Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

PROZAC, ILI NA ČEMU GOD DA SI TI

Nedavno su svi članovi jedne domaće udruge ljudi koji se, recimo to tako, bave pisanjem u bilo kojem obliku, dobili mail s oglasom za radno mjesto tekstopisca u privatnoj televizijskoj kući. Osim što bi ta osoba morala imati sposobnosti proizvođenja svih vrsta tekstova, od reklama i slogana, preko najava i offova za dokumentarce do scenarija, tražile su se i neke posebne karakterne crte. E, to je bilo zanimljivo. Naime, pod obvezno se traži da budući sveznajući tekstopisac bude spreman na kompromise, da ne smije biti samovoljan i tašt tj. da se ne smije „furati“ na ego trip, nego mora biti timski igrač spreman raditi i pod pritiskom. No, dobro, može se reći kako takav mora biti svatko tko radi u nekom kolektivu, a znamo da se to osobito odnosi na niži i srednji menadžment kakve veće tvrtke ili korporacije. Međutim, slijedi i poseban dodatak o poželjnim osobinama potencijalnog zaposlenika: mora biti srdačan i vesele ćudi jer naprasiti iz te medijske kuće odmah dobiju vrtinjak. K tome se mora odnositi prema kolegama s poštovanjem. (Za potrebe ovog teksta nije sad važan uvjet, tobože šaljivo u zbilji dodan, kako bi bilo poželjno da se na oglas javi rasna plavuša do 35 godina starosti — jer to ipak ulazi u spolno-rodnu tematiku, čak osobitu vrstu — ako i pasivnog — zlostavljanja i segregacije.)

Možda se nekome cijeli taj oglas ne čini neobičnim, ali mene je još jednom podsjetio kako se i u nas širi zaraza onoga što bi se moglo nazvati „imperativom prozak raspoloženja“: želite li biti uspješni, napredovati u karijeri, zarađivati u novokapitalističkim tvrtkama, ne samo da se morate riješiti svih opterećenja iz privatnog života (što ne znači da nećete biti pasivan svjedok i/ili žrtva šefova svih fela), nego se usto morate podrediti (nametnutom, lažnom ili izvještačenom) kolektivnom raspoloženju. Ne, ne, nemate pravo biti loše volje, mrzovoljni, tužni, neraspoloženi, nedruželjubivi — da sad ne spominjem „teže“ oblike duševnih stanja. Vojnik u službi profita svoju tjeskobu izjutra zaključa u stanu s protuprovalnim vratima i na posao odlazi lakim korakom droida koji ne sumnja u misiju. Od korporativnog zaposlenika se očekuje da uvijek zrači optimizmom, vedrinom, srdačnošću, susretljivošću, osmijehom a la mlad Mjesec.

Možda sam anakrona ili „samo“ moron (koji više nitko ne želi prevesti kao „budala“ ili „šašavica“ — jer to, valjda, ne zvuči dovoljno in). To mi se čini naprosto neprirodnim i neizvedivim. K vragu, samo zdravorazumski gledajući: pa svatko ima loših dana, kad nema volje za osmijeh od uha do uha, kad nema živaca za kolege gnjavatore ili gnjide, kad nema želuca za povlađivanje karijernom šefu, kad nema energije za greške ili bedastoće nižepozicioniranih (dodvorica, čankoliza, popapučenih opanaka — što god bili), a nekmoli vlastite. A ne, to je ukinuto. Eventualno si kod kuće ili u slobodno vrijeme, ako ga uopće imate, možete dopustiti da nemate živaca, želuca, volje ili energije; možete si dati oduška recimo na stadionu ili ispuhati se na familiji; otresti se na posilnog, susjeda, prolaznika, nedužnu dušu na kakvu šalteru i slično. Ali, na poslu ima da budete savršeno uštimani u mehanizam u kojem se kotačići podmazuju i osobinama vaše ličnosti, karakternim crtama, duševnim stanjem i možebit genskim naslijeđem temperamenta i ćudi.

A kako to postići ako niste nadčovjek? Svojedobno mi je znanica koja se davno odselila u New York pričala da se družila sa škvadrom koja je radila na Wall Streetu i da su svi bili „na nečemu“. To „na nečemu“ je širokog raspona, od općepoznatog šmrkanja koke i pušenja trave, gutanja metamfetamina, preko Prozaca, Xanaxa i drugih antidepresiva ili tabletica za dizanje raspoloženja, pa do psihoterapije i kompulzivnog pohađanja raznih tečajeva za ispiranje mozga, uklanjanje samosvojnosti i uniformiranje ličnosti. Budući da se od uspješnih očekuje da uvijek budu high, ako se takvima nisu rodili — oni to postižu različitim umjetnim načinima. Zato je poslije Viagre, upravo Prozac najprodavaniji lijek — kažu da u Americi te tvari — fluoksetina — ima već u okolišu, u vodi i tlu kamo je dospio izlučivanjem iz tijela korisnika. Malo kemije i eto čuda: uvijek ste vedri, veseli, dobroćudni, optimistični, nasmijani, svi vas vole i penjete se korporacijskim ljestvama; valjda tek kad dobijete ured na najvišem katu imate pravo na malo sebe, ako vam je išta ostalo.

Za potrebe ove teme isključuju se oni kojima je taj lijek doista potreban za liječenje teške bolesti. Naime, kako je biokemija dokazala, ozbiljnu depresiju uzrokuju kemijske promjene u mozgu. Navodno su neka istraživanja pokazala kako je učinkovitost „običnih“ antidepresiva, dakle onih kojima se ne liječe klinički slučajevi i psihoze, veoma sporna. Dakako, riječ je o tome da za ovaj slučaj Prozac može biti i metaforičan, pa nije važan način na koji se postiže dobro raspoloženje nego vanjska prisila za tim — makar si to i umislili. Ono što je meni u tome sporno jest sama činjenica da se već u oglasu za posao od nekoga očekuje da bude uvijek veseo i dobre volje. Budući da i mi slijedimo svjetske trendove, tako ćemo sve više i u nas viđati te uvijek nasmijane dobrovoljčeke, ljude u prozak raspoloženju. Samo zato da ne dobiju otkaz. Bit će da nakon nekog vremena, uz vježbu ili kemiju, whatever, prozak raspoloženje doista postane dio ličnosti. Jednom davno Goethe je rekao kako se čovjekov karakter može iščitati iz toga čemu se smije — e pa, jadni stari genij danas bi bio tako zbunjen i smućen pred uvijek nasmijanim zaposlenicima ispeglanih odijela, ispeglanih tijela i ispeglanih ličnosti.

Eh, u Goetheovo doba prave su dame otmjeno bile slabih živaca, nosile mirišljave soli u torbici za omaglice i njegovale svoju paletu iskazanih osjećaja više nego ten. Tankoćutni mladići tugaljiva lika bili su poželjni članovi svakog društva koje je držalo do sebe. Umjetnici su prema definiciji bili melankolični (osobito pjesnici), hiroviti ili naprasiti. Gospoda su pak imala pravo na gnjev, majke na zabrinutost, udovice na dugo žalovanje, stari ljudi na grintanje. Sreća je bila rijedak kratak trenutak (koji se pamtio) — odatle i svi ti silni mitovi i potraga za njom. [Doduše, po drugoj strani postojala je i strašna stigma duševnog bolesnika; zastrašujuća je povijest njihova tretmana u zapadnjačkoj civilizaciji, ostaci koje se i dalje osjećaju u zatucanim sredinama. No, to je posebna tema, a spominjem je samo zato da se ne bi pomislilo kako sam je smetnula s uma.]

Ali, što imamo danas kad i mafijašima trebaju psihoanaliza i antidepresivi? Kažu: duševne su bolesti samo kemijska neravnoteža u mozgu. I uz pomoć kemije mogu se jednostavno riješiti: ružičaste tabletice za ružičaste misli. Farmaceutska industrija odlično trži: oni trljaju ruke, mi imamo osmijeh Džokera iz Batmana. Čak i kad je posrijedi puki placebo. Tko još mari je li se serotonin, suvremena esencija sreće, doista izlučio u napet organizam, koji se potom „opustio“. I prepustio. Čemu god. Ovisnosti? Paaa… da, i to — ne samo o tvari unesenoj u organizam, nego i o trajnom stanju sreće. Vječna radost? Nekoć je sreća bila onkraj stvarnoga života — u Nigdjezemskoj, u raju, u sljedećoj inkarnaciji, u utrnuću. Bila je rijedak od bogova darovan prolazan trenutak. Za odabrane. Što bi rekao Alexander Pope — za sreću je vrijedilo živjeti, ali bogme i mrijeti. A onda je, u duhu svoga doba, neki Diderotov enciklopedijski suradnik postavio strašno pitanje: „Nemaju li svi pravo na sreću?“ Kad su već s Francuskom revolucijom svi stekli raznorazna prava, navodno. Aklamacijom je prihvaćeno (razumna manjina, kako to biva, nikad nije dovoljno glasna ili moćna) da sva ljudska bića imaju pravo na sreću. Ali, nekako u to doba i malo poslije, Bog više nije bio nadležan za podjelu sreće, pa se postavilo pitanje tko će preuzeti odgovornost za distribuciju? Sreća više nije bila ni u nadležnosti mitologije, ni filozofije, niti vjere. A nje je trebalo sve više jer, primjerice, na početku 18. stoljeća u Europi je bilo oko 120 milijuna duša, a na kraju više od 180 milijuna tražilaca prava na trajno zadovoljstvo. I tako je sreća postala trgovačka roba, a ne metafizička ili teološka kategorija. Osim povlaštenim klasama, valjalo je i puku i neukima i siromašnima (duhom) omogućiti da steknu sreću. A stjecali su je kupnjom. Materijalnih dobara. Više se nije trebalo spoznati sebe, učiti, misliti, hlepiti za nedostižnim pa čak ni vjerovati da bi se bilo sretnim. Naposljetku, da sažmem priču i povijest: danas je sreća postala obvezan lifestyle dodatak, pa ako je iz nekih nastranih razloga ne prakticirate (javno), morate je potražiti u farmakopeji (čak i kad ne znate što je to). Lucidni je kroničar suvremenosti ustvrdio da se zamaglila granica između liječenja i zabave, između fiksanja i samougađanja.

Ukinute su nijanse u javnosti dopustivih iskazivanja raspoloženja. Tako zapravo ni liječnike, ni terapeute, ni farmaceute, naposljetku mahom ni njihovu klijentelu više nije briga postoji li razlika između depresije i tjeskobe, potištenosti, bezvoljnosti, natmurenosti, turobnosti, nujnosti, malodušnosti, elegičnosti, tugaljivosti, plačljivosti, sjete, tuge, utučenosti, jada, puke lijenosti i tome slično. Međutim, zajedno s melankolijom zapravo je dokinuto i istinsko veselje. Kemijski osmijeh ne potječe od istinske dobre volje, vedrine, ozarenosti, poletnosti, žovijalnosti, žustrosti, razdraganosti, nepatvorenog optimizma. Kao da sve mora bit fah. U kutijicama iz apoteke skriva se iluzija da smo ovladali svoj im duševnim stanjima, raspoloženjima ili čak (urođenim) temperamentom. Nije više riječ o tome da ćemo za tom vrstom pomoći posegnuti kad smo doista u krajnje bezizlaznoj situaciji, životnome škripcu, u teškoj bolesti i boli zbog smrti bližnjega, u nenadoknadivu gubitku… A ne, progutat ćemo te tabletice sreće uvijek kad nam se čini da nam ne ide sve baš kao po špagi ili ne klizi kao po loju, kad se stvari ne odvijaju kako smo željeli, kad nije sve savršeno i glatko. Više nitko ne trpi od zubobolje, pa zašto bi od duševne boli! Bolni zub daš iščupati pa ugradiš savršeni porculanski, duševnu patnju iskorijeniš čarobnim pripravkom iz epruvete. [Eto zašto su danas sve više osmijesi uniformni: „hardver“ potječe iz iste tvornice porculana, a softver iz iste farmaceutske industrije.] Veličanje patnji duše u umjetnosti minulih epoha, sad je počesto samo sentimentalni kičeraj ili patetičnost za izrugivanje.

Tja, ali život je čupav i okrutan, bol i smrt sastavni su mu dio. Stres je drugo ime za svagdan. Blaženi su blagdani rijetki petki. Netko je rekao da je za one koji misle ljudski život komedija, a za one koji osjećaju tragedija. A što je za one koji su tupi/ravnodušni/umrtvljeni jer su na nečemu? Simulakr? Hoćemo li uskoro vjerovati da nam je sreća (za)dana u genskoj mapi? I to zato što se tamo nalazi i gen za dominantno raspoloženje. U skladu s tim i onom davnašnjom poslovicom da je (otprilike) svatko kovač svoje sreće, gutat ćemo zdušno pripravke SSRI-ja (tj. selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina, kao što su Prozac i Zoloft), kao i benzodiazepine (npr. Xanax) ne bismo li si stvorili novu narav.

Hmm, nije li don Quijote na kraju svoga putovanja spoznao da je bolje putovati nego stići na cilj? Hej, to je metafora za život — da budem bukvalna! Želimo li putovati ne osjećajući i ne misleći? Camus je tvrdio da Sizifa trebamo smatrati sretnim. To, naravno, ne znači da gura svoju stijenu blaženo isceren! Na čemu bi on bio kad bismo ga danas izmislili? Bogme, moralo bi biti žestoko.

Stoga, prije nego što prozak raspoloženje postane zakon, priuštite si malo zlovolje, mrzovolje, čangrizavnosti, malodušja i drugih duševnih stanja i raspoloženja u kojima su se naši stari smjeli baškariti bez grižnje savjesti da čine nešto neprilično ili po društvo štetno. Ako su nam napretkom civilizacije i razvojem demokracije svima zajamčili pravo na sreću, valjda onda ipak imamo pravo i na dozu iskazivanja nesreće! Ukinemo li duševne boli kako ćemo znat i kad smo jako sretni? Sužavanjem skale osjećaja sakatimo i sebe i nadolazeće generacije kojima ćemo uskratiti pravovremeni uvid u punu lepezu ljudske duševnosti. Tijekom povijesti kvaka je uvijek bila u tanahnim nijansama, a ne u krajnostima.