Mrtvom je jasno | Ivan Zrinušić

PJESMA KOJA IZBJEGAVA SUKOB

U rano subotnje poslijepodne pijemo kavu
Na benzinskoj crpki, gledajući kroz prozor žene i muškarce
Kako izlaze iz automobilâ i ulaze u njih, dok negdje
Nama iza leđa jedan muški glas psuje dovoljno glasno
Da ga čuje svatko u prostoriji. Krupne pahulje snijega
Lijeno se spuštaju k tlu, oblikujući nove slojeve.
Da netko postavi pitanje: tko ste vi?,
Na njega bi se moglo odgovoriti: ljudi koji običavaju
Piti kavu na benzinskim crpkama. A moglo bi se reći
I: ljudi koji su u posljednjem stadiju nečega, za što nisu
Posve sigurni što je. U svakom slučaju, ni jedan
Od ta dva odgovora ne bi bio pogrešan.
Sjećamo se njegove prve djevojke, s kojom je hodao
Kad smo imali šesnaest i koja je otišla u naručje
Gitarista jednog talijanskog benda kojem se ipak
Ne možemo sjetiti imena. Ona je tada imala nekoliko
Godina više, što u toj dobi i nije mala razlika,
A u pankerskim je krugovima uživala stanovito poštovanje;
Poigrala se i naučila ga pokojoj stvari koja će mu dobro
Doći u budućem životu. Psovač ne posustaje, nešto ga je
Jako naljutilo, toliko da je u stanju ponavljati te besmislene
Riječi u rano subotnje poslijepodne, iznova i iznova,
Svaki put s nesmanjenim, ako ne i većim, žarom.
„Idemo, gađat ću ga pepeljarom“, kaže moj prijatelj.
Ubrzo otvaramo vrata automobila, obojica
Odlučna krenuti prema danima koji ne postoje,
Prema domovima koji ne postoje.