Pjesnički manifest | Tomislav Domović

kad s pjesmom počneš živjeti
i kad počneš zaboravljati
miris perja i glasanje pijevaca
prešutno
pomirio si se s poplavom
što svakoga dana guta dio po dio zemaljske slasti
kad s pjesmom počneš živjeti
žene te ostavljaju
jer u tvojim očima vide nespremnost na prijevaru
i vide kako ti prsti pucaju
od juga i kiše
i kako ti se ramena izdužuju
u dvije iskrivljene tračnice
zapućene u oštrinu planinskog svjetla
pokatkad požališ za svodom
pod kojim sebe si se odrekao
ali ludilo je prekrasan raskid s glupošću
i boljarima u savršeno iskrojenim odijelima
kad s pjesmom počinješ živjeti
dodiruješ mjesec
dodiruješ sunce
jezikom čupaš vjekove i novi život im daješ
slonovska krda u tebe prodiru
i u rebrima ostavljaju bjelokost
u suzi svijeta plivaš kao pištava repatica
i u roju pčela ti si uljez
kojeg izbost će vrijedna rila
odlučiš li jednom
na odluku više nemaš prava
na valu jašeš i jednom
s valom razbit ćeš se nadomak toplog žala
kad s pjesmom počneš živjeti
raspored drevnih prebiranja
ovisi o tome koliko je stakla u tebi
i koliko je sjajnih žica prošaralo napuklo jutro
ni s kim više ti ne možeš pečatiti zvijezde
i ne možeš ne sjećati se zla
jer tvoja družica
od klinova
slaže vidikovac
s pogledom
na prostranstvo leda
kad s pjesmom počneš živjeti
živiš smrt prije života
i sam si kao što je oluja sama
riječi u koje huknuo si GLAS
brazgotine su pune krvi
i životinjskog njuha
kad s pjesmom počneš živjeti
liježeš u lišće
a svaki dan
miriše na borovinu i netaknuto more