Kamate na ljubavne uzdahe : ogledi o tankoćutnosti | Jadranka Pintarić

ŠLAJM U PLUĆIMA I ŠLAJM U KURIKULUMU

Kad sam prestala pušiti, najprije sam brojila dane od toga povijesnog događaja, potom tjedne, pa mjesece, a sada bogme brojim i godine. I dalje računam, sjećam se, ljudi me podsjećaju i pitaju: „Kad si prestala pušiti?“ Tako vrijeme računaju svi kojima je nešto uskraćeno: sloboda, voljeni, dobra raznih vrsta, oni koji su u nevolji. Ispada da se i dalje osjećam uskraćenom zato što ne pušim, ali i da mi je trajna odrednica, utetovirana u životopis: „bivši pušač“. Digresija: čak i krajnje rodno osviještene i naobražene slušateljice morat će priznati da je riječ „pušačica“ u našem jeziku poprilično asocijativno obilježena, pa gramatička rodna dosljednost u ovom slučaju kolidira s kolokvijalnom uporabom riječi. Dakle, bivši pušač — kao bivši robijaš, kao bivši ubojica, kao samoubojica. Ne možeš izbrisati iz životnog kartona. Masnim slovima piše: ovisnik! Jednom ovisnik — uvijek sumnjiv. Imaš šlajm u plućima i šlajm u kurikulumu.

I to samo zato što postoji neka svjetska urota protiv pušača i duhana. Sigurna sam. Zato sam gnjevna. Neki moćan lobi, netko slizan s vlasti, pokrenuo je kampanju o štetnosti pušenja. Zbog nekih svojih profita. Dakako, najprije u Americi — ali ne zato što su tamo Indijanci odavno popušili sve što su imali, pa i same sebe, nego i zato što se tamo najlakše manipulira. Navikli su da im to rade: da ih uvjeravaju što je dobro za njih, pojedince ali ponajprije naciju u cjelini. Sve popuše, masovno. Jest da to nije politički korektno reći, ali nije ni politički korektno proganjati pušače. No dobro, hoćete reći da kampanja protiv pušenja nije političko pitanje?! A tko je preživio 11. rujna u Twinsima? PUSAČI — koji su stajali ispred zgrade i odavali se pogubnom poroku! Budući da u SAD-u smijete pušiti još samo na cesti ili u vlastitoj samostojećoj kući (u stanu ne!). Da parafraziram Michela Houellebecqa: područje borbe se sužava. Doduše, on je ustvrdio kako se širi područje borbe seksualnog liberalizma, ali budući da je Francuz, iz zemlje u kojoj se još smije pušiti, koji se obogatio pljunuvši zapadnom svijetu istinu u lice o njihovoj impotenciji pa sad živi na nekom svome irskom otočiću, boli ga briga za to širi li se ili sužava područje borbe pušačkog liberalizma — on na svome otoku puši kao lokomotiva. I nudi seks svakoj novinarki koja si dadne truda da dođe napraviti intervju s njim. Ne zna se kakav. Blago njemu jer uživa u najblaženijim trenucima izmišljenim za cigaretu: poslije jela i poslije seksa. Eh, to su (bili) gušti… A ironija je da je Irska prva europska zemlja koja je uvela posvemašnju zabranu pušenja posvuda — doduše nema još pokazatelja piju li Irci zbog toga manje piva u pubovima, kao što će Talijanima biti žao kad statistika pokaže da su ispili manje espresa i kapučina zato što nisu smjeli zapaliti uz kavu. Najavljuju i nama sužavanje područja pušačkog liberalizma. To, zapravo, nije najgore u cijeloj toj stvari i svjetskoj zavjeri.

Ma dajte, pogledajte, što su nam učinili! Ispiru nam mozak. Poručuju nam: danas puši samo zadnja fukara. Slabići, bijednici, luzeri. Dah im je poput pepeljare koju su zaboravili isprazniti, bljak!, pluća su im gnojne rane, fuj!, ten pepeljast kao pepeo u koji će se pretvoriti u svojim najboljim godinama ako ne prestanu s tom gnusnom navikom, jooj! Žive strvine. Gubavci našeg doba. Ti odurni samodestruktivni nedodirljivi k tome truju druge oko sebe jerbo u svojoj sebičnoj ovisnosti ne mare za dišne putove i zdravlje onih koji im se nađu u blizini. Kojekakva ova-i-ona, često s pridjevom „ugledna“ ili „relevantna“ znanstvena istraživanja potvrdila su štetnost duhana po ljudski organizam. Tja, bez teksta sam. Da bi reč rekla! Svaka čast, ali kampanja poprima oblik hajke! Ne mogu vjerovati da se država najednom tako, iz čista mira, brine za moje zdravlje, a pri tome me drži u neznanju što se sve nalazi u hrani koju jedem, vodi koju pijem, zraku koji udišem, mentalnim otrovima koje mi s ukrasnim vrpcama servira u medijima, porezima koje mi tahijevski otima. Možda je farmaceutski lobi u svijetu postao moćniji od duhanskog pa žele da se ljudi kljukaju sedativima, antidepresivima i sličnom kemijom — namjesto da lijepo zapale kad se uzrujaju. Ne znam. Ali znam da tu nešto smrdi. A nisu stari čikovi.

Pa gdje su oni bezbrižni dani kada je cigareta bila drug u nevolji, trankvilizant pri stresu, užitak u veselju, svojevrsni dio karaktera osobe, simbol stanovitih situacija!? Što će sad: izrezivati iz starih filmova kadrove s cigaretom i viskijem — jer danas u filmovima svi piju vodu, negaziranu po mogućnosti, i idu se znojiti u teretanu? Cccc… Hoće li Humphrey Bogart bez cigarete ikada moći prići Lauren Bacall, otvoriti zippo i pripaliti joj cigaretu? Tko bi se zagledao u tog neuglednog tipa s govornom manom da nije tako savršeno i u pravi čas palio cigarete osamljenim damama za šankom neke od boga zaboravljene birtije? Što će ostati od američke kulture i sna o „zadnjoj granici“ ako kauboj ne bude mogao, nakon što otpuše dim baruta s vrha cijevi, otpuhnuti i dim cigarete?! Hoće li francuski bistroi imat i umjetničku privlačnost i spontanost neukrotive sudbine ako ne budete mogli od privlačna muškarca ili žene za susjednim stolom tražiti vatre? K vragu, hoće li današnji klinci uopće znati što to znači „tražiti vatre“?! Urotnici su zavladali čak i slobodoumnom Nizozemskom — pa imamo apsurd da se u za to određenim kafićima smije pušiti marihuana, ali ne i duhan. Državni službenik može vam oteti džoint iz usta, odnijeti ga na analizu i ako se pokaže da ste miješali travu s duhanom, nagrabusiste. Poroci budućnosti bit će u tabletama, prahu ili ekranima. Potomci će biti uskraćeni za mnoga zadovoljstva. Hmm, doduše, možda se ipak i varam. Ne znam pouzdano što je primjerice Pitagori bio izazov i zabrana — budući da je svojim sljedbenicima zabranio jesti grah. (Za one koji ne znaj u: u to doba još nije bio duhana na Starom kontinentu. Možda je bio samo politički zadrt jer su se u to doba izbori provodili tako da ubaciš zrno graha u kacigu odabranog kandidata.)

Kako bilo da bilo, proučila sam hrpu građe o štetnosti duhana i mogu vam reći: ako neke najgore podatke usporedite, bit ćete zbunjeni jer nema dosljednosti. Kao što zapravo ne znamo da li nam vitaminski pripravci koriste ili štete, ako nam uopće trebaju. No, ipak — otkako sam prestala pušiti nisam zapalila, ali nikoga tko je to učinio u mojoj, pardon, nazočnosti, nisam osudila. S kojim pravom? Prestala sam pušiti zato što se šlajm u mojim plućima čuo u radijskim snimkama i kao bivšu radijsku novinarku koja je nekoć svoje tekstove čitala bez stanki i rezova, bilo me sram što moram nekoliko puta prekidati snimanje da bih izgovorila tekst od nekoliko minuta. Previše sam pušila, a nisam bila disciplinirana da se ograničim na pokoji dim užitka. Što mi je i dan-danas žao. Kad sam prestala pušiti, osjećala sam se dva-tri mjeseca teško bolesnom. K tome, bila sam duboko nesretna. Povrh svega sam se, zbog poremećaja u metabolizmu, udebljala iako katkad čak danima nisam jela ništa osim dvije-tri jabuke. Onda sam zbog toga bila još nesretnija. Naposljetku, ispada da je rezultat nepušenja sve u svemu negativan —možda mi se više nije čuo šlajm u plućima i mogla sam se popeti na peti kat, ali duševno mi je stanje bilo porazno. Nakon tri-četiri mjeseca patnje motiv da u ponoć ne odem susjeda žicati cigaretu postala je upravo ta proživljena patnja. „K vragu“, rekla bih samoj sebi, „nećeš valjda to još jednom proživljavati!“ I tako nisam propušila. Ne govorim o tome slavodobitno. Prošlo je dugih osam godina i smatram se izliječenom: prema podacima iz literature opasnost od povratka ovisnosti smanjuje se nakon pete godine. Kao što se nakon pet godina smanjuje mogućnost remisije liječenoga raka. Bit će da bolesti i ovisnosti imaju neke svoje cikluse.

I tako, čuvam svoje lule — kao spomenar na dane bezbrižnosti i podsjetnik na cikluse — brišem prašinu s njih, okrenem se na ulici za nekim tko prođe dimeći fini duhan i uživam časak u mirisu. Svakome tko me želi slušati, strastveno pripovijedam kako sam jednom davno ugostila švicarsku novinarku koja me naučila uživanju u luli. Promatrala sam ritual punjenja lule koji je radila svake večeri, na kraju radnog dana. Ona je to bila pomnjivo razradila: natočila bi si čašu engleskog šeri vina, pribor za lulu i nekoliko vrećica duhana stavila bi pred sebe pa se posvetila punjenju. Obred me se dojmio poput japanske priprave čaja. U tome i jest bit obreda: usredotočenost. Nisam probala njezinu lulu jer se lule ne posuđuju, ali ubrzo sam i sama nabavila nekoliko te stala izučavati duhanske mješavine. Nisam se upisala u Klub pušača lula niti su me zanimala njihova natjecanja. Ostao je to moj mali obred za posebno vrijeme, za opuštanje ili pojačavanje ugode. Nezaboravan je miris plemenitog duhana kojem je dodana kap finog francuskog konjaka… duge zimske večeri kad studen vani prodire u kosti, a lula grije dušu. omamljujuća polaganost kojom prsti blago gnječe duhan dok ga umeću u tijelo lule i nježan pokret držanja kamiša… Ah, slatko li je sanjariti!

I dalje njegujem toleranciju spram pušača. Područje borbe ionako se neumoljivo sužava.