Pjesnički manifest | Tomislav Domović

dišem pjesmom
oslobođenom
školjki
dubina
i smrti očekivane
dišem jedinom zabludom zabludjelog svijeta
i kratim noć praveći kolaže od ostatka s bogata stola
svakodnevna obljuba koju s vučicama činim
težak je danak
vrućici i razapetu tijelu
kojiput namrštim dlanove
pa zazveče ulična zrcala
i bol se razlije pločnikom
poput srpanjskog pljuska
kojiput slegnem ramenima
i korak okrenem prema već spuštenim zastorima
iza kojih nabojnjače čula pucaju od očekivanja
dišem pjesmom
zrak i svemir
otvorena usta i nagorjele vlasi
žudnja je mali
čvrsto svezani smotuljak mirisa
i dok lakaji trljaju gospodarima ozebline
moje oči u stidnom stisku silaze u ponor
a ruke se gibaju poput gustog trščaka
nad kojim velike ptice usporavaju oblake
dišem pjesmom
vonjam na djevojačko zaprepaštenje
raskriljen i krotak
cepteći pred ratobornim zlodusima
što se kao razdražene zvijeri
prikradaju iz mraka
tiho režeći na svaki moj udisaj
ponad zrcalne vode