Hod na rukama | Sonja Manojlović

PORTRETIRANJE

Paris, 2010.

Mislila sam da se vidi sve,
da će čak i nevješt
pogledati ravno u mene.
Zar nije sve istovremeno, dopuže li, recimo, starica?
Gledati u jutarnje nebo, leden val,
za starog rokera, nošenog rijetkim zapercima,
za ljude, avionima sasute iz zemlje u zemlju,
s kose zemljine kore,
za osluškivanje, na obodu čistine,
i za metak iz gluhe blizine,
za gladnog stražara u našem vrtu razapeta,
i za njegove žrtve, u ravnoteži svijeta lake kao pero,
pretrčavaju, plaminjaju sićušna stopala.
za tihe korake, odasvud
još se vidi rub slike.