Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

POVRŠNOST U SVIJETU SIMULAKRA

Znate one ljude koje ste negdje jednoć usput upoznali i onda ih rijetko, svako toliko, negdje susretnete i oni se uvijek tobože razvesele što vas opet vide, pa zamole vašu posjetnicu jer da će vam se obvezno ubrzo javiti da se nađete i zajedno evocirate stare dane ili nadoknadite propušteno. I naravno da vas ne nazovu. Potom ih opet nakon nekog vremena slučajno negdje susretnete i sve se ponovi, samo što se svaki put osjećate pomalo glupavo. Barem se ja tako osjećam. Izverglaju štogod u svoju obranu zašto se nisu javili, posjetnica se nesretno zagubila, sve isprazno i puno frazetina; ili čak ni to, pa opet traže da im date vizitku jer da će se sad sigurno odmah javiti. A vi već znate da neće i dok im pružate novu karticu, najradije biste rekli: „Tko me treba, taj me nađe.“

Jer to su odveć površni ljudi da bi održavali duge ili dublje kontakte-odnose-veze s ljudima koje smatraju usputnima i, sve u svemu, nekorisnima ili neiskoristivima u životu. Za takve bi trebalo u etuiju imat i vizitku s imenom i natpisom „U prolazu“ — kao što je govorila Holly Golightly, idealizirana junakinja moje kasne mladosti iz nezaboravnog Capoteovog romana Doručak kod Tiffanyja. Naposljetku, ti su ljudi u vašem životu samo „u prolazu“ i vi ste njima tek „u prolazu“. Nisam tjerala mak na konac i dala tiskati takve posjetnice (premda mi je to pisalo na naljepnici na starom autu) — što se ljudima čini logičnim i duhovitim.

No, onda sam jednoga dana odlučila da kad me netko treći put zatraži broj telefona, kažem kako je u telefonskom imeniku i niti ne pokušavam kopati po torbi u potrazi za kartončićem. Iz samopoštovanja. Premda sumnjam da takve osobe to shvate kao poruku ili nedajbože lekciju. Nazivam ih površnima. Od nedavno doduše u tu se kategoriju uvelike ubrajaju i oni koji kažu da vas nisu nazvali jer nemaju vaš broj u mobitelu, a čega/koga nema u mobitelu, to ne postoji. Onda vam pri susretu nasred ulice, recimo, ukažu veliku milost i upišu vas u „knjigu živih“, utipkaju vaš broj u neki svjetlucavi turbo mobitel — koji ipak sam ne može stvarati ni kontakte a kamoli prijateljstva. A i čemu?!

Na žalost, takvih je sve više, a i sama je površnost kao način ponašanja, pristup temama, životu i ljudima, postala prava pošast. Površnost je, valjda, neiskorjenjiv virus koji se širi brže od bilo kojeg stvarnog virusa, tvrdokorniji je od ičeg znanog, mutira nevjerojatno brzo, razmnožava se i u nemogućim uvjetima, agresivan je i ima broj ne mimikrije, nije izbirljiv u odabiru područja i žrtve. Rječnici će vas uputiti u neke nijanse: da je površno ono što ostaje na površini, na razini očitoga, da ne zadire u dubine, da je izvanjsko, bjelodano, možda čak nevažno, odveć jednostavno, kao što može biti i diletantsko, skolastičko, neiskreno, frivolno, isprazno, napose plitko. Tako površna može biti i rana ali i osoba. Postoji bolest površinskog raka, ali i stanje površinske svijesti. Površinska boja ne prekriva, površna mjera nije pouzdana, a površno znanje može biti pogubno — što se na žalost odveć često zaboravlja. Rijetke su prilike kada riječ „površnost“ ne rabimo u metaforičnom nego u doslovnom smislu — a tada je to ionako domena fizičara i kemičara, katkad biologa. Kad pak tu riječ rabimo metaforički, ima obično negativno značenje jer je površnost suprotstavljena produbljenosti, istančanosti, pomnjivosti. Na žalost, sa svim tim spoznajama nećete steći ni imunitet na virus površnosti, niti aparaturu za otkrivanje bolesti površnosti, a još manje ljekariju za njezino suzbijanje.

Fenomen nije nov, samo što možda nije bio masovan. Naposljetku u površnost možemo ubrojiti i lažan dojam, prvi ili zadnji, ishitrenu reakciju proizašlu iz predrasude, zabludu da odijelo čini čovjeka i diploma intelektualca, nekritičko prihvaćanje tuđeg mišljenja i tome slično. Recimo, oduvijek su me fascinirali ljudi koji su prirodno nadareni ili su svladali umijeće društvenog laprdanja, tog srdačnog razgovaranja ako treba i satima ni o čemu, samo da bi se ubilo vrijeme i ostavio dojam društvenosti. Doduše, priznajem da sam u tom slučaju radije autistična nego društvena, ali mlatiteljima prazne slame odajem iskreno priznanje. Baš sam nedavno sjedila u društvu diplomatskih dokonih žena i iz prve ruke promatrala to umijeće površnosti. Budući da su sve već imale iza sebe nekoliko muževih mandata i selidbi, savršeno su ovladale vještinom opušteno srdačnog, naizgled zamalo intimnog, brbljanja. Razmjena informacija o vremenu, recepata, dobrih dućana, iskustava preživljavanja u različitim kulturama i brojeva bejbi-siterica i pouzdanih bedinerica čini od njih prijateljice. Barem one tako misle. Što god to značilo. Čak i u ovom ironičnom kontekstu. Doduše, nije fer što nisam navela muški ekvivalent istoga, a što je vjerojatno ćeretanje o nogometu, pivu, politici i uspjesima na bojnom polju postelje.

Ipak, fenomenološki zanimljivijom čini mi se jedna novija pojava. A to je virtualna površnost, barem sam je radno tako nazvala. Da parafraziram naslov jednog i u nas poznatog francuskog romana: širi se područje površnosti. Neumitno. Nove tehnologije, novi mediji, nove komunikacije iznjedruju nove oblike površnosti. Ili se to barem tako čini meni staromodnoj. Naime, doznah za nov oblik očitovanja i stjecanja površnosti: logirate se na kakav internetski site za upoznavanje ili chat, osmislite (u skladu s nakanama, željama i mogućnostima) neki identitet i upustite se u stvaranje virtualnih prijateljstava ili možda čak ljubavnih veza. Sjećam se da sam fenomen virtualne površnosti na djelu prvi put vidjela kad je, u samim počecima virtualne zbilje 1990-ih godina, tajnica u mojoj bivšoj firmi imala višemjesečnu strastvenu internetsku ljubavnu vezu s nekim tipom na Aljaski. Doduše, fenomen tada još nisam shvaćala — ali dobro pamtim kako sam bila fascinirana i zapanjena kad je ona gorke suze ronila sjedeći za kompjutorom i sumanuto tipkajući — jer je on odlučio prekinuti. Nije mi bilo baš jasno zašto odrasla žena plače zbog nekog tamo smutljivca tisućama kilometara daleko kojeg nikad nije srela uživo i koji joj sad na ekranu daje košaricu jer mu je doš’o ćef. Recimo da je ona bila pionirka novog fenomena. Ubrzo je stekla umijeće održavanja virtualnih veza. Uvijek s muškarcima s Aljaske ili iz kanadskih sjevernih zabiti. U te se krajeve doista željela odseliti, voljela je snijeg i hladnoću. Prema svoj im se virtualnim dečkima ponašala kao da su stvarni: posvećivala im je sve svoje slobodno vrijeme, ne samo ono za kompjutorom, bila im je vjerna, brinula je njihove brige, sekirala se kad bi imali problema, uživljavala se u njihovu svakodnevicu, kupovala im darove za rođendan i Božić. Kad je postalo dostupno, nabavila je i kameru — sve u svrhu postvarivanja tih veza, odnosno ublažavanja zapravo neželjenih efekata virtualnosti. Imala je virtualnih veza koje su trajale i nekoliko godina. Ipak, koliko znam, do prije dvije-tri godine nije uspjela ostvariti stvaran život ni s jednim od svojih virtualnih momaka sa sjevera. Bit će da joj grah, stvaran ili virtualan, ipak nije dobro pao. A opet, ona nije bila nimalo površna, nego baš naprotiv, posve predana osoba.

Za razliku od onih koji su od virtualne površnosti napravili novu vrstu mane pa i ovisnosti. Naime, istražujući kako danas funkcionira taj svijet u kojem je ta pionirka tako spremno kročila baudrillardovskim putovima neprohodnog simulakra, otkrila sam kako postoji stanovita, zasad neutvrđena, količina ljudi koji sve svoje slobodno ili počesto radno-državno vrijeme „vise“ na siteovima za upoznavanje ili pak chatovima te manijakalno sklapaju neprestano nova, uglavnom virtualna, poznanstva. Što god to značilo u tom svijetu. Kako svjedoče oni iskreni među njima, ulogirali su se na takav site u iskrenoj namjeri da upoznaju nekog za ostvarenje zbiljske ljubavi, da možda upoznaju nekog zanimljivog ili pak zadovolje puku radoznalost — da vide kako to funkcionira svijet simulakra, što je zapravo krajnje pretenciozno reći jer oni mahom nikad nisu ni čuli za tu riječ, a bogme ni za njezina tvorca Baudrillarlda, tog gurua svih postmodernista i ostalih intelektualno-medijskih vježbenika. Potom im se svidjelo: možeš do mile volje stvarati onoliko identiteta s koliko si u stanju handlati, možeš izmisliti sebe kao novu osobu — štoviše u brojnim varijantama, možeš svaki dan komunicirati s mnogo ljudi bez ikakvih hemunga i obveza — štoviše svjesno i nesvjesno lagati bez ikakva grizodušja, možeš im reći o sebi sve što misliš ili žudiš i samo te mašta ograničava. Zaštićeni virtualnošću, možemo biti virtualno otvoreni i besramni, kuražni i poduzetni. Zavodljivo, zar ne? Gipko se naučenim ili stečenim frazama krećeš virtualnim vodama u potrazi za čim? Doduše, pomaže i ako brzo tipkaš, ako si donekle informatički pismena i malo komunikacijski vješta, pa lakše pridobivaš sugovornike i možebitno zavodiš likove koji imaj u samo neki „nick“, pa prema njima nemaš stvarnu odgovornost kao prema osobama s kojima moraš bivati u zbilji.

I tako tražiš, tražiš, tog nekog, još neznanog, neotkrivenog. Postoji li doista? Eee, to više nije bitno. Bitno je kretanje samo po sebi, proširivanje kruga tzv. poznanika ili prijatelja, otkrivanje novih in siteova i chatova, pa i počesto virtualne recke na virtualnom rabošu — „pokupiš“ komada na chatu za kraće od radnog vremena, čak dogovoriš kavu uživo, izvučeš neku buduću korist… Jer zapravo najuzbudljiviji dio svakog odnosa, bilo prijateljskog ili ljubavnog, jest onaj mitski početak kad nastojimo, motivirani aktivnošću zavođenja, ostaviti što je moguće bolji dojam, kad smo stoga privremeno bolji od sebe samih, kad u drugom ljudskom biću naslućujemo polu-božanstvo, kad nam krila daje adrenalin nebrojenih iluzornih slutnji i očekivanja. Uostalom, i psiholozi kažu da je katkad za održanje veze važna upravo ta mitologija početka, priželjkivana nehotimičnost susreta koja u minuciozno razrađenim podrobnostima ukida hotimičnu kaotičnost svijeta i uvodi utješnu kauzalnost u kojoj smo nagrađeni za samo svoj e postojanje. Smisao se nadaje opstojnosti.

I prije nego kažeš: „Na početku bijaše Riječ.“ uz napomenu: napisana na monitoru, u otvorenom prozorčiću chata (namjesto kojeg se nisu neka vrata zatvorila), navučeš se na špricu „virtualne površnosti“. Odnosno, ne želiš se maknuti dalje od početka, ne zanima te „dubina“ neke osobe ili odnosa, ne ozbiljuješ virtualne natuknice jer slućene tegobe s realijama i neželjene zapetljancije s prozaičnošću svagdana uništavaju čar stalnog stanja, ako i iluzornog, blagdana. Koliko god to danas deplasirano, ironično ili otrcano zvučalo, ali ti su ljudi zarobljenici poante one pjesme s kojom smo se mi nekoć u mladosti beskrajno sprdali: „Sreća je lijepa samo dok se čeka…“ I tako ti jahači internetskim poljima rumene kadulje uvijek ostaju samo na početku. Pričao mi je ponosno jedan takav ovisnik o hormonu sretnog početka da je tijekom otprilike pet godina „upoznao“ više od dvije tisuće ljudi i s mnogima je od njih prijatelj. Strašno sam se zamislila nad sobom: postoji jedva desetak ljudi koje ja istinski doživljavam i nazivam svojim prijateljima. Užas kako me vrijeme pregazilo. Tja, čak se sjećam toga kako se prijateljstvo ili ljubav razvijaju u starim romanima. Recimo onima Jane Austen. Tlapnja. Puke predrasude iz ponosa koji će kad-tad dotući svijet weba. Osim toga, važnim tako postaje posredovanje, a pojava i riječ neposrednost puki je arhaizam.

Eto nedavno se jedna moja prijateljica sretno udala za tipa kojeg je upoznala na nekom američkom single-siteu za koji je čak platila mjesečnu članarinu od dvadesetak dolara — to su uveli da bi se ozbiljnije doživljavalo članstvo u klubu osamljenika globalne mreže. Doduše, valja reći da je njezina sreća ipak od one vrste koja sadrži ponešto i odvažnosti i rizika. Ili kako god to već nazvali oni koji ne srljaju grlom u jagode ni u Mrežu. Naime, tog je muškarca poznavala iz elektroničkog dopisivanja, potom su nekoliko puta telefonski razgovarali i poslije samo tri tjedna, tijekom kojih su se uspjeli nekoliko puta posvađati i pomiriti, on ju je pozvao da dođe za Novu godinu na Floridu u kuću njegove majke. Odletjela je preko pola svijeta, za tri su se dana zaljubili, odlučili da ona odmah mora ostati s njim, on ju je romantično zaprosio i ona je rekla svoje sudbonosno „da“ na pragu pedesete. I tako su se nakon mjesec dana vjenčali. Nije se vratila u Hrvatsku. Tvrdila je da je sretna. Vjerovala sam joj. Ionako je već nekoliko godina prije toga u svome dubokom čemeru odlučila postati površnom. Da se spasi čamotinje. Naposljetku se ipak ispostavilo da je bajka kratko trajala i princ se prometnuo u prikrivenog alkoholičara, smutljivca i lažova. Razočarana, poslije devet mjeseci vratila se doma.

O tempora, o mores. Uostalom, gledano iz perspektive vječnosti, svi smo mi tek „u prolazu“ i rijetki ostave makar i površan trag na površini svijeta.