Pjesnički manifest | Tomislav Domović

ja kopija sam
kada izvan riječi opraštam dodijeljeni mrak
čulnih ušiju
slušam prikradanje mnogih boljetica
miran kao brončano poprsje
i premda
pisati znači živjeti
ispirati doteklu krv
i stadu biti najodaniji pastirski pas
pred kojim i najsmionije vučine podvijaju rep
kopija sam svijeta vraćena u svijet
izmišljena riječ tjera muhe s njegovih rana
i već vjekovima prkosi
kliještima i usijanom željezu
nabrekao od ustaljenih pokreta
liježem u čireve hladne postelje
sluteći da su žive boje
lukava varka smrti
i štogod stvarno izmislio
ne mogu se suprotstaviti završnom činu
samo riječju
jer samo riječ razbacuje ugarke
i raspiruje ugašene porive
samo riječ može zbaciti
oklop s tijela mrtve kornjače
a dan
a dan je ništa
ako pojavi se stotinu bogova
i klečanje je usamljeno
ako nema jedne jedine nedostižne
samotne visine
ja kopija sam priznanja
lutam tražeći leksikon i tajnu bravu
zurim u dlanove
i u rupe od nevidljiva klina
pokoran
u vremenskom tjesnacu prohodao i promucao
sada čekam ždralove
i mnoštvo drugih ptica da ponesu sjeme riječi
u kljunovima oštrim
u kljunovima ljubavničkim
ja kopija sam svijeta
i pokušaj pjesme
državni neprijatelj
i zelen posječena drvca
i dokle tako
čekati ždralove ptice
i riječ
da prosine
iznad napuštenih gnijezda