Mrtvom je jasno | Ivan Zrinušić

PJESMA KOJA ČEKA JUTRO

Susjedi iz dvorišta uslijed manjka prostora za parkiranje
Prije nekoliko godina dali su zabetonirati mali travnjak
Ispred svoje kuće, koji su desetljećima održavali oni
Koji su živjeli u njihovoj kući prije njih.

Jučer su radnici na poziv predsjednika kućnog savjeta
Zabetonirali i jedan zajednički dio dvorišta
Pa ondje sada umjesto iskrzane opeke
Mahovine, glistâ i neuglednog busenja trave
Obitava monumentalna siva ploča ograđena zgodnim konopčićem
Tako da i nehajna ili neupućena noga znade kako joj onuda
Nije kročiti dok se djelo posve ne osuši.

Izišavši pred vrata u sav taj napredak
Zapalim cigaretu i kratko mjauknem mačkama
Opruženim na krovu garaže i prepuštenim ranojesenskom suncu
Na što se obje dadu u paničan bijeg prema svojem dvorištu
Vjerojatno gonjene sjećanjima na različite projektile
Kojim ih se u posljednje vrijeme zasipa s okolnih prozora.

Razumijem vas, mali prijatelji.

I mene su primorali na to da želim uteći
Ali nemam kamo.

I na mene bi pucali
Samo kad bi na trenutak pomislili
Da neće biti odgovora.

Ti smiješni
Betonski
Ljudi.