Karte, molim! | Marko Dejanović

DJEČAK U KARIRANOJ KOŠULJI

– I sada, eto me ovdje.

– Ne razumijem – stvarno nisam razumio.

– Zašto bi netko lagao da mu je pao da prikrije da je prerano svršio?

– Ne znam. U tom trenutku nisam mogao priznati da sam svršio. Bio sam predobar. Cijelo to vrijeme. Nikada nisam bio takav. Nikada nisam samom sebi izgledao kao nepokolebljivi zavodnik, savršeni šarmer. Ne znam kako to nazvati. Neki vrag se poklopio te večeri i kao da sam igrao najbolju igru života. Dok sam je pratio, osjećao sam da ću pamtiti tu večer. Već sam se za vrijeme dok je trajalo s uživanjem prisjećao te večeri. Malne sam pričao unucima o najmuževnijoj večeri njihovog dede. Ono, sve je teklo vrlo očito prema najboljoj večeri ikada do tada. A možda i više od jedne večeri. Možda je to bila večer u kojoj sam se promijenio. Tko zna? Nije mi tada bilo toliko važno. Ali sada je. Možda je te večeri trebalo pokopati dječaka u kariranoj košulji.

– Tko je dječak u kariranoj košulji? – upitao je kondukter kao da čita pitanje iz kakvog scenarija.

– Dječak u kariranoj košulji je grozno biće koje imam u sebi. Kao da sam podijeljena ličnost – odgovorio je Marko.

– Dobro, ali kakve veze ima to što si sada ovdje, u vlaku, s ovom pričom? – prekinuo sam ga i nije mu se svidjelo što ga prekidam.

– Nismo došli do toga. Hoćeš da o tome pričam?

– Ne – javio se ponovo kondukter.

– Sve svojim redom.

Sva trojica smo ušutjeli, nitko nije znao tko treba progovoriti. Niti što. Zapravo, nitko osim konduktera.

– Krenuo si pričati o dječaku u kariranoj košulji – podsjetio je kondukter Marka.

– Da. Dječak u kariranoj košulji se mog cijelog života pojavljivao kada bi mi se neka djevojka jače svidjela. Ako bih se zacopao, bilo je sigurno da će se pojaviti dječak u kariranoj košulji. Jasno je, ja sam dječak u kariranoj košulji. Koliko god to ne bih želio biti. Ali pretvarao sam se u to mutavo biće. Kao da me je netko u ranoj mladosti, prije nego su mi dlake izrasle, kao da me je netko hipnotizirao i uvjetovao ne da kokodačem kad čujem zvono ili lajem kao pas ako zatrubi auto, nego da se pretvorim u dječaka u kariranoj košulji ako vidim žensko biće koje me izrazito jako privlači ili u koje se možda čak i zaljubim. Čim sam došao u pravu dob, počeo sam prepoznavati kada se pojavljuje dječak. Nisam imao nikakvih problema s djevojkama koje mi nisu odmah na prvu plijenile pažnju ili s djevojkama s kojima bih shvatio da se barimo tek na pola puta. Ne. Ali ako bih ugledao djevojku koja mi se jako sviđa ili za koju trebam probati planirati kako da joj se svidim… Tada sam postajao dječak u kariranoj košulji.

– Šta to znači? – prekinuo sam ga. Ni sad ne znam zašto sam ga prekinuo. I bez moje upadice bi ispričao.

– To znači da sam postajao užasno plaho stvorenje. Žene smiju biti plahe. Muškarci ne. To znači da sam postajao prepristojan. U dječakovom rječniku ne postoji ni jedna psovka. On ne kaže da se zajebava. Kaže da se zeza. I najsmotanija žena svijeta na dječakovom licu i držanju odmah prepozna da mu je jako stalo da nešto uspije. Dječak u kariranoj košulji se previše trudi, uz to što ga je previše strah da iole riskira. On ne poznaje humor, a plesati jednostavno ne može jer ako pokuša, izgledat će kao da ima epileptični napad u usporenom filmu. Preukočen je za ples. Dječak u kariranoj košulji pita smije li, prije nego poljubi djevojku. Iako dječak nikada nije došao do te faze. Ali ja znam da bi on pitao. Dječak nema hrabrosti da prepozna signal i bez oklijevanja nešto učini. Njega je strah odbijanja. I one vide da ga je strah. On je očajnik koji se može nadati samo samilosti, a tko želi samilost kada treba osvajati. Osim toga, žene su u takvim stvarima poprilično brutalne. Rijetka će se u išta upustiti jer se sažalila nad muškarcem.

To je dječak u kariranoj košulji. Mužjak bez ikakve nade da će njegovi geni nastaviti putovati kroz vrijeme.

– Znači, dječak u kariranoj košulji je slagao da mu je pao da prikrije da je svršio?

– Ne znam. Možda. Dječak nikada nije imao seksualno iskustvo.

Marko je i sam o tome već dvojio. Vidio sam mu to na licu. Smrknuo se, a onda se pojavila i ljutnja.

– Zapravo, to su sve gluposti. To sam sve ja. Dječak u kariranoj košulji sam ja. Lakše mi je pričati kad mu dam to ime. Lakše mi je razmišljati. Ja sam takav papak kad bih trebao biti mudonja. A te večeri sam bio mudonja. To je ono najgore. Sve do kraja sam bio frajer. I onda… Onda sam svršio. Možda mi kurac nije mogao podnijeti toliko frajerisanje.

– Je l’ ti palo na pamet da je ona možda znala da si svršio? – bio sam brutalno iskren.

– Je. Razmišljao sam. Ali nije skužila. Nisam siguran, ali mislim da nije. Bio je mrak. Znači, nije mogla vidjeti što je u kondomu. A dok sam svršavao, bio sam toliko očajan da nije bilo nikakvih uzdaha ili pokreta licem. Mislim da sam ga čak i pokušao izvući da se zaustavim, ali nisam stigao ništa zaustaviti. Samo sam svršio u kondom, izvan nje. I stajao tako u panici i sramu. Tihoj panici, nepokretnoj. Kao kad sanjaš da si nepokretan i ne možeš ispustiti glasa.

Svi smo opet ušutjeli. Šutimo. Svi smo muškarci. Znamo o čemu govori. Svima nam je neugodno jer nam to tako otvoreno priča. Čak je i kondukteru malo neugodno. Bar mi se čini.

– Pa dobro. Dogodi se. Dogodilo se i meni – rekao sam. Morao sam ga utješiti.

– Samo ja nisam lagao da mi je pao – nasmijao sam se, misleći da će i njima dvojici biti smiješno.

– Dobro da nisi. To je toliko suludo. Svjestan sam ja toga. Iako se sjećam da jednostavno nisam u tom trenutku mogao reći šta se stvarno dogodilo. Kao da me je bilo manje sram zbog izmišljenog problema. Zapravo, ne kao, bilo me je manje sram. Inače ne bih lagao. Reći da sam svršio, da je frajer kojeg sam i ja prvi put u životu vidio, da je zapravo roba s greškom. Ne, to nisam mogao priznati. Znam, priznao sam da je roba s greškom kad sam rekao da mi je pao. Ali to je bila laž. Nije bila istina. Znam, zvuči suludo. Jer i jest. Ali ne mogu bolje objasniti. Objašnjavao sam i samom sebi. Ovo je najbolje što mogu objasniti. Mislim da mi je mozak u toj panici zaključio da ako izmislim lažnu manu frajera i njome prikrijem stvarnu, da će frajer to preživjeti. U svakom slučaju, nije mi to bilo mudro. Odmah se to vidjelo. Frajer nije preživio. Pojavio se Inzistor.

– Tko je sad Inzistor?

– To je momak koji inzistira. Na neugodan način. To je mladić koji je sposoban ponavljati jednu te istu radnju malne kao da je autističan. Inzistor je nalik ovisniku o kocki. On inzistira da pokuša još jednom. Inzistor zahtijeva drugu šansu i sposoban je zahtijevati ih tisuću. On je manijak. Mogu to iskreno reći. I žene to odmah vide. Ne samo žene. Vide to svi ljudi. Inzistor je Sizif koji naredbe prima samo od svog karaktera.

– Uf.

– Da, uf. Inzistor je čak i nekad koristan, ali je užasno naporno biti Inzistor. Ali, evo me sada tu.

– A, znači došli smo dotle.

– Da, došli smo dotle – komentira kondukter.

– Da. Osoba s kojom razgovaraš je Inzistor. U svojoj najpromišljenijoj verziji. Znaš, kad je ona obukla gaćice i proglasila kraj, to nije bio kraj.

Ovo je zvučalo zlokobno. Bilo me je strah što ću čuti. Pogotovo nakon što mi je malo prije toga čovjek priznao da je ubio drugog čovjeka. I to nikome ni u vlaku niti ovdje u bolnici izgleda nije bilo baš interesantno. Ali dobro…

Marko je brzo nastavio rečenicu.

– Odvezao sam je kući i ubrzo i sam došao doma. Nisam mogao spavati. Vrtio sam u glavi rolu sa scenama te večeri, ali je film svaki put pucao doslovno na vrhuncu. Morao sam to popraviti. Trebala mi je još jedna šansa.