Pjesnički manifest | Tomislav Domović

tko još može uzdisati
neka uzdiše
tko još može jecati
neka jeca
pod zrelim
kao crvena jonatanka mjesecom
i nek cikću obrazi
i nek padaju vezovi na nepoznata
obla ramena
modro staklo nek drži žar
nek se u odrazu ponovi čudo

položio sam oko na dno
kao stari isluženi periskop
opijen algama i prozirnim plavetnilom
što titrajima pojačavalo je iluziju
da svaka beskonačnost je sretna
moja pretvorba u strelovita dupina
trajala je jedan časak
jer sve dobrote imaju sličan oblik
kao svete rijeke miješaju svoja korita
i svoju svetu mirnu krv
perajama razrezavši val
pod hljebove oblaka već kao sivi galeb
vinuh se
krilcima zaokružih vjetar
grobnoj muklini dadoh glas
kilometrima daleke krošnje
za samo jedan zamah bile su nedostižne
šapat što se iz svemira spuštao
malo brže od zvuka
ostao je nečujan
svjetlo od sunca sjajnije
u tužnu zjenicu nije palo

tko još može uzdisati
neka uzdiše
i neka sanja da se budi s krilima
umjesto praznih ruku