Pjesnički manifest | Tomislav Domović

ronim na dah
udahnem ostatke kisika
i tonem do pucanja žila
kad sam imao mala pluća
tako su me učili
praćakati se
zatim na površinu izlaziti
s oko vrata obješenom
mramornom pločom
pa u kiše
kao kroz britke istinomjere
i kroz peckav zrak
prolaziti u jedinu
maglenu prolaznost svoju
tiskati pjesme u velikih deset primjeraka
sretno mahati lažnim biserjem
a onda blagim sjenama taknut sjećati se
kad je noć bila petak
dok sam se spuštao niz Jabukovac
pod nogama osjećao
kako ispod mokrog i napola
gnjilog lišća
grad gnjili
dolje prema Dežmanovom prolazu
prema mutnim svjetlima
i otvorenom groblju pjesme