Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

HOĆEŠ LI SE ŠAPITI

O, kako je jednom davno, kad smo bili mladi i nedužni, bilo važno pojaviti se na korzu — na točno određenome mjestu, proći točno određenom rutom u točno određeno vrijeme. Sve je to imalo neko svoje značenje, pazilo se na detalje. Toliko je bilo važno da se još živo sjećam kako sam s društvom iz razreda redovito počela odlaziti na korzo nakon polugodišta prvog razreda gimnazije. Isprva samo kad je nastava bila poslijepodne, jer smo znali čak zbrisati sa zadnjeg sata e da bi se pojavili na korzu, samo da roditelji ne znaju.

Eh, zapravo da, u početku su bile bogme žestoke svađe u kući oko odlaska na korzo, jer za roditelje nikad nisi dovoljno star da kreneš u svijet u kojem se po svoj prilici nude pustolovine za odrasle — po naravi zazorne, dolaze iskušenja — po definiciji nepoželjna. A nakon što sam se izborila za pravo redovitog odlaska na korzo, slijedila je naporna borba za svaku minutu više. Danas kad klinci te dobi oko jedanaest tek izlaze i možda su u jedanaestoj bili na kakvom rave partyu u ponudi koje su obvezno barem šarene tabletice za pravo raspoloženje, zvuči komično da smo mi imali izlazak u bezazleni špancir do devet. Tek u trećem razredu smjela sam ostati do jedanaest, a u četvrtom do ponoći. Uostalom, kao i većina mojih prijateljica. Tako je onomad bio red.

A u to doba u Osijeku je korzo bio neizmjerno važan. Bila je to važna društvena institucija — koja je na žalost nestala a da je nitko nije stigao pošteno antropološki i sociološki istraži ti. Ili barem ne znam za to. Doduše, mnogi naši gradovi u imenu ulica u staroj jezgri, obično pješačkoj zoni, čuvaju tu riječcu „korzo“ (porijeklom od talijanskog corso) ali nitko više ondje ne šeće kao na pravom korzu, čak i kad šetucka. Štoviše, danas uglavnom svi jurcaju ili su pak u pohodu pod geslom “shop, shop till you drop”. Naš se srednjoškolski društveni život odvijao na korzu, tamo smo se uistinu socijalizirali i stjecali prevažne životne spoznaje. Kako o suprotnom spolu, pronicanju u nijanse ljudskih gesta — dio kojih bi se danas pomodno nazvao: body language, tako i o društvenim pravilima, istančanostima druželjubivosti, kolegijalnosti, prijateljevanja.

Po sredini te osječke glavne ulice, od Trga u smjeru Tvrđe, bila su dva kolosijeka za tramvaj, a korzo se šetalo s obiju strana i po sredini — kad je bila najveća gužva. Nama mlađima pripala je lijeva strana, a desno su hodali oni koje smo mi smatrali starima. Na žalost, preselila sam se iz tog grada prije nego sam dospjela na desnu stranu pa ne znam kakva je perspektiva korza kad više nisi tinejdžer. Što je prava šteta. No, s naše strane je bio običaj okupiti se ispred neke samoposluge u skupinama koje su se i inače družile. Valjalo je paziti da djevojka ne dođe prva sama — bilo bi joj neugodno. Zato su djevojke uvijek malčice kasnile na uglavnom zadano vrijeme okupljanja — ili u sedam ili pola osam. Stajali smo tako u krugu i ogledavali se uokolo tko je došao, koga nema, tko s kime stoji, tko koga gleda ili izbjegava pogledati. To i jest bila svrha tog okupljanja. Potom smo u razbijenim manjim formacijama kretali napraviti krug — duž glavnoga osječkog bulevara pa do prve onodobne velike robne kuće i natrag — da vidimo tko je zauzeo koju poziciju i gdje. Ako ste imali simpatiju koja je stajala na točno određenome mjestu, naravno da ste pomnjivo pazili na svaki detalj, pokret očiju, držanje. Mogli ste svojoj simpatiji uzastopnim dugim i znakovitim pogledima uputiti poruku, „upaliti“ zeleno svjetlo. Ili pak okretanjem glave na drugu stranu pokazati da niste zainteresirani. Običaj je bio i da se posredovanjem zajedničkog poznanika pošalje poruka ili čak izravno pitanje: „Hoćeš li se šapiti?“ Tako se onda u žargonu nazivala veza: bila si s nekim „u šapu“. Odnosno, dala si nekome šapicu da te za nju vodi. Zar to nije dražesno i tako ubojito točno? Danas tako više nitko ne govori i razni oblici pohrvaćenih tuđica zavladali su žargonom (bez domišljate uporabe vlastitoga!).

No, dakle, ako ste bili slobodni i željeli ste se s nekim „šapiti“ morali ste mnogo puta proći pokraj njegova ili njezina mjesta na korzu i upućivati prodorne poglede. O kako je to znalo bilo zanimljivo! U proljeće i ljeto uzbuđenje u zraku je bilo tako gusto, želatinozno da se moglo rezati na kriške rasplamsanih adolescentskih srdaca. Iskre su frcale zrakom! Fluid koji je kružio bivao je zarazan poput pošasti. Dakako, uvijek je bilo i onih ucviljenih, slomljenih srca ili nevoljnika bez sreće, ali u ozračju korza nada se uvijek vraćala, rane su cijelile, optimizam se lijepio poput ljetnih sparina. Naposljetku, ne kaže li se da je nada poput poljskog puta: prvotno nema prolaza, a onda mnogi počnu gaziti istim stopama i eto ti utabane staze. U polaganoj, zamalo s noge na nogu, šetnji utabanom rutom nade korza bio je sadržan cijeli univerzum našega života, sve su mogućnosti bile otvorene, čuda su se uvijek događala. I tako, nakon nekoliko krugova, otprilike sat-dva možda tri ljeti, u pravilu su društva odlazila u svoje omiljene kafiće da prokomentiraju što se zbivalo te večeri.

Nama nasuprot, desnom stranom, korzom su šetkali „fosili“. Jezgra se okupljala ispred jednog dnevnog bistroa i mi smo se doslovce zgražali kako su bili stari i nezajažljivi ti dvadesetogodišnjici ili tridesetogodišnjaci koji su ondje stajali u nadi da će zgrabiti nešto za ženidbu (da ne spominjem uopće one „starce“ od četrdesetak, koji su bili onkraj kategorija zgražanja). Nisam sigurna, ali čini mi se da nakon dvadesete više nisi ni imao pravo stajati na lijevoj strani, i smatralo se nedoličnom pustolovinom zaći u njihovo područje. Tako smo se mi srednjoškolci sprdali s tim starkeljama koji su na korzu bili s nakanom ozbiljnijom od naše igrarije očima, ali nas je valjda zato na kraju i sustigla zaslužena, neizbježna kazna: da i sami ostarimo. Tja, kao da u petnaestoj misliš da ćeš ikada ostarjeti! Svijet je mlad kao i ti.

Osim želje za druženjem, očijukanjem, koketiranjem, flertanjem, faćkanjem, šapljenjem, furanjem i tome slično, korzo je, usprkos socijalističkim zakonima zajamčenoj jednakosti i ravnopravnosti, odražavao društveno raslojavanje razvidno u dostupnosti poželjnih potrošačkih dobara i roba iz sve manje prezrenog kapitalizma, kao i razvijenosti kritičke svijesti u vidu raspona od građanski odnjegovanog ukusa do posvemašnjeg negiranja i buntovnog odbacivanja svake stare estetike lijepog u korist nove estetike ružnog. Tako ste mogli zapaziti grupiranu mladež u blistavom novom skupocjenom i dragocjenom ruhu iz tršćanskih trgovina (pa makar bile štrace s Ponte Rosa, nosile su se s ponosom), idealističke omladince odjevene bezlično sivo nemarno, pretenciozne ili naprosto neosviještene ruralce u napadno neukusnim kompletićima ili pak baštinike hipijevskog naslijeđa prethodnog naraštaja koji su „hašomanskim“ izgledom odavali prezir prema svemu, čak ako mahom nisu znali o čemu je tu uopće riječ. Međutim, to je naknadna pamet, neautentična i proračunata — onomad ništa nisam znala o oblicima iskazivanja društvenih razlika, niti sam razmišljala o tome na taj način, a još manje dijelila ljude prema takvim, zapravo ikakvim, statusnim ili drugim kriterijima. S nekima si bila legica ili lega, a s drugima nisi. I gotovo. Bez mnogo mudrovanja. Kao i sa „šapom“: fluid struji ili ne struji. Nema tu neke filozofije. Čak ni filozofije dijalektičkog i historijskog materijalizma.

No, u digresiji, malo priznanje: možebit je materijalistička bila moja želja nakon trećeg razreda, kad smo poslije korza počeli odlaziti u disko-klubove ili nezaboravne baranjske bircuze s ciganskim svircima i rasnim „pevaljkama“ u karakterističnim crnim pripijenim najlonskim haljinicama sa štrasom i šljokicama — da svake subote osvanem u nečem novom. Neke cure iz društva su uvele takvo nepisano pravilo. Kako to moji roditelji nisu — ne samo u svome neznanju — odobravali, nego niti bili u mogućnosti plaćati, iz nužde sam naučila šiti. Kupovali smo jeftine tkanine u restlovima na kile u tvornici koja se zvala „Svilana“ (iako zapravo nikad nije proizvodila pravu svilu), u „Lanari“ (a tek danas mogu cijeniti kvalitetu lana koju su imali i čvrstoću pamučnih prediva) i u „Tekosu“ (u kojem se šila dječja odjeća, dijelom već onda za stranog naručitelja zbog čega je i bilo tkanina inače nedobavljivog dezena). Na žalost, tih tvornica, kao i mnogih drugih, u Osijeku više nema. Naravno, imali smo, kako priliči tom vremenu, električnu „bagaticu“ (stara nožna „singerica“ jadna je završila na tavanu) na kojoj sam svake subote od rane zore ubrzano proštepavala i cikcakala komade načinjene prema krojevima iz „Burde“ i „Neue Mode“. Pravo govoreći, ne bih tvrdila da je to bila istinska želja za originalnošću u odijevanju (u godinama kada svi želimo i nesvjesno izgledati kao svi drugi, biti uniformni, ne odskakati…), nego prije odraz nužde i prilika: da bi nosila ono što joj se sviđa, ako nije bila uistinu imućna, žena je ili imala neku svoju dobru šnajdericu ili je sama sjela za mašinu i šila. Ah, dakako, u počecima sam mnogo toga zbrljala ili upropastila, da ne spominjem ono što je bilo samo jednom odjeveno. Kad mi ne bi išlo, šizila sam, plakala i demonstrativno bacala poluproizvode u kantu za smeće, pa bih se poslije smirila, sjela na verandu na dvorišnoj strani i parala — da budem ironična: živa pastorala. Katkad sam odlazila teti na poduku o trikovima šnajderskog zanata i tako postajala sve vještija. Naposljetku, na fakultetu sam si već šila kapute i balonere. Uostalom, svako zlo za neko dobro: zbog korza sam naučila jedan zanat pa se nikad ne zna kad mi može dobro doći u životu.

Vratimo se, međutim, temi, bit korza nije ipak bila u tome. Važniji su bili osoban ukus, sklad i originalnost u odabiru ljudi i simpatija, nego krpice (uostalom, kad su traperice i tankerice postale „zakon“, naizgled više nije bilo brige o izgledu — svi su se trudili izgledali jednako). Stil ophođenja, knjige i glazba koju ste upijali, mjesta na koja ste odlazili bili su presudniji za ugled i mjesto u društvu od stila odijevanja. Tajna šarma nekih pojedinaca najčešće nije potjecala iz njihova ormara, nego ličnosti koja je samouvjereno širila oko sebe nenaučenu, a ipak nesvjesno priželjkivanu, samodopadnost od vrste „sebe radi“, a ne radi drugih. Ma naravno da smo se iza leđa smijali djevojkama s predebelim nogama u minicama ili u pripijenim haljinama sa šlaufima oko struka; i momcima s lošim kravatama ili u groznim kožnjacima, s turom hlača koji visi, ali je to bilo posve bezazleno i nedužno u odnosu na današnju agresivnu diskriminaciju prema izgledu, koja počinje već u vrtićkoj dobi.

Na korzu nije bilo droge, barem ja nikad tijekom tih četiri-pet godina nisam ni čula za takvo što. Mi smo bili dobra djeca iz običnih gradskih familija srednjeg sloja, a hašomani, kako smo zvali one koji su slušali neku tzv. psihodeličnu muziku i izgledali kao prosjaci ili klošari iz nekih drugih vremena i s nekih drugih meridijana (jer osim Cigana, u socijalizmu nije bilo prosjaka!), okupljali su se na nekim drugim mjestima, no dandanas nekako sumnjam da je većina njih ikad okusila išta halucinogenije od previše nikotina i previše alkohola. Oni malobrojni koji su imali novca za neke druge stvari, ionako nisu dolazili na korzo. Nije im trebao uhodani slijed događanja a vjerojatno su se grozili „obične raje“ u špaliru, provincijskog kičeraja, rendgenski prodornih pogleda mjesnih zmija, tiskanja mnoštva tijela koja umah mogu postati prijeteća gomila… Nema te naknadne pameti koja može sve propušteno rastumačiti suvislo i zaokruženo.