Karte, molim! | Marko Dejanović

OD KRAJA…

Odbijam se od stijenki vlaka, udubljujem ih, letim kroz unutrašnjost vagona kao astronaut kroz unutrašnjost Međunarodne svemirske postaje. Zapravo, moje tijelo ne dotiče ništa, ni metalni zid vagona, ni stara sjedala koja izgledaju kao fotelje kakve bi neka baka držala u kućici u predgrađu Vinkovaca, ako Vinkovci imaju predgrađe. Kao da sam u prozirnoj, nevidljivoj lopti, čim priđem nekoliko centimetara prozoru, on prsne bez da sam ga dotaknuo, sjedalo se iščupa, čovjek prokrvari… Ali ništa ne dodirujem. Ovim vagonom lete i drugi ljudi. Samo su u bitno lošijem stanju od mene. Mnogi nisu pri svijesti, a oni koji jesu željeli bi da nisu. Vidim ih kao u usporenom filmu. Odbijaju se tijelima jedni od drugih, krvare po sjedalima koja su ionako već upila litre raznih ljudskih izlučevina kroz godine korištenja vagona. Poneki čovjek sudari se i s mojom nevidljivom loptom. Pukne mu rebro, ključna kost, zdjelica, zdrobi mu se lice. A meni ništa. Zaštićen sam tim nečim oko sebe. I iznenađen sam time. Mislim da je moje iznenađenje na mjestu. Od trenutka kada se čuo prodorni urlik vlaka koji je prethodio ovom općem polijetanju prevrtanju vagona i kršu i lomu u njegovoj unutrašnjosti, od tog trenutka pokušavam prihvatiti činjenicu da posjedujem neprobojnu auru. Mora da je riječ o auri. Što bi to drugo moglo biti? Toliko sam šokiran da isprva nisam ni primijetio da ne letimo baš svi u vagonu. Trebalo mi je nekoliko okretaja i odbijanja da primijetim kako kondukter još uvijek sjedi na mjestu kraj rupe na kojoj je do maloprije bilo moje sjedalo. Sjedi i arogantno se smiješi. Skupa s ostatkom vagona okreće se, ali ne odljepljuje dupe od sjedala ni oči od mene. Pomalo sjaji. Ništa od slobodno letećih predmeta i ljudi nije doletjelo do njega. Kondukter je savršeno miran, kao da upravo proživljavamo tek nešto grublji period vožnje, a ne kataklizmički sudar i izlijetanje vlaka iz tračnica.

Htio bih ga pitati zašto je tako miran. Zapravo, najradije bih ga pitao zašto ne leti vlakom kao i svi mi ostali. Ili bih ga ipak prije upitao kako to da jedino on i ja nemamo ni ogrebotine dok su ostali putnici u najboljim slučajevima izubijani do trajne invalidnosti. Kondukter izgleda kao da zna odgovore na sva ova pitanja. Ali, uvjeren sam da će mi ih ponuditi umotane u neke priče nekih ljudi o nekim ljudima. U priče, kakve mi je pripovijedao, krateći svoje i moje vrijeme. Moram se pohvaliti, bio mi je čudan od samog početka, od trenutka kad je prišao mom sjedalu i progovorio:

– Karte, molim! – bio je strog kao i svaki kondukter, ali je u uglovima te strogoće već imao nekakav šeretski osmijeh.

Moram ga pitati što se ovo, k vragu, događa. Ali prvo moram napokon sletjeti negdje, smiriti se na jednom mjestu i uzeti koji dah. Ova vrtnja nekako predugo traje, kao da je režiser usporio čitav svijet kako bi mi dozvolio da mu svaki detalj pažljivo osmotrim. Vidim kapi krvi koje poput svemirskih brodova u Ratovima zvijezda izlaze iz nosa nesretnog putnika. Nos i glava su neki mnogo veći svemirski brod. Ili Zvijezda smrti. Vidim kemijsku olovku putnice koja izlijeće iz njezine torbice i kao Tomahawk raketa juri prema meni, samo da bi se odbila od moje aure, prasnula u zraku i prolila tintu po cipeli koja je spala putniku s noge pri polijetanju. Pitao sam se zašto ljudima cipele spadaju s nogu kada dožive prometnu nesreću i onda sam saznao da je to valjda zato što se mišići toliko opuste. Ne znam kakve veze imaju mišići s održanjem cipele na stopalu, ali sam i tako prihvatio to objašnjenje. Zadovoljio me taj osjećaj da sam nešto spoznao, uvijek me zadovolji. Poput dječaka sam… Kao dječak koji je do kraja obojio neki lik u bojanki, ispunio cijela polja bojom i sad zadovoljno okreće stranicu i prelazi na novi lik. Sjećam se da sam posebno uživao kad sam otkrio značenje skraćenice OK. Od najranije dobi, otkako sam je pod utjecajem krasne svjetleće kutije počeo koristiti, otkako sam znao za izraz da je nešto „OK“, mislio sam da je to skraćeno od „All clear“ (Sve u redu, sve jasno…). Ali ne, slučajno sam gledajući baš divnu kutiju saznao da je porijeklo skraćenice OK zapravo iz američkog građanskog rata i da je zapravo samo ono „K“ skraćenica, dok „O“ nije slovo, nego brojka. Vojnici bi se vratili iz patrole u kamp, a oficir, časnik, sretan što nitko za patrole nije ubijen, zabio bi ploču na kojoj je pisalo „OK“ ili, potpuno ispisano, „Zero killed“ (nula ubijenih).

U ovom vrtećem vlaku nije okej i sigurno prije „killed“ ne stoji nula. Ne bi me čudilo da kondukter i ja budemo jedini koji dišu kad se jednom napokon zaustavi sav ovaj kaos i svi predmeti, ljudi i komadi tijela padnu. Kad gravitacija napokon opet bude pažnje vrijedna sila na ovom planetu.