Karte, molim! | Marko Dejanović

KRIZA VJERE

Luka očekuje neku reakciju od mene, ali nisam imao kako reagirati. Da kažem bravo, nema smisla. Da postavim pitanje, nemam pitanja. Sve je jasno. Ispričao mi je kako je na sparingu istukao klinca koji ga je mlatio neko vrijeme prije toga. Mislim, sve OK, ali ne kužim šta se tu ima za komentirati.

– I kakve to veze ima sa smakom svijeta? – pitam jer je to jedino iskreno pitanje koje imam.

– Nikakve – Luka odgovara i to bi trebalo biti u redu. – Zašto mora imati veze sa smakom svijeta?

– Pa pričali ste mi kako ste upali u blokadu na poslu, kako ste počeli vjerovati u smak svijeta, u apokalipsu i okršaj kod brda kod Megidda. I onda ste ispričali kako trenirate boks i kako ste se napokon prestali bojati stanovitog Daniela….

– Baš si želio reći stanovitog? – prekinuo me je kondukter. Njegova upadica je proizvela trenutak sveopće šutnje jer nitko od nas nije znao tko je na redu da kaže nešto. Luka je preuzeo riječ.

– Pričao sam Vam, gospodine Dejanoviću, ono što imam za ispričati. Moji treninzi nemaju nikakve veze sa smakom svijeta. Sumnjam da će mi moći pomoći kad se civilizacija uruši i svatko od nas počne preživljavati ne iz dana u dan, nego iz sata u sat. Makar, ako ćemo sasvim iskreno, moja vjera u nadolazeću apokalipsu je poprilično poljuljana.

– Očito sada opet pričamo o smaku svijeta. I Vi, Luka, a i Vi – upro sam prst u konduktera – obojica se možete ljutiti na mene ako želite, ali mislim da je normalno da pokušavam povezati priče koje mi se pričaju. Ali mi to baš i ne uspijeva.

– Nema razloga za živciranje. To je u redu, to povezivanje – na konduktera nimalo nije utjecala moja iznenadna nervoza.

– To je izraz tvoje težnje da spojiš ovaj cijeli vlak u jednu okruglu loptu na kojoj ćeš moći prepoznati natpis i otkriti koje je marke. Težiš markiranosti, prijatelju…

– Nisam rekao sve što imam za reći o smaku svijeta – Luka ga je prekinuo. I kondukter i ja smo se kao programirani okrenuli njemu. Kao da će reći nešto krucijalno. – Priznajem da sam otišao u digresiju. Događa mi se to. Ali s obzirom da Vas armagedon toliko zanima, ja ću drage volje nastaviti pričati o njemu. Budite slobodni da me prekinete ako pretjeram u nečemu ili ako počnem dosađivati.

Čini mi se da je Luka uvrijeđen. Samo tako si mogu objasniti da je počeo pričati tako uštogljeno gospodski, odjednom.

– Bilo je to relativno nedavno. Moj interes za apokalipsom se nanovo rasplamsao. Tinjao je i jačao sve ono vrijeme dok je moj interes za boksom slabio zbog redovitog trpljenja mladalačkog mlaćenja. No, uistinu se rasplamsao tek nakon što sam nokautirao Daniela i otjerao ga s treninga s puknutim bubnjićem i tek otkrivenim strahom. Možda bi bilo za očekivati da sam se nakon toga još više posvetio boksu i treniranju, možda čak i razvio interes za neke druge vještine. Ali tome nije bilo tako. Nastavio sam trenirati, ali sam se počeo doživljavati kao veterana, kao iskusnog borca koji nema više što dokazivati, kako se to voli reći u američkim filmovima. Moj mozak je odjednom opet bio spreman posvetiti se smaku i pripremama za njega.

A nije moralo biti tako. Čak se činilo da ću otkriti jedan sasvim novi interes za sebe. Lov. Počeo sam se zamišljati u lovu. Jednako kao što sam se pri prvim razmišljanjima o smaku svijeta zamišljao kako preživljavam u postapokaliptičnom svijetu, jednako kao što sam se zamišljao kako u ringu savladavam bol, iscrpljenost, protivnika i vlastiti strah, jednako tako sam se počeo zamišljati i kao lovca. Vidio sam samoga sebe kako čučim i nišanim, kako vrebam i presuđujem. Znam, zvuči grozno.

Ja volim životinje. Uvijek mi je lov predstavljao nešto neprihvatljivo, čak sam si cijeli život branio zamišljati se u lovu. A ipak, zamišljao sam. I osjećao sam da bi me mogao privući. Ima nešto u tom čekanju, vrebanju, šuljanju… U toj moći, osjećaju konačne moći. Plašim se tih svojih misli. Priznajem da ih puštam samo kroz pola mozga jer je drugih pola zabavljeno urlanjem da se prestane o tome promišljati, prijetnjama i pokorama. I nisam nikad bio u stanju otići u lov, ubiti neku nevinu zvjerku.

Jesam razmišljao da odem o fotolov. Imamo to sada. Sve je isto kao u lovu, samo nemaš puške, nego fotoaparat. I sve je nekako više gospodski. Nema krvi, nema krivnje. Umjesto da ubiješ zvjerku, ti je klikneš, isprintaš njezinu sliku i zalijepiš si u album. Album trofeja. Imaš i vrebanje i šuljanje, može se dogoditi da četiri sata gotovo nepomično ležiš u grmu, kao britanski komandos, da ležiš i nišaniš u prazno fotoaparatom. I onda, taman kad si na rubu da odustaneš, baš tada se pojavi jelen. Kapitalac! Rogovi mu ne stanu u kadar koliki je. Poboljšavaš poziciju fotoaparata i škljocaš. A jelen sve do trenutak pred sami klik leća nije znao da si tu, da si ga čekao. Tek na klik je okrenuo glavu i ti nosiš pravi trofej doma.

Razmišljao sam da se uključim u fotolov. Ali sam vjerojatno i previše razmišljao. Zaključio sam u jednom trenutku da je fotolov možda čak i brutalniji od pravog lova. Pravi lov je pucanj i gotovo. Bar u idealnoj situaciji. Može biti i pucanj i ranjen jelen koji pokuša pobjeći, ali ne stiže daleko pa ga sustižeš i… Pa, dokrajčiš. To je pravi lov. Fotolov je za jelena nešto blaže iskustvo, ali iskustvo koje pamti cijeli život. Prisjeća ga se toliko puta da ga ne može zaboraviti ni dok pase, ni dok pravi lanad.

Zamislite kako je tom jelenu. Cijeli život su ga učili da si nikako ne smije dozvoliti da mu se prišulja čovjek ili da ga dočeka. Govorili su mu da je to najgore što mu se za života može dogoditi.

„Ljudi su teški šupci. Oni ti ne daju šanse“, svi su mu govorili. Cijelo krdo. „Čovjek, ako ti se prišulja ili te neprimijećen dočeka, on te pogodi iz one svoje cijevi. I većinom si odmah na mjestu mrtav, a ako baš nemaš sreće, možda si samo ranjen. Ako si ranjen, onda će juriti za tobom dok iznemogao ne padneš na tlo i ne povjeruješ da su te možda ipak izgubili iz vida. Ali nisu! Jer baš tad ti priđu i ispale ti onaj metak u glavu koji su ti ostali dužni od ranije. To su ljudi. Ljudi nisu kao vukovi. Kod vukova bar imaš šansu. Oni te grizu i zlostavljaju, ali ima jelena koji su se uspjeli izvući. Možeš se ritati, možda pogodiš kojeg i prepadneš ostale. Možeš bježati, možda im umakneš. Možeš se boriti. Ali kod ljudi ništa od toga ne možeš. Uzalud.“

Zamislite tako programiranog jelena koji hoda šumom, oprezan i plah. Stalno pazi nema li u blizini vuka ili čovjeka. I onda prođe između dva grma, sagne glavu još jednom, da uzme još jedan griz, uvjeren da je na sigurnom. I odjednom… Klik. I jelen koji podiže glavu, gleda prema grmu koji ranije nije ni primijetio. A u grmu čovjek. Klik, klik. Čovjek mu se prišuljao ili ga je dočekao. Čovjek! Jelenu se na trenutak noge odrežu i onda eksplodiraju. Bježi luđački i panično jer je siguran da je gotov, da se uzalud pokušava spasiti. Bježi i već se oplakuje.

A čovjek se divi svojoj fotografiji. Uspio je čak i dvije-tri dobre okinuti. Na jednoj jelen gleda direktno u aparat. Uf, ova će biti dobra.

Jelen prestaje juriti tek kad više nema snage za trk. I sad čeka. Čeka da mu odnekud priđe čovjek, da ga dokrajči. Zna da će se to dogoditi. Čuo je to milijun puta. Zna, ali si ne može pomoći da se malko nada. Da se nada da će biti prvi koji je ovakvo što preživio. I ako bude prvi, ne smije nikad to nikome ispričati. Prestat će mladi jeleni biti oprezni.

I onda, polako se jelenu vraća snaga u noge i on se nastavlja kretati kroz šumu, u nevjerici što nije došao čovjek.

Neki jeleni ovo grozno iskustvo imaju čak i više no jednom u životu. To su potpuno traumatizirana bića. Jadna stvorenja koja uistinu nisu zaslužila da im život prolazi pred očima i da oni to pamte. Zato i mislim da je fotolov čak i nečovječniji od pravog lova.

– OK, ovo opet nema veze sa smakom svijeta – moram se pobuniti.

– Kako nema? Pa za jelena je to smak svijeta! I to smak koji nije kraj. Upravo to je i moje iskustvo s pravim smakom svijeta – Luka je odlučan. Vidi se da nije više ljutit. Prestao se ljutiti dok je pričao o lovu na jelene. Glupa pričica koja je valjda trebala biti smiješna. A ja sam nepristojan jer se ne smijem. Ali Luka ne mari puno.

– Ja sam se počeo ozbiljno pripremati za smak svijeta. Upozorenja su stizala sa svih strana. I razumna i manje razumna. Nisu me uvjerila silna proročanstva. Ne. Ali uvjerilo me kako se ovaj naš svijet razvija. Uvjerilo me da se sva društva diljem planeta raslojavaju kao pred prijašnje smakove. Uvjerilo me to što tisuće djece diljem svijeta umire u najgorim mukama, od gladi ili za nas bezazlenih bolesti, dok ja i ostatak razvijenog svijeta muku mučimo pri odabiru idealnog tropskog voća za naše današnje raspoloženje. Banana jer me bole mišići, tenisači za snagu žderu banane, a mandarina ili kivi ako smo malo prehlađeni, jer imaju puno vitamina C. Zapravo, ne znam je li mandarina tropsko voće, ali znate što hoću reći. Mislim, u Americi ljudi ne žele obavezno zdravstveno osiguranje jer smatraju da je svatko dužan biti onoliko zdrav koliko je sposoban sam sebi osigurati. Mnogo je toga što upućuje da je ova civilizacija postala toliko dekadentna, a opet toliko moćna, da je jedino logično što može uslijediti apokalipsa. I neki mračni vijek nakon nje, vijek u kojem ćemo se boriti da preživimo dan, a ne da odemo na idealno isplanirano ljetovanje s kojeg ćemo se vratiti i odmorni i bogatiji za vrijedna iskustva.

Bit će nam dovoljno da smo preživjeli 24 sata i uistinu nebitno jesmo li si osigurali život s pristojnom mirovinom. Počeo sam to vjerovati. I postajao sam sve uvjereniji da je smak svijeta uistinu blizu. I veselio sam mu se. Uistinu sam mu se veselio. Na kraju krajeva, apokalipsa je značila i kraj svih mojih krajnje privatnih briga. Značila je kraj blokade. I pritiska da se izađe iz blokade. Koga briga za četkicu za zube ako ti život ovisi o snalažljivosti i psihičkoj stabilnosti?

Smak je blizu, znao sam. I pripremio sam se psihički za njega. Nisam htio da me iznenadi kao Daniel na boksu. Postapokaliptični svijet mi neće dati vremena da čekam iza duple blokade i primam udarce. Pripremio sam se psihički. Znao sam da nakon smaka moram biti krajnje odlučan i ciljno orijentiran. Nema zamaranja ničim osim preživljavanjem. Drugi ljudi mogu biti korisni, čovjek je ipak društvena životinja, ali isto tako moraš biti izrazito oprezan pri kontaktu s grupama drugih ljudi. Ljudi u grupama su uglavnom izvor opasnosti. Ne samo u postapokaliptičnom svijetu. Ali tamo pogotovo. Pretjerana specijalizacija nakon smaka svijeta je kontraproduktivna. Ako znaš raditi samo nešto, isto ti je kao da ne znaš ništa. Prilagodljivost je neophodna, a prilagodljivost i specijalizacija su nespojive.

Uglavnom, pripremio sam se najbolje što sam mogao. I onda sam odlučio izvršiti ono što nisam uspio prije zadnjeg malog smaka svijeta koji sam doživio. Da, mislim na devedesete. Bio sam klinac u Bosni i nedugo prije nego je pao prvi pucanj smo moj otac i ja bili odlučili obići sve glavne gradove svih šest republika. Stigli smo obići samo Zagreb i Beograd. Onda je valjalo bježati pa se nije imalo vremena putovati.

Sada sam odlučio izvršiti taj naš plan. S obzirom da živim u Zagrebu, obišao sam do sada Podgoricu, Sarajevo, Ljubljanu, Skopje i sada se evo vraćam iz Beograda.

– Čestitam – komentiram.

– Bojim se da možda uzalud čestitate – uzvraća Luka i sliježe ramenima.

– Bojim se da smaka svijeta možda i neće biti.

Kondukter šuti. Ja također šutim, ali mi nije jasno zašto smo svi tako tužni.

– Apokalipsa možda ipak ne slijedi. Uzalud pripreme, uzalud.

– Kako to? – razbijam šutnju. Vlak juri kao lijes kroz tišinu. Samo se čuje kako reže zrak i klopara kotačima o šine. Da ne klopara, možda bih i pomislio da sam u lijesu.

– A tako… Lako je nabrajati zašto bi smak trebao doći, zašto bih želio da dođe. Lako je veseliti se jednostavnosti preživljavanja. Ali sve je to zapravo samo priželjkivanje. Sad, nakon što sam obišao svih šest glavnih gradova republika, nakon što sam vidio ljude i ovaj naš svijet. Niknula je u meni ideja. I nisam je do kraja osmislio, priznajem. Ali je niknula. Što ako umjesto smaka, svijet doživi procvat? Taj procvat je u mene ušao kao slutnja i evo par sati se s njime borim. I čini se snažan, moćan, možda čak i moćniji. Što ako su sva proročanstva pogrešna? Možda je razloga za procvat barem duplo više nego za apokalipsu. Ne želim iznositi sada pojedine razloge, ali ima ih. Na sve strane su. Odjednom su kao poplava oko mene. I slutim da od armagedona neće biti ništa.

Luka naglo ustaje, ne daje mi priliku da išta komentiram, samo mi pruža ruku i odlazi.

– Ispričavam se ako sam Vas ugnjavio – dobacuje na odlasku, a kondukter me gleda. Očekuje da reagiram, ali ja ne znam kako.