Karte, molim! | Marko Dejanović

U PROCJEPU

Nadam se da je preživio. Stvarno se nadam. Reći ću to i doktorici Vesni. Doktorici Jeleni, mislim.

– Nadam se da je preživio.

– Tko?

– Pa Marko.

– Aha.

– Nesreća ga je doslovno prekinula. Bio je zašutio. Trebalo je da i kondukter i ja kažemo nešto, da ga pitamo štogod, ali nismo stigli. Okrenuo sam glavu i cijeli vlak se raspao na komadiće. Dok sam pogledao natrag tamo gdje je Marko stajao, već ga nije bilo. Cijelim vagonom je tutnjao zvuk kao da netko golemim nožem reže limene stijenke vlaka. Škripa i drobljenje. Kondukter je i dalje bio na svom mjestu, ali ostatak svijeta je lebdio. I ja s njim. Sve se raspalo u trenu, ali se pred mojim okom događalo kao u usporenom filmu. Dio prokletih autobusnih sjedala izletio je iz ležišta pa ravno kroz vagon. Stakleni projektili zabijali su se u meka tkiva i još mekše naslonjače za glave. Komadići spužve… Ma, strava.

– Ali tebe nije ništa pogodilo?

– Ne. Nije ni konduktera.

– Kako to?

– Pa ne znam. Možda mi je to samo tako izgledalo. Ali kao da sam imao nevjerojatne sreće. Ako bi i poletio prema nečemu ili nekome, oni bi se razmaknuli. A kondukter je ostao sjediti. Kao da se prilijepio za sjedalo.

Nisam siguran da će mi povjerovati. Ne znam ni treba li mi vjerovati. Ipak sam u bolnici. Nešto mi je bilo.

– Neobično.

– Znam, zvuči nevjerojatno, ali tako se sjećam. Ne znam, možda me je nešto i udarilo u glavu pa sam zabrijao.

Doktorica Jelena ništa više ne komentira. A ja čekam da progovori.

– Jeste li oduvijek ovako pričali?

– Govorite mi ti. Čudno mi je ako me persirate.

– Dobro. Otkad pričaš ovako?

– Kako? Predugo? – tek sad sam postao svjestan da već užasno dugo razgovaram s doktoricom Jelenom. Pobjeglo mi vrijeme. Možda sam je ugnjavio.

– Ma ne predugo. Nego, ovako, da se u jednom trenutku prebaciš i govoriš glasom onoga o kome pričaš.

– Ne znam. Nisam to primijetio. Valjda mi je lakše tako nego prepričavati.

– Možeš li se sjetiti otkad tako pričaš?

– Pa i ne baš. Dok mi niste rekli nisam ni znao da pričam ikako drugačije… Ne znam.

– Kada si zadnji put prije bolnice razgovarao s nekim, prepričavao mu neku dogodovštinu?

– Ne znam. Ne sjećam se – živcira me. Kakve veze s ičim ima to što me pita?

– Kakve to ima veze s ičim?

– Ljute te moja pitanja?

– Ma ne ljute, ali ne razumijem.

– Zbunjuju te? – patronizira mi. Mrzim kad mi se patronizira.

– Ne razumijem kakve veze Vaša pitanja imaju s onim o čemu smo pričali!

– Oprostite.

– Ma u redu. I nemojte me persirati.

– Sorry.

– Sve OK.

Nije sve OK. Iživcirala me. Lako. I vješto. Može me tako lako i tako vješto iživcirati. Očito mi se stvarno sviđa.

– Nego, je l’ znate koliko je bilo žrtava? – pitam.

– Ne znam.

– Volio bih znati je li Marko preživio. Volio bih da je preživio.

– Zašto?

– Pa da mu uspije. Da ode na spoj s Vesnom, da se spetljaju, da postanu par – nasmijao sam se na vlastite riječ. Da postanu par, kakva glupa rečenica. Preslatka kao deset zaredom pojedenih baklava.

– Iz ovoga što si mi ispričao ne bih rekla da je njemu bilo toliko do toga da nađe curu, koliko do seksa.

– A to je nešto loše? – tu sam je čekao. Žene i njihovo shvaćanje ljubavi. – Nije li seks temelj za ljubav?

– Pa dobro. Ali ne može biti samo o seksu riječ.

– Ne kažem ja da mora biti samo o seksu riječ. Ali kad se ljudi tek upoznaju, to je sve što imaju.

– Ne kažem ni ja da je seks nevažan. Ali nije baš izgled, seks i privlačnost jedino što postoji.

– Pa nije jedino. Ali je na početku velika većina toga. Karakter, inteligenciju i te neke unutrašnje priče, to sve možeš samo naslutiti. Možda je tako kako vidiš, a možda se za mjesec dana pokaže da je to uglavnom maskarada. Kod izgleda, privlačnosti i seksa, tu nema sumnje. Tu je sve jasno od starta. Ili ti je netko privlačan ili nije. Ili bi se seksali ili ne bi. Nema naknadne pameti.

– I to sve na prvu znaš?

– Ako ćemo iskreno, da. Znaš odmah. Ili da ili ne.

– Zanimljivo.

– Što je zanimljivo?

– To kako razmišljaš. Ne voliš dvojbe.

– Ne, ne volim dvojbe. Što duže dvojiš, to ti je rascjep između opcija dublji i širi. Dvojenje s vremenom ne vodi rješenju. Ne. Vodi samo dodatnom dvojenju.

– Imaš li problema s tim? Je li ti teško odlučiti?

– Nije. Nisam takav. Svjestan sam što je priroda dvojbe. Uvijek je suzbijam. Donesem odluku i idem s njom.

– Bila dobra ili ne, nevažno? – opet me je počela ispitivati.

– Opet me ispitujete.

– Oprosti.

– Ma ne. OK. Ali sve je tako općenito.

Jelena šuti. Šutim i ja. Možda bi mi bilo vrijeme da presiječem, da je upitam hoće li sa mnom na spoj. Trebao bih joj obznaniti namjere. A koje su moje namjere? Želim oguliti svu tu bjelinu s nje. Želim da na njoj od sve te odore koju nosi ostanu samo čarapice i naočale. Ili možda i da čarape skine? Da joj vidim nožne prste kako se savijaju i izvijaju dok svršava.

Trebao bih pokušati. Iako, možda bi mi bilo pametnije pustiti dan, dva. Možda je prenaglo. Pa tek smo se danas i upoznali. A opet, tko zna hoće li mi sutra doći? Možda je ovo jedna šansa i to je to. Možda nema sutra. Bar ne za doktoricu Jelenu i mene.

– Nego – prekinula je šutnju – možda bi trebao pokušati malo odspavati. Dugo razgovaramo. Malo se odmoriti. Mislim da bi ti to bilo pametno.

– Nije baš da mi se spava.

– Hoćeš da ti dam nešto za smirenje?

Zašto mi nudi baš nešto za smirenje? Zašto nije rekla „za spavanje“? A opet, ne bi bilo loše malo se naspavati. Možda i jesam umoran.

– Hoćete li doći ponovo tu kod mene? – pitam sa svom hrabrosti koju imam nagomilanu u grlu.

– Hoću. Vidjet ćemo se. Pričat ćemo – nasmijala mi se.

– Može onda neka tableta za spavanje.

Vratila se s tabletom i plastičnom čašom punom vode. Pijem.

– Mirno spavaj – govori dok ja tonem. Jedva je čujem kako dodaje:

– I slatko sanjaj.