Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

O LUBENICAMA I DIJAMANTIMA

Sjećam se da je netko rekao kako su prijatelji kao lubenice: morate ih mnogo iskušati da biste pronašli pravu, sočnu i slatku. No, nameće se jedno pragmatično pitanje: tko si danas može priuštiti takvu rastrošnost (jer „kusanje“ prijatelja zahtijeva mnogo vremena i još više emocionalnog angažmana) pa da šetucka bostanom, odabire i isprobava?! (O kako je čudesan i krasan taj blistav trenutak u kojem spoznajemo da smo otkrili istinskog prijatelja.)

*

U doba moga osječkog djetinjstva, u mirnom kvartu obiteljskih kuća, lubenice su ljeti vozili zaštićene od sunca u sijenu u kolima s konjskom zapregom. Kočijaš bi izvikivao „Lubenice! Lubenice!“ i susjedi bi izašli da ga zaustave. Kopali bi po sijenu i pregledavali tamnozelene (sjećam se, nakon nekog vremena pojavile su se i one duguljaste svijetlozelene — ali bila je to prve godine lubenica razdora: suprotstavljeni tabori kleli su se da je nova slađa i s manje koštica, a pristaše stare sorte s prezirom su to opovrgavali) nepravilne lopte, kuckali, odmjeravali rukom težinu i komentarali međusobno kada su ubrane, odakle potječu, kakav im je potencijal. Pipkali su batrljak zelene peteljke, lubeničinu pupkovinu, je li svježa, ima li dlačica — znakovi da je ubrana zrela. Neki su tvrdili da je veličina jamstvo kvalitete. Ti su se jagmili za kapitalcima od petnaestak i više kila. Naposljetku bi odabranu kočijaš vagao na tezulji, obično hrđavoj, ulubljene plitice. Katkad bi izrezao trokut za probu — da dokaže kvalitetu robe i šepurio se garancijom povrata ili zamjene. No, u mom je kvartu većina ljudi bila tako pristojna (tja, ili pak uvjerena da ih nos ne vara) da se nijedne reklamacije ne sjećam. A možda su jednostavno bili odveć tašti ili lijeni za takav pothvat.

I tako, donijeli bismo lubenicu u kuću, pa ako nikoga nisu baš bridjeli zubi, stavili bismo je hladiti — a znalo se da je najbolje spustiti je u bunar na nekoliko sati. Čak i oni koji su imali u ono doba rijedak frižider, ako im je ostao nezatrpan bunar na dvorištu, lubenicu bi obvezno hladili u mraku i svježini zdenca. Potom bi napokon došao trenutak, koji smo mi klinci obično nedjeljom popodne s nestrpljenjem očekivali, da je otvorimo (ili nešto grublje rečeno, „prikoljemo“). Prvi zalogaj crvenog mesa, prošaranog crnim košticama, protekao bi u napetoj tišini: slijedila bi presuda — je li lubenica „aaah, slatka k’o med!“ ili „paaa, pojest će se“ ili „joj, ccc, k’o repa je“. O kako je čudesan i krasan taj blistav trenutak kad zagrizemo u slatku i sočnu, hladnu i hrskavu lubenicu! Trenutak je spajao obitelj u jedinstvu ljetnog prazničnog blagovanja, ozario lica radošću pravoga otkrića, ispunjavao život nesvakodnevnom i netrivijalnom srećom. (Digresija: pričalo se i o žutim lubenicama kao i o onima bez koštica, no kako nikad nijednu nisam vidjela na svoje oči, zaključila sam da je bila tek urbana legenda.)

Elem, ako je pak bila bljedunjava, bljutava, nedozrela, stara, brašnasta, jednom riječju zapravo nejestiva, bili smo tako razočarani kao da nam je netko upravo zanijekao vječno i posvemašnje neupitno spasenje koje nam je koliko još toga jutra svećenik obećao na misi dok se hostija topila na nepcu. Uistinu loša lubenica pokvarila bi cijeli dan, ako je bila nedjelja onda ozračje blagdana s raskošnijim objedom i popodnevnim izležavanjem u rijetkoj siesti; ako je pak bio svagdan, stvorila bi se naelektrizirana atmosfera i krenule lavine optužbi zbog izbora lubenice, prisjećanje na krivice za „lanjske snjegove“, mic-po-mic i prigovaranje zbog-ovog-i-onog i tako bi naposljetku planula kakva (posve nepotrebna i iracionalna) svađa. A u želatinoznom kolovoškom zraku lebdjele su fatamorgane nekih davnih sretnih dana: obvezno sa savršenom lubenicom na stolu, o kojoj se još tjednima pričalo. Mućci bi ionako završili u smeću ili svinjskom napoju. I nitko ih se nije želio sjećati. Uostalom, kao što smo brzo zaboravljali nedjelje lošeg odabira. Sjećali smo se onih kad smo s očima većim od želuca tražili još jednu slatku crvenu krišku dok je na crno-bijelom televizoru možda baš toga ljeta Gradić Peyton zamijenio Dugo toplo ljeto. Kako god — uostalom, sjećanje ne mora nužno biti faktografski precizno.

*

Eto, i sad recite da prijatelji nisu kao lubenice! Doduše, iz vremena kad nije bilo čak ni hibrida, a kamoli manipulacije genima. Hmm, zapravo: da biste uopće mogli obrati bostan, doslovce ili metaforički, prvo ga morate uzgojiti. Oni koji su sadili bostan, govorili su kako su lubenice kao mala djeca: povazdan ih moraš paziti; štititi od vremenskih nepogoda, okretati prema suncu, zalijevati i plijeviti. A vlasnici bostana ne samo što ljeti mora nisu vidjeli, nego bi k tome njihova tlaka zapravo počela još za kasnozimskih dana kad je valjalo zasijati sjemenke u kući ili stakleniku da se na proljeće mlade biljčice mogu presaditi u pomnjivo pripremljenu plodnu zemlju. U nekoj staroj sevdalinki, kažu stihovi, bostan plijevi Mahmutpašinica, dok je krišom gleda momak koji boga moli da pošalje vihor s planina i podigne saraj-bašmahramu te otkrije lice pašinice… Sve u svemu nepotrebno — jer se već zaljubio u njezinu staromodnu tehniku borbe protiv korova bez uporabe pesticida. Eto, nije bez šejtana ta priča o lubenicama budući da se, botanički gledano, ionako ubrajaju u tikve — jedino povrće koje se sadi u kooperaciji s vragom. Bez jamstava otkupa uroda po dogovorenoj cijeni. Usput: idealna jestvina za dijetu jer ima tako malo kalorija da su sve u svemu zanemarive.

No, vratimo se na početak — doista ispada: naći istinskog prijatelja jednako je teško i rizično kao iz nekog rodnog bostana, zašušurenog u suhe otkose otave, izvući dobitnu lubenicu. Pritom se rijetki otvoreno prostodušno služe pukim slučajem; neki misle da će im instinkt, istančan „nos“, donijeti zgoditak; mnoštvo njih uvjereno je kako su na temelju prethodnog iskustva stekli nepogrešiv „špurijus“ da napipaju pravi oblik, da čuju onaj pravi zvuk mukle šupljine u slatkoj zrelosti; zasebna je skupina pametnjakovića, koja navodno ima neke tajne, jedinstvene metode detekcije; i tako u nedogled kombinacija do statistički promilske skupine nepatvorenih znalaca koji vještim žongliranjem svih čimbenika, u odluci koja se donosi impulsivno poput udara groma (molim, ne zaboraviti da ipak treba brojiti do osam za zvučni udar!), ali kompetentno, nadahnuto i iskustveno (puka iluzija — vjerujte mi — imam u ropotarnici iskustava za bacanje, ali nitko za to ne mari), klik, pucnu prstima i naprosto znaju: to je ono pravo. Digresija: u ovom raščlanjivanju namjerno sam isključila one odabranike sudbine kojima su oko kolijevke Harite nadijelile svega blaga; joj kako im zavidim, tima koji su jednostavno nevjerojatno rođeni pod sretnom zvijezdom, sve im ide od ruke, ni za što se ne moraju pomučiti — elem, nikad nisu bostan obrali! — navijek kao da im zrele dinje same od sebe padaju u gubicu i uvijek nađu onu lubenicu koja slinolučeće i apetitlih pukne čim nož klizne u podatno meso. Hmm, osim ako… Osim ako bostandžija nije kao poslovični postolar, ali to je posve druga tema.

O kako je razočaravajući i mučan taj grozovit trenutak u kojem spoznajemo da smo razotkrili prijetvorna prijatelja. Počesto bude da čemer još dugo nosimo u sebi, da nas izjeda i jedi neuspjeh odabira. Žderemo se u agoniji nekorisna prepričavanja u čemu smo pogriješili. Kinjimo bližnje prežvakavanjem nepravdi i gadosti koje smo pretrpjeli zbog druženja s kvarnim „prijateljem“. Za lošu lubenicu čak postoji palijativno rješenje: u izrezani trokutić sa strane staviti lijevak i pol ako ulijevati bocu votke sve dok se ne upij e, pa dobro rashladiti. Potom pozovete prijatelje na hladnu lubenicu i nakon dvije-tri kriške takva kanibalizma svi budu začudno urnebesno raspoloženi. Nitko ne mari što je bilo skriveno/pokvareno ispod kore-fasade. Druga poznata metoda je pak postupak u kojem bljutavu lubenicu očistite od kore i koštica, narežete na kockice, prelijete s nekoliko žlica meda i pustite da se sastojci prožmu. Plemeniti okus pravog meda prikrit će sirovost ili prezrelost odabranog ploda, ublažiti osjećaj promašene investicije, spasiti narušeni ponos. Međutim, ako je urod već u trulom stanju, nema te alkemije kojom ćete ga spasiti. Ma je li moguće da i prijatelji imaju rok trajanja?

No gle, k vragu, ako su prijatelji doista kao lubenice, onda bismo one grančave i kvarnjake trebali zaboravljati jednako brzo kao i neukusne, bljutave ili ukisle lubenice — koje danas šaptom padnu žrtvama nekompostiranog otpada. Bez obzira na to jesmo li ih pokušali spašavati žestic(n)om ili slatkoćom, jesmo li zakrinkani neuspjeh podijelili s drugima ili konzumirali sami. Štoviše, te podle hulje pokvarene kao mućak trebali bismo odbaciti bez imalo sentimenata već i stoga što ih u vrlo preciznom životnom žargonu nazivamo npr. smećem, smradom, rđom, gnusom. A ionako smo ih najvjerojatnije pokupili s gomile klonova u kakvu kloniranu supermarketu bezličnog, jednoobraznog šoping centra. Zgodna je ironija to što se danas najčešće uzgajana hibridna sorta lubenice zove „top gun“. E, pa stvarno svašta!

Ipak, čini mi se da nema te čarobne tekućine koju bismo mogli nalijevati u bljutave prijatelje da se zavaramo ili utješimo zbog promašenog odabira, da zatomimo smrad ljudskih mućaka, a bogme ni takva nadnaravnog sladila-glazure kojim bismo promijenili okus gorkoj buđavosti humanoidnih pokvarenjaka. I sve to: zato što u životu uvijek ima neko „ali“, mi to ne činimo niti možemo učiniti. Jer prijatelji ipak nisu kao lubenice — to se netko gadno zeznuo, zabrijao ili neslatko našalio s tom usporedbom, šarmantnom i pronicavom na prvi pogled. Kao tolike krilatice: zvuče prijemljivo, ne znače ništa. Pristojno rečeno. Ako malo mućnemo, stvar izgleda posve drukčije. Prijatelji su ljudi s kojima — bez onog (počesto) patetično-kičastog (tinejdžerskog) obreda davanja doživotnih prisega — možda prešutno ali suglasno, u jednom trenutku odlučimo podijeliti život, kojima poslužimo dušu na pladnju, za koje su naša vrata uvijek otvorena. U nesreći čovjek ne smije biti sam, a sreće ionako nema bez drugoga koji joj nazoči. Nije li upravo Isus, mitski lik zapadnog svijeta prema kojem se oblikovao golem dio te naše civilizacije i svih njezinih vrednota i moralnih zapovijedi, rekao da je vrhunsko dobro, otprilike najviše i najplemenitije što uopće u svjetovnom životu smrtnik može učiniti, žrtvovati život za prijatelja? Čak i ako smo neke prijatelje slučajno našli na životnoj tržnici (a Njega je razjarilo baš to što je sakralni prostor okupirala posve profana djelatno st), jamačno nisu bili nasumično nabacani na gomili jednakih, nisu bili za sitne pare (na akciji? sniženju? rasprodaji?) kupljena roba namijenjena jednokratnom užitku (odnosno, sada nije riječ o onima koji se tako ponašaju i onima koji dopuštaju da s njima postupaju kao sa sezonskim voćem). Prijateljima ne odmjeravamo potencijalnu kvalitetu prema težini i obujmu kao voćkama-povrćkama, ne kuckamo po njima srednjakom da bismo im kao lubenicama ustanovili deklariranu/potencijalnu zrelost ili nezrelost ili vrsnoću, ne pipkamo im pupak kao lubenici dršku da odredimo dob i vrijeme berbe…

Ma vraga, trebali bismo ipak, vjerujte! U protivnom, prije ili poslije, jamčim vam, taj urod iz bostana prisjest će vam, zastat će vam u grlu, obit će vam se o glavu! Obrat ćete bostan!

*

(O kako je razočaravajući i mučan taj grozovit trenutak u kojem spoznajemo da smo razotkrili prijetvorna prijatelja.) No, ako potječemo iz (prikolko pristojne) familije u kojoj su nas zarana naučili da je prijateljstvo svetinja veća (možda!?) i od ljubavi i od krvne veze jer bi trebalo biti ona znamenita mitska iznimno dragocjena i rijetka srodnost duša (za razliku od krvne srodnosti koju ne biramo). Potom ćemo tijekom života bolno i mukotrpno spoznavati da većina ljudi koje susrećemo ne potječe iz staromodnih i izumirućih obitelji u kojima se u detalje i uvježbano do automatizma znalo što je to kinderštube, još manje je onih stvorenja kojima su u dobi „nevine dječice“ (kad nedužno upijaju kao spužve) zanavijek utuvili poučak o neprikosnovenosti časne riječi časnog čovjeka, a na prste možete izbrojiti naraštajnu porodičnu istrajnost po-svaku-cijenu u odabranim idealima. Usudila bih se zaključiti: loše odgojeni, nedosljedni i površni ljudi ne ostvaruju trajna i duboka prijateljstva; tja — niti im trebaju, niti žale za njima, uz veliku vjerojatnost da uopće nemaju ni svijest o takvom ljudskom odnosu. Valjda su im prijatelji doista poput sezonskog voća: dođu i prođu. Tako ispada da je to famozno (priželjkivano i nekoć bajno opjevano, u nebesa uzdizano?) istinsko prijateljstvo danas puka tlapnja glupih romantičara ili tek (reklamiran odnos? marketinški zlorabljena riječ za prodaju nimalo duhovnih dobara?) nedostižan ideal; (puki) filozofski fenomen iz Platonova svijeta ideja, maštovit književni motiv iz davnina; jer primjerice načelo „jedan za sve, svi za jednoga“ ne bi opstalo danas u socijal-darvinističkom svijetu velikih poslova, u svijetu bespoštednog laktarenja za zajamčenih pet minuta slave, u natjecateljskom svijetu sitnih duša za još sitnija koristoljublja.

Uostalom, budimo iskreni, mnogi nosimo u sebi spoznaju da smo imali prijatelje koji su nas bili spremni izdati, prodati ili „zatajiti“ (baš tako pretjerano, pompozno biblijski rečeno) za stanovitu sumu ili bilo koju drugu korist. Čak i kratkoročnu. Čak iz pukog jala ili nenavisti. Čak na vlastitu štetu. Međutim, kažu, o tome nije dolično govoriti — srce žrtava povređuje i sam spomen izdaje te vrste, uši izdajica ne žele se prepoznati u tuđim pričama niti uopće slušati o takvim „trivijalnim“ temama. Usprkos tome, kanim nedolično i štoviše grubo potkrijepiti tvrdnje nekim primjerima iz vlastita iskustva. Zbog razloga koje ipak moram potražiti u sebi, bila riječ o glupavoj naivnosti ili o (utješnoj) zloj kobi, čemu god meni neznanom, namnožilo ih se poprilično — pa sam mogla načiniti i svojevrstan reprezentativan izbor. Ili se barem meni tako čini. Uostalom, kažem sebi: nismo dvogodišnjaci pa da vjerujemo kako svijet nestane kad zatvorimo oči — tj. da ne postoji ono pred čime glumimo djelomično ili potpuno sljepilo. Mućak smrdi (katkad nepodnošljivo), koliko god mi šutjeli od tome. Ili začepljivali nos. Ili se škropili miomirisima!

Bolno je otrežnjujuće spoznati da zapravo niste ni imali prijatelja, vjerojatno znatno bolnije od spoznaje da ste prijatelja izgubili, da vas je izdao-prodao-zatajio, da se pokazao nedostojnim utrošenog vremena a nekmoli emocionalnog angažmana, tako grubo eufemistički rečeno. (O kako je razočaravajući i mučan taj grozovit trenutak u kojem spoznajemo da smo razotkrili prijetvorna prijatelja.)

*

(O kako je čudesan i krasan taj blistav trenutak u kojem spoznajemo da smo otkrili istinskog prijatelja.) Kad bolje promislim, čini mi se da prijatelje ipak nalazimo u kakvoj bajkovitoj, skrivenoj, ekskluzivnoj draguljarnici, a ne u bostanu, na tržnici ili u supermarketu. Nisu li, izvorno, prijatelji kao i dijamanti zauvijek?! I nisu li dijamantni prijatelji najbolji mogući životni izbor (ili današnjim rječnikom: visokorizičan ulog koji se višestruko isplatio — koliko god se cjelokupno moje romantično biće bunilo protiv burzovnog rječnika i mešetarenja svetim mi kategorijama!)? Što će vam dijamanti ako imate briljantne prijatelje? Dovedemo li to do apsurda: u doista krajnjoj životnoj situaciji ne možete jesti dijamante, ali možete imati prijatelja koji će s vama podijeliti posljednju koru kruha.

Evo još jednog detalja u prilog metafori: riječ dijamant potječe od grčkog adamas što znači nepobjediv, nesavladiv. (Danas doduše dijamante proizvode i sintetički, ali ipak samo za industrijsku uporabu — nikad nisu savršeni kao prirodni. Ne moram valjda crtati na što ciljam!) U drevnom hinduizmu dijamanti su dar bogova i stoga to dragocjeniji, ali valja reći i kako je bogu Indri vajra (dijamant) glavno oružje, da uopće ne spominjem svu težinu budističke Dijamantne sutre. Drevni su Grci pak vjerovali da su dijamanti suze bogova, Rimljani su ih skupljali kao izgubljeno iverje zvijezda repatica. Nekoć je i u zapadnim kulturama dijamant bio više od simbola moći i bogatstva: drugo ime za neustrašivost i krepost. A što je drugo sadržavao dragulj lapis za kojim su tragali alkemičari?! Što je bilo njihovo „dijamantno tijelo“? Krajnja mudrost vrijedna svega? Ili onaj Hermov ili jungovski dragulj-sudrug koji ide s nama i pokraj nas kroz život: „Zaštiti me i ja ću te zaštititi. Daruj mi što mi pripada, kako bih ti pomogao.“ Svaka prava alkemijska ljekaruša osudit će svaku himeru zlatotvorstva (lažnog ili koristoljubivog prijateljstva).

Da ne duljim, i opet, jer važno je: ako su dijamanti zauvijek, trebali bi biti i prijatelji. Doduše, istina je da na briljantne prijatelje katkad nabasate u nebrušenom stanju ili čak u nekoj drugoj ugljikovoj atomskoj formaciji, ali vrijedni su svakog truda, svakog časka — što oni mudri na vrijeme spoznaju, a nestrpljivi se poslije lupaju po glavi. Osim toga, budemo li svoje prijatelje smatrali takvim rijetkim dragocjenostima, ponašat ćemo se s njima kao da su primjerice Koh-i-Nor — što znači da ćemo im pridavati dužnu pažnju, držati ih na istaknutu mjestu, brižljivo ih štititi, njegovati ih, i laštiti, uživati u sjaju i mnogoplošnosti, obilaziti ih okolo-naokolo poput kakva čuda, pomno promatrati, ponositi se njima, boriti se za njih ako ih tko želi otuđiti, štoviše — otimati okupatorima i braniti od uljeza. Naravno, nije valjda potrebno napomenuti kako će se s vama tako postupati budete li kome pravi dijamantni sudrug (uz napomenu: nije to baš univerzalno pravilo, jer ima čađi iz koje nikad ništa ne zablista).

Ako nije pretjerano i odveć sladunjavo, još bih dodala da je stvaranje prijateljstva poput starodrevnog „božanskog umijeća“ aleksandrijskih protokemičara chrysopoeiae — zlatotvorstva kojim se jednostavna kovina (ljudskog susreta) pomoću duhovnoga napora pretvara u plemenitu trajnu slitinu (prijateljstvo). Aurifiktor se pak, za razliku od predanog aurifaktora, vrlo svjesno i promišljeno služi kojekakvim obmanama, trikovima, smicalicama, legiranjem i vradžbinama ne bi li svoju patvorinu samo što bolje prodao kakvoj naivčini. Suprotno tomu, zlalotvorstvo je mudroslovlje, duhovni proces, plemeniti ulog napora uma, volje i iskustva. Patvorenje je zločinstvo, niskost, podlost. U (al)kemiji i u životu. Za otkrivanje patvorine potreban je kamen kušnje (iako u kemiji to može biti jednostavno kupelacija ili cementacija). U (al)kemiji to je jednostavna pločica crnog kremenog škriljca, dok je u životu riječ o „žeženoj“ odanosti od vrste dijamantne besmrtnosti. Bit će da je zato dijamantno prijateljstvo rjeđe i dragocjenije od svih drugih ljudskih međuodnosa.

*

Naposljetku, kako je netko rekao: što je drugo prijateljstvo doli obećanje buduće odanosti, bezostatne odanosti — u dobru i u zlu, u prešutnom praštanju krive riječi i nijemom sudjelovanju u velikoj boli, u ruci pruženoj preko svakog bezdana i blagom dodiru potpore koja ništa ne traži zauzvrat. Posvećena predanost i ljubavna vjernost. Širokogrudnost, uvij ek. Prijateljstvo se tako gradi od cigli obećanja i lijepi žbukom povjerenja. Ako se pri tom obilno zalijeva što-starijim-to-boljim vinom iz predikatnih, vrhunskih godina — postaje čvrsto i stječe elastičnost, trajnost i otpornost. Poput odnedavno genetski usavršene vrsnosti i produljene svježine kakve slasne voćke i neodredivo drevne postojane istrajnosti kristala.

*

O kako je čudesan i krasan taj blistav trenutak u kojem spoznajemo da smo otkrili istinskog prijatelja. I tako rijedak! Nadasve rijedak!