s povremenim manjim „pulsiranjima“ reakcije – slabim i privremenim obratima ili bijegom ljudi na alternativne staze. Možda smo u posljednje desetljeće i pol doživjeli slabi procvat te vrste u dijelovima zapadnog svijeta. Pa tako nije došlo samo do golemog povećanja broja eksperimenata s komunama, nego postoji i pokret pojedinaca za „povratak zemlji“, pojednostavljenje života i pobunu protiv establišmenta. Važnija je bila pojava masovnih društvenih pokreta utemeljenih na „mrežama zasnovanima na ideji segmentirane polikefalnosti“. Na nesreću, tih nekoliko aktivnosti ostaje ograničeno ponajviše na potomstvo srednjeg sloja bijelaca otuđenog od vrijednosti njihovih roditelja.

Paul Goodman je 1963. u knjizi Narod ili osoblje istaknuo da je danas centralizacija učinila industriju neučinkovitom prevelikim nagomilavanjem i problemima transporta i komunikacije. Širenjem električne energije moguće je i razumnije decentralizirati proizvodnju. Ta se tema stalno ponavlja. Schumacher se vraća Kropotkinu i Goodmanu, primijećujući „malo je lijepo“. Shvaćanje da djelovanja malih skupina i decentralizacija mogu biti produktivniji i očigledno čovječniji danas se veže za sve veće priznanje neučinkovitosti i otuđujućih učinaka velikih bezličnih centraliziranih organizacija. Nedavno je Marshall McLuhan ponudio zbunjujuće predviđanje za osamedesete godine dvadesetoga stoljeća. Ono je zbunjujuće jer djelomice predviđa veću decentralizaciju zbog povećanog korištenja kućnim računalom, televizijom, telefonom i ostalim „električnim softverom“. Ali to nije nužno i predviđanje oslobođenja pojedinca, jer u tom širenju nove tehnologije McLuhan vidi daljnje nestajanje osobnog identiteta – rastjelovljenje pojedinaca i novi oblik vlade duhova ispitivača javnoga mišljenja.[4]

Unatoč različitim „priznanjima“, nadama i predviđanjima, i unatoč kretanjima prema dobrovoljnim zajednicama ili povratku zemlji, države i dalje jačaju, a centralizacija se provodi u biti neometano. Određene biološke vrste poznate su po tome što su se toliko specijalizirale da se ne mogu prilagoditi promijenjenim uvjetima okoline pa izumiru. Možda se može povući paralela s mogućom sudbinom onih društvenih sustava koji postaju toliko složeni i preopterećeni administriranjem od vrha do dna da se slamaju. Uz puno nade, iz ostataka se može uzdići, kao feniks, pojednostavljen i decentraliziran sustav. Ali, neće li to samo uroditi njegovom vlastitom tiranijom?

Ljudi, kao razumna bića, imaju određeni nadzor nad vlastitom sudbinom. Razvojem svojega znanja i razumijevanja svijeta, a posebno vlastitog ponašanja, trebali bi moći bolje upravljati svojim okolišem i mijenjati svoj društveni poredak, čineći život podnošljivijim. No, znanje i razumijevanje blisko su povezani s vrijednostima i njihovim prioritetima. Oni su također ograničeni očitom činjenicom da su ljudi, kako se čini, prilično konzervativne zvijeri voljne mijenjati se iz poznatog u nepoznato i neiskušano samo u najvećoj nuždi. Zbog toga drugi prioriteti, a ne sloboda i individualnost, mogu imati prednost, s obzirom na to da danas postoji veća mogućnost za ostvarenje „svijeta iz Orwellove 1984.“. Nadalje, ta se mogućnost ne shvaća kao neposredna i golema prijetnja. Kad uzmemo u obzir broj ljudi koji ustrajava u tako jednostavnoj stvari kao što je pušenje cigareta, usprkos nadmoćnim dokazima o njegovoj povezanosti s rakom, kako možemo očekivati da se ljudi brinu za nešto tako apstraktno ili nejasno kao što je prijetnja osobnoj slobodi?

Ne samo da je malo vjerojatno postići anarhiju zbog nevjerojatnosti mogućnosti da se oslobodimo države, nego, čak i da dođe do ukidanja države, dvojbeno je očekivati da će idući oblici organiziranja ostati decentralizirani, samostalni i slobodni, kao što je dvojbena i vjerojatnost da njihovi pripadnici budu stvarno posvećeni „slobodi, jednakosti i pravdi za sve“.

Već sam prije u ovoj knjizi predložio vrstu slobodnog društva koje bi moglo biti trajnije i otpornije na korupciju. Naime, bilo bi to društvo u kojem bi svaka osoba i skupina bili uključeni u složenu mrežu uzajamnih veza, tako da bi svaka veza unutar mreže djelovala kao protutežna sila onoj drugoj. Na taj bi način svaki sudionik bio sputan i onemogućen proširiti svoje područje na račun drugog.

Proudhon je gledao na ljudska društva kao na borbu „slobode“ (anarhije) i „vlasti“. Ali bio je zadojen prilično naivnom idejom napretka i optimizma iz devetnaestoga stoljeća. Vjerovao je u konačnu pobjedu snaga slobode. Jedna je australska skupina, „Sidnejski slobodari“, moglo bi se reći, prilagodila Proudhona kasnijoj polovici dvadesetoga stoljeća. Oni predviđaju vječnu borbu „slobode“ i „vlasti“ u kojoj nijedna neće biti uništena.

Čini se da smo doista prepušteni politici stalne pobune. Nema nijedne točke na koju bi se oni koji su posvećeni slobodi mogli sa sigurnošću osloniti i zaključiti da je svijet miran, skladan i slobodan. To, da se stvarno slobodno društvo možda nikada neće ostvariti, ili, da bi, kad bi se i postiglo, imalo vrlo bijedan život, nije izlika za napuštanje borbe. Ako se predamo postojećoj situaciji, teško da će život imati smisla. Čak kad bi se anarhija i ostvarila, vječna budnost bila bi najniža cijena za tek minimum uspjeha. Unatoč onomu što međunarodna himna revolucionarne klase govori, nema konačne bitke. Bitka je vječna.[5]

 

 

BILJEŠKE

[1] SPIN – segmented polycephalous ideabased network [op.prev.]

[2] U svom porivu da izgrade suvremene nacije-države i oponašaju Europljane, afričke političke elite gorljivo nastoje pokopati arhaične anarhične elemente, ili ih promijeniti u idiom demokratskog etatizma. U njihovim rukama stari afrički anarhični decentralizam postaje primjer određene stare afričke tradicije demokratske vlasti i komunalizma.

[3] Ako predlože ukidanje i zabranu privatnog vlasništva, suvremeni se anarhisti suočavaju s dilemom koja je u tome da bi im, kako bi to postigli, čini se, bila potrebna institucija sumnjivo slična državi koja bi omogućila njegovo ukidanje i osigurala održavanje takvog stanja.

[4] „Pollstergeists“, igra riječi, „poltergeist“ je kućni duh, vilenjak, a „poll“ anketa, ispitivanje javnoga mišljenja [op.prev.]

[5] Možda se ovo može nazvati anarhociničnim stajalištem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.